Kada sam 2020. godine hodao u litijama u Crnoj Gori, nisam hodao za Zdravka Krivokapića, Milojka Spajića, Jakova Milatovića, niti za bilo kog budućeg premijera, ministra, predsjednika ili „eksperta“ čije ime ogromna većina nas u tom trenutku nije ni znala. Hodao sam, kao i toliki drugi ljudi, zato što je jedan režim poslije decenija političkog, nacionalnog i identitetskog nasilja stigao do granice preko koje više nije moglo da se pređe ćutke. Hodao sam za svetinje, za Srpsku pravoslavnu crkvu, za pravo srpskog naroda da u Crnoj Gori ne bude stranac u sopstvenoj istoriji, za pravo da naš jezik, ime, pamćenje i duhovno nasljeđe ne zavise od trenutne volje jedne partije i jednog čovjeka.

Zato danas, šest godina poslije 30. avgusta, nemam ni moralno ni profesionalno pravo da se pravim da ne vidim kako je jedna autentična narodna pobjeda, plaćena decenijama otpora i mjesecima dostojanstvenih litija, poslije izbora politički preusmjerena u ruke ljudi koji tu pobjedu nisu stvorili. Narodu koji je pobijedio i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje se taj narod sabrao, praktično je oduzet politički smisao pobjede. Nije to učinjeno da bi Crna Gora suštinski promijenila kurs, već da bi najveći dio državne politike protiv koje se narod pobunio preživio pad Mila Đukanovića, a sama Crna Gora bila pretvorena u kontrolisani prostor za ostvarivanje širih političkih ciljeva.

Upravo zbog tog iskustva pojavljivanje Dejana Bodiroge kao mogućeg nosioca ili jednog od centralnih lica takozvane Studentske liste za mene nije još jedna predizborna zanimljivost. To je razlog da se podsjetimo mehanizma koji smo već jednom gledali i čije posljedice u Crnoj Gori i danas živimo. Informacija o Bodirogi za sada nije zvanično potvrđena, a postoje i medijski demanti da će lista uopšte imati personalizovanog nosioca. Činjenica je, međutim, da se njegovo ime 9. septembra našlo u samom središtu javne rasprave o listi i da je Bodiroga već mjesecima javno uz pokret „Studenti pobjeđuju“.

Postoji u svemu tome i ironija koja mnogo govori o prirodi projekta koji se javnosti nudi. Pokret čiji se politički kapital gotovo u potpunosti izvodi iz studentskog imena od početka najavljuje izborni model u kojem sami studenti neće biti kandidati, već će oni birati ljude kojima namjeravaju da predaju politički legitimitet stečen, kako-tako, na fakultetima i ulici. Čak su i politički protivnici tog pokreta još u maju ukazivali na činjenicu da na „studentskoj“ listi, prema studentskim najavama, neće biti studenata. Ako bi se na njenom čelu ili u njenom političkom središtu zaista našao Bodiroga, dobili bismo još neobičniju sliku.

Pokret koji se mjesecima predstavlja kao pobuna znanja, univerziteta i akademske kompetencije politički bi personifikovao čovjek čije javno poznate biografije ne bilježe završeno visoko obrazovanje. To ne umanjuje nijedan koš koji je Bodiroga postigao, nijednu medalju koju je osvojio, niti bilo šta od onoga zbog čega je zasluženo postao jedno od velikih imena srpskog sporta. Ali Srbija nije košarkaška dvorana i politička vlast se ne može izvoditi iz kolektivnog sjećanja na Indijanapolis, Atinu ili Barselonu. Upravo velika imena moraju da podnesu velika pitanja, jer sportska slava može čovjeku obezbijediti povjerenje javnosti koje je stvarao dvadeset godina, ali mu ne može obezbijediti pravo da politička javnost zaboravi sa kim je povezan, u kojim se krugovima kretao i kakav se politički obrazac iz tih krugova već jednom pojavio u našem neposrednom okruženju, preciznije – u našem narodu.

Bodirogina veza sa episkopom Grigorijem Durićem nije proizvod današnje kampanje niti tabloidne mašte, već više od dvije decenije dugo prijateljstvo o kojem su obojica javno govorili. Sam Grigorije je rekao da je Bodirogi bio duhovnik, dodajući neobično intimnu formulaciju da je „bio i on moj“. Opisivao ih je kao nerazdvojne prijatelje, dok je Bodiroga godinama bio veliki dobrotvor i ktitor manastira Tvrdoš, duboko ukorijenjen u trebinjsko-hercegovački krug u kojem je Grigorije gradio duhovni i društveni uticaj. U tom prijateljstvu, dobrotvorstvu i vezanosti za Crkvu nema ničeg što bi samo po sebi bilo sporno. Bilo bi, naprotiv, nedostojno napadati bilo koga zato što je pomagao manastir ili njegovao duhovni život.

Stvar postaje politički relevantna onda kada se iz istog kruga godinama pojavljuju ljudi u procesima koji više nemaju nikakve veze sa vinogradima Tvrdoša, košarkaškim kampovima i humanitarnim akcijama, već sa sastavljanjem vlada, izborom kadrova, savjetovanjem ministara i preoblikovanjem političke scene. Taj neformalni krug godinama je poznat pod nazivom „Trebinjska grupa“, a sa njim se povezuju Grigorije, Bodiroga, Spajić, Korać i druge ličnosti. Po svemu što se moglo vidjeti u Crnoj Gori, uticaj te mreže bio je znatno veći od onoga što je javnosti bilo vidljivo.

Ne postoji dokument koji dokazuje formalnu organizaciju pod tim imenom. Ali ozbiljnost nalaže da se ne ismijavamo samom pojmu neformalne mreže samo zato što ona nema pečat, statut i kancelariju, naročito kada su brojne lične, savjetničke i političke veze među njenim akterima javno dokumentovane. Neformalni centri moći upravo i djeluju tako što njihov uticaj nije srazmjeran javnoj odgovornosti koju preuzimaju.

U Crnoj Gori je stvarni problem počeo onog trenutka kada je narodna energija 30. avgusta pretvorena u političku moć kojom su počeli da upravljaju ljudi bez političkog mandata srazmjernog njihovom uticaju. Zdravko Krivokapić nije bio čovjek koji je godinama vodio borbu protiv režima Mila Đukanovića, nije gradio opozicionu infrastrukturu, nije trpio političke progone kroz koje su prolazili drugi i nije na izbore došao kao lider stranke sa sopstvenim biračkim tijelom. Pojavio se pred izbore kao profesor, vjernik i nestranačka ličnost kojoj je ogroman autoritet litijskog pokreta omogućio da gotovo preko noći postane nosilac pobjedničke liste.

Poslije pobjede, politički predstavnici najvećeg dijela naroda koji je tu pobjedu iznio ostali su van takozvane ekspertske vlade, dok su u njenoj orbiti počeli da se pojavljuju savjetnici i konsultanti iz beogradskih političkih i ekonomskih krugova koji sa srpskim nacionalnim pokretom u Crnoj Gori nisu imali gotovo nikakve veze. Ovdje mora biti napravljena jasna razlika – to nisu bili predstavnici vlasti u Srbiji, niti se politika Srbije može izjednačavati sa politikom bilo koje crnogorske vlade, prije ili poslije 30. avgusta. Naprotiv, riječ je o krugovima čiji su politički interesi i djelovanje bili suprotstavljeni nacionalnoj i državnoj politici koju danas vodi Srbija.

Najčistiji dokumentovan primjer jeste Goran Radosavljević, politički saradnik Borisa Tadića, koji je imao dva ugovora sa novom crnogorskom vlašću. Jedan sa Krivokapićevim kabinetom, drugi sa Ministarstvom finansija Milojka Spajića, a za osam mjeseci savjetničkog angažmana isplaćeno mu je više desetina hiljada evra. Njegov posao nije bio protokolarne prirode, već je obuhvatao stručne savjete prilikom izrade programskog budžeta i podršku Ministarstvu finansija.

Time se samo po sebi ne dokazuje postojanje formalno organizovane zavjere, ali se dokazuje nešto daleko važnije za razumijevanje tog perioda. Dok je narod vjerovao da poslije tri decenije konačno preuzima svoju državu iz ruku jednog zatvorenog režima, u neposrednu blizinu nove vlasti ulazili su ljudi iz političkih krugova čija su ideološka i nacionalna polazišta bila veoma udaljena i od onih koji su mjesecima nosili ikone i zastave ulicama Crne Gore i od državotvorne politike Srbije. Zato Crna Gora nije bila samo žrtva jedne iznevjerene promjene vlasti. Ona je, po mom uvjerenju, iskorišćena kao poligon na kojem je pokazano kako se autentična narodna i crkvena energija može preuzeti, kadrovski preoblikovati i staviti pod kontrolu ljudi koji nisu stvorili ni litije ni pobjedu.

Politički bilans Krivokapićevog perioda zbog toga je mnogo važniji od svakog naknadnog sporenja o motivima. Crna Gora je ostala ne samo članica NATO-a nego je Krivokapić javno naglašavao njenu nepokolebljivu posvećenost Alijansi, dok je NATO za vrijeme njegovog mandata isticao crnogorsko učešće u KFOR-u na Kosovu i Metohiji kao dokaz tog savezništva. Priznanje takozvanog Kosova nije povučeno, a Krivokapić je, kada je došlo do pitanja Srebrenice, zatražio smjenu Vladimira Leposavića. Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom nije potpisao onda kada je došao u Beograd i kada je ogroman dio naroda koji ga je doveo do vlasti očekivao da tim činom bude zatvoreno pitanje zbog kojeg su litije i počele.

Poslije Krivokapića uslijedio je kratak Abazovićev period, važan upravo zato što je pokazao da stvari nisu morale da ostanu nedovršene. Dritan Abazović, koji niti je Srbin niti je došao na vlast na talasu crkvene politike, potpisao je Temeljni ugovor koji Krivokapić nije potpisao. Potom su državu preuzela dva čovjeka nastala upravo u Krivokapićevoj „ekspertskoj“ vladi. Njegov ministar finansija Milojko Spajić postao je premijer, a ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović predsjednik Crne Gore. Milatović je 2023. bez ikakve dvosmislenosti saopštio da su priznanje Kosova, članstvo u NATO-u i sankcije Rusiji završene stvari, čime je možda preciznije od bilo kog kritičara opisao koliko je od strateškog nasljeđa Đukanovićeve države preživjelo njegov politički pad.

Tu je za mene suština crnogorske tragedije poslije 30. avgusta. Đukanović je izgubio izbore, ali nije poražen čitav politički koncept na kojem je tri decenije gradio antisrpsku državu. Milo je na papiru otišao, a najveći dio sistema vrijednosti i spoljnopolitičkih koordinata ostao je netaknut, da bi se vremenom čak predstavljao kao nešto o čemu više nije dozvoljeno ni razgovarati. Pod Spajićem je taj kontinuitet nastavljen, a Crna Gora je 23. maja 2024. glasala za rezoluciju Generalne skupštine UN o Srebrenici.

Danas se u toj istoj Crnoj Gori srpski politički predstavnici i dalje bore za pitanja za koja je veliki broj ljudi vjerovao da će biti prirodno riješena samim padom DPS-a, dok u vrhu vlasti sjede i ljudi koji se nedvosmisleno izjašnjavaju kao Srbi. Upravo tu se nalazi najvažnija lekcija koju je dio srpske javnosti preskupo platio. Politika sa posljedicama suprotnim srpskim nacionalnim interesima ne mora uvijek da ima lice Mila Đukanovića, ne mora da govori protiv Crkve, ne mora čak ni da poriče srpski identitet svojih nosilaca. Može da se zaklinje u pomirenje, da se prekrsti, da proslavlja slavu i da u svojim redovima ima srpske ministre, a da državni mehanizam u presudnim nacionalnim pitanjima i dalje proizvodi gotovo iste ishode.

Zato je i položaj Andrije Mandića danas složeniji i odgovorniji nego ranije. On nije proizvod tog kruga, ali je prihvatanjem uloge u sistemu kojim premijerski upravlja Spajić preuzeo i dio odgovornosti za politiku vlasti kojoj svojim prisustvom obezbjeđuje srpsku političku legitimaciju.

Ipak, bilo bi pogrešno iz svega ovoga izvoditi bilo kakvu paralelu između današnje vlasti u Srbiji i vlasti u Crnoj Gori – bilo Đukanovićeve, bilo onih koje su nastale poslije 30. avgusta. Smisao ovog poređenja nije u izjednačavanju dviju država i njihovih vlasti, nego u prepoznavanju metoda kojim se politički centri, poraženi ili marginalizovani u Srbiji, služe Crnom Gorom kao prostorom za izgradnju kadrova, uticaja i modela koji bi potom trebalo primijeniti u Srbiji.

Crna Gora je, drugim riječima, najprije iskorišćena. Narodu je ukradena pobjeda, Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzet je politički plod odbrane svetinja, a vlast je kadrovski i ideološki stavljena pod uticaj krugova koji su imali sopstvene regionalne ambicije. Kada je taj posao završen, pod punom ili presudnom kontrolom onoga što se u javnosti označava kao Trebinjska grupa, Crna Gora je mogla da posluži kao baza iz koje se utiče na društvene, crkvene i političke prilike u Srbiji.

Krajnji cilj takvog projekta nije da Srbija postane „bolja Crna Gora“, već da u Srbiji bude srušena vlast koja vodi samostalnu državnu i nacionalnu politiku i da sa njom budu oslabljeni ili poništeni nacionalni i državni interesi Srbije. Zato ovo nije priča o sličnosti dviju vlasti. Ovo je priča o tome kako su krugovi koji nisu uspjeli da preuzmu Srbiju pokušali da najprije preuzmu pobjedu srpskog naroda u Crnoj Gori, a zatim da tako uspostavljeni model i stečeni uticaj usmjere nazad prema Srbiji.

Zato danas, kada se Bodirogino ime pojavljuje u središtu priče o takozvanoj Studentskoj listi, ne mogu da ga posmatram samo kao ime čovjeka čijim smo se koševima radovali. Ne mogu ni da prihvatim politički komfor po kojem je nedopustivo ispitivati biografije, veze i namjere ljudi koji se pojavljuju oko studentskog pokreta samo zato što taj pokret uživa simpatije jednog dijela javnosti.

Bodiroga i Grigorije su decenijama bliski. Grigorijevo ime je godinama prisutno u političkim tumačenjima, kadrovi iz Krivokapićeve vlade danas drže najviše funkcije u Crnoj Gori, u tu vladu su ulazili savjetnici iz političkih krugova Srbije koji nemaju nikakve veze sa današnjom vlašću u Srbiji, a politički rezultat šest godina poslije promjene vlasti pokazuje da su sve strateške tekovine Đukanovićeve epohe preživjele formalni pad sa vlasti čovjeka koji ih je uspostavio.

Nijedna od tih činjenica sama po sebi ne dokazuje da je u Srbiji već do kraja napisan isti scenario. Ali su sve zajedno dovoljne da odbijem udobnu tezu po kojoj su ljudi koji se sada pojavljuju oko studentskog političkog projekta došli niotkuda, bez političke prošlosti, bez svojih krugova i bez ideje o tome kakvu Srbiju žele poslije eventualne promjene vlasti. Iza njih postoje veze, iskustva, kadrovske mreže i jedan već isproban model preuzimanja narodne energije.

Upravo zato je za mene Crna Gora više od političke analogije. Ona je lično iskustvo koje me obavezuje da kažem da ogromna narodna energija ne garantuje i politički ishod zbog kojeg je stvorena, jer se između narodne pobune i državne vlasti uvijek pojavljuju oni koji nastoje da tu energiju preuzmu, protumače i usmjere. U Crnoj Gori su u tome uspjeli. Narod je pobijedio na izborima, ali su drugi preuzeli upravljanje smislom njegove pobjede. Danas postoji opravdan razlog za sumnju da se sličnim metodom pokušava stvoriti energija za rušenje vlasti u Srbiji, a zatim politički legitimitet predati ljudima i krugovima čije namjere, međusobne veze i stvarni program najveći dio javnosti još ne poznaje.

O tome svjedočim bez potrebe da bilo kome određujem politički izbor i bez namjere da svoju biografiju pretvaram u argument koji druge obavezuje. Ali kao čovjek koji je bio u litijama i kao novinar koji je godinama gledao šta se poslije njih dogodilo, bio bih neiskren kada bih danas prećutao sopstveni zaključak.

Narod u Crnoj Gori jeste 30. avgusta pobijedio režim Mila Đukanovića, ali mu je ta pobjeda potom politički ukradena. Vlast i institucionalni uticaj dobili su i ljudi koje taj narod nije poznavao, nije birao kao nosioce sopstvene nacionalne politike i čiji su prioriteti vrlo brzo pokazali da se ne podudaraju sa očekivanjima onih koji su pobjedu iznijeli. Crna Gora je tako od zemlje u kojoj je srpski narod izborio istorijsku pobjedu pretvorena u prostor preko kojeg neformalni politički i crkveni krugovi pokušavaju da šire uticaj na Srbiju.

Zbog toga neću da zaboravim kako je sve počelo, ko je na ulicama nosio taj pokret, ko je naknadno ušao u kabinete, šta je od politike protiv koje smo ustali ostalo netaknuto i kome je takva Crna Gora kasnije mogla da posluži. Ne dugujem ćutanje ni sportskoj legendi, ni crkvenom velikodostojniku, ni profesoru, ni političaru, ni bilo čijem društvenom ugledu. Dugujem istini ono što sam vidio, a sopstvenom narodu pravo da to iskustvo ne bude izbrisano zato što se šest godina kasnije isti ili bliski krugovi pojavljuju u drugačijem političkom ambijentu i pod drugim imenima.

To je mjera mog odnosa prema ovoj temi i jedini razlog zbog kojeg o njoj pišem. Ne da bih od nekoga pravio neprijatelja po naređenju dnevne politike, niti da bih izjednačavao Srbiju sa Crnom Gorom, već da se jednom već proživljeno iskustvo ne predstavlja kao da nikada nije postojalo. I da Srbija ne plati cijenu onoga što je najprije isprobano na srpskom narodu u Crnoj Gori.