Reagovanje Mirka Miličića, portparola Nove srpske demokratije, zaslužuje odgovor prije svega zbog jedne teze koja se kroz njega provlači od početka do kraja, da je kritika politike NSD-a istovremeno napad na srpski politički faktor u Crnoj Gori i posredna pomoć povratku DPS-a. To je suviše ozbiljna politička konstrukcija da bi ostala bez odgovora, posebno kada dolazi iz stranke koja učestvuje u crnogorskoj vlasti i koja je upravo na srpskim nacionalnim pitanjima gradila najveći dio svog političkog legitimiteta.

Mladom gospodinu Miličiću pri tome ne treba zamjeriti što brani politiku stranke čiji je portparol. To mu je, uostalom, posao. Ali kada već sebi daje za pravo da ljudima iz Srbije i onima koji decenijama prate položaj Srba u Crnoj Gori dijeli ocjene o tome ko je dobronamjeran, ko radi protiv srpskih interesa i ko navodno priziva povratak starog režima, onda mora biti spreman i da čuje odgovor ljudi koji su tu političku istoriju proživjeli mnogo prije nego što je on u nju ušao.

Miličić pripada generaciji koja ne može iz ličnog sjećanja da svjedoči o dobrom dijelu perioda na koji se danas poziva. Andrija Mandić, međutim, može. I upravo je u tome suština. Dok su se tokom više od dvije decenije mijenjala imena stranaka, koalicija, funkcionera, portparola i političkih partnera, Mandić je ostajao na čelu istog političkog kruga. Zato je danas mnogo važnije razgovarati o njegovom bilansu nego mladim saradnicima prepustiti da objašnjavaju starijim generacijama Srba šta su vidjele, šta su preživjele i šta bi danas trebalo da smatraju političkim uspjehom.

Upravo zbog toga Miličićevo reagovanje predstavlja odbranu mnogo šire političke pozicije NSD-a, da je dovoljno što Srbi danas nisu izloženi onom stepenu diskriminacije koji je postojao u vrijeme Mila Đukanovića i da se na osnovu toga svaka ozbiljnija kritika aktuelnog stanja može proglasiti zlonamjernom. Jedno je reći da je položaj Srba bolji nego prije 2020. godine, a sasvim drugo tvrditi da su pitanja zbog kojih je NSD decenijama tražio njihove glasove riješena.

Niko ko je živio u Crnoj Gori tokom najtežih godina vladavine DPS-a ne mora da bude podsjećan šta je ta politika značila za srpski narod. Pamte se institucionalna diskriminacija, odnos prema srpskom jeziku, nacionalnim simbolima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zapošljavanju i političkoj podobnosti. Pamti se i vrijeme u kojem je nacionalno izjašnjavanje za mnoge imalo konkretnu cijenu. Ali baš zbog toga nije pristojno da se danas ta prošlost koristi kao vječiti partijski kredit iz kojeg će se finansirati svaki kompromis NSD-a i svaka odluka koja nema veze sa onim što je ta stranka godinama obećavala.

Milo Đukanović više ne može da bude univerzalni odgovor na svako neprijatno pitanje. Obični Srbi nisu sa Đukanovićem imali kumovske odnose, političke nagodbe i poslovne kombinacije. Oni su njegovu vlast plaćali, svako na svoj način. Zato je pomalo uvredljivo da ih neko danas plaši povratkom DPS-a svaki put kada zatraže račun od onih kojima su dali povjerenje poslije 30. avgusta 2020. godine. Narod dobro zna šta je bio DPS, ali isto tako umije da vidi kada se poslije njegovog pada suštinske stvari mijenjaju sporo, selektivno ili nikako.

NSD zato danas ne treba da dokazuje da je DPS bio loš. To je već dokazano i na izborima. Treba da pokaže šta je sama uradila sa političkom snagom koju je dobila. Ako su srpski jezik, tradicionalna trobojka, ravnopravnost Srba u institucijama, pitanje državljanstva, odnos prema identitetu, istorijskom nasljeđu i spoljnopolitičkim pitanjima godinama bili temelj političkog programa, onda je poslije šest godina od smjene DPS-a potpuno legitimno tražiti precizan bilans. Ne novo saopštenje i novu lekciju o Milu Đukanoviću, već rezultat koji može da stane na papir i koji niko ne može da poništi sljedećom rekonstrukcijom vlade.

Ulazak srpskih političara u institucije jeste značajna promjena u odnosu na godine marginalizacije, ali nečija funkcija nije nacionalno pravo, a fotelja nije institucionalna garancija. Činjenica da je neko ministar, predsjednik parlamenta, državni sekretar ili direktor ne znači sama po sebi da je položaj srpskog naroda trajno promijenjen. Ako se politički uspjeh NSD-a svede na broj njenih funkcionera u sistemu, onda se vrlo lako gubi razlika između onoga što je dobro za stranku i onoga što je dobro za narod čijim se interesima ta stranka legitimiše.

Upravo na tom mjestu Miličićevo reagovanje otkriva najveću slabost današnje politike NSD-a. Umjesto da odgovori šta je konkretno ostvareno, on pokušava da promijeni temu i da pitanje rezultata pretvori u pitanje lojalnosti. Kaže nam mlađani Miličić ako se kritikuje NSD, slabi se srpski faktor, a ako slabite srpski faktor, jačate DPS. Takva formula možda dobro zvuči u partijskom saopštenju, ali u ozbiljnoj političkoj raspravi ne može da opstane. NSD nije srpski narod, niti Andrija Mandić ima tapiju na srpski politički interes u Crnoj Gori. Srbin koji traži odgovor od NSD-a nije zbog toga postao pristalica DPS-a, kao što kritika Mandića nije napad na Srbiju, Crnu Goru ili srpstvo.

Mladom Miličiću treba objasniti što bi njegove starije stranačke kolege, barem ono što je ostalo, u njegovoj stranci morale dobro da pamte. Nije bilo tako davno kada su mediji u Srbiji bili jedno od rijetkih mjesta na kojima su srpski politički predstavnici iz Crne Gore mogli nesmetano da govore o diskriminaciji, položaju SPC, Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, pritiscima režima i svemu onome o čemu se u dijelu crnogorskog javnog prostora govorilo kroz filter tadašnje vlasti. Tada nikome u vrhu Demokratskog fronta nije smetalo što se o Crnoj Gori govori van Crne Gore. Naprotiv, taj prostor je bio tražen, korišćen i smatran važnim za očuvanje veze sa Srbijom i srpskom javnošću.

Ne može zato Srbija biti dobra kada otvara vrata, daje prostor i pruža oslonac, a postati problem kada iz istog tog prostora stigne kritika. Još manje je politički korektno da se ljudima i medijima iz Srbije naknadno pripisuju motivi i veze sa DPS-om samo zato što danas postavljaju pitanja koja NSD ne želi da čuje. Da nije bilo Srbije i njenog javnog prostora u godinama kada je srpski politički faktor u Crnoj Gori bio pod najjačim pritiskom, pitanje je koliko bi se glas mnogih današnjih nosilaca vlasti uopšte čuo.

Zato bi bilo bolje da se Miličić ne obračunava sa Srbijom i njenim medijima, već da Andriji Mandiću prenese mnogo važniju poruku. Čovjek koji je godinama gradio politički imidž na otporu, nepristajanju i borbi da Srbi ne budu dekorativni dodatak tuđoj vlasti danas sve više djeluje kao politički grudobran Milojka Spajića. Ta promjena je suviše vidljiva da bi se prekrila saopštenjima o mudrosti, stabilnosti i neophodnosti savezništva. Naravno da politika podrazumijeva kompromis i naravno da Srbi u Crnoj Gori ne mogu voditi politiku izolacije. Potrebni su im saveznici i među Crnogorcima i među Albancima, Bošnjacima i Hrvatima. Ali savezništvo nije isto što i odricanje od sopstvenog programa, kao što mudrost nije sinonim za beskrajno odlaganje svakog pitanja zbog kojeg bi koalicioni partner mogao da se naljuti.

NSD mora da odgovori i na jednostavno pitanje političke aritmetike. Ako parlamentarna većina može da preživi i bez njenih poslanika, ako uvijek postoje rezervni partneri koji čekaju priliku da popune prazno mjesto kao što su oni u izvršnoj vlasti popunili ona DNP-a Milana Kneževića, onda je tim prije neobično što se NSD ponaša kao da će svaka njena ozbiljnija politička inicijativa srušiti državu i vratiti DPS. Upravo taj strah pokazuje koliko je stranka vremenom postala zavisna od sopstvenog učešća u vlasti. Umjesto da vlast koristi kao sredstvo za sprovođenje programa, sve češće se stiče utisak da je očuvanje mjesta u vlasti postalo program sam za sebe.

Neka zato mladi gospodin Miličić, kada već govori o tome da Srbi danas više nisu ugroženi, pokaže šta tu tvrdnju čini trajnom. Neka pokaže zakon, ustavnu garanciju, riješeno pitanje, sistemsku promjenu koja ne zavisi od dobre volje aktuelne većine. I neka pri tome ne svodi srpski napredak na stranačka zaposlenja, funkcije i ugovore o radu kojima se ljudi drže u političkoj zavisnosti. Ako NSD zaista želi da pokaže da je prekinula praksu DPS-a, onda treba da pokaže da Srbin danas može da radi i napreduje zato što je građanin sa pravima i kvalifikacijama, a ne zato što mu je neko iz partijske hijerarhije učinio uslugu koju sjutra može da mu naplati političkom poslušnošću.

Tu je granica između oslobađanja naroda i proste smjene partijskih kadrova, pa bili oni i srpski. Ako se nekadašnja diskriminacija zamijeni sistemom u kojem se samo promijenio centar iz kojeg se dijeli milost, onda to nije ona promjena za koju su ljudi bili na litijama, trpjeli pritiske i godinama čekali izborni preokret. Srbi nisu tražili svoju verziju DPS-a. Tražili su da prestane sistem u kojem partijska knjižica određuje ko ima pravo na posao, napredovanje i dostojanstvo.

Još je opasnije što NSD svojom sadašnjom retorikom postaje jedan od generatora podjela među samim Srbima. Kada se ljudi koji postavljaju pitanja proglašavaju nedobronamjernima, kada se svaka kritika Mandića tumači kao napad na srpsku politiku, a svako neslaganje kao rad za DPS, onda je to pokušaj disciplinovanja biračkog tijela. NSD je nekada tražila slobodu da Srbin misli i govori bez straha od režima, pa bi bilo tragično da danas sama počne da propisuje šta jedan Srbin smije da misli o Andriji Mandiću da bi ostao dovoljno Srbin.

I zato je možda najpoštenije da mladom Miličiću ostavimo pravo na nezrele godine, na političko iskustvo koje tek stiče i na vjeru u stranku kojoj pripada. Ali isto tako on mora da ostavi pravo onima koji pamte mnogo više od njega da odbiju da im se istorija prepričava iz partijskog i skupštinskog kabineta. Njegova generacija nije kriva za ono što nije mogla da pamti, ali nema pravo ni da poništava iskustvo onih koji su te godine proživjeli, posebno kada to čini u odbranu čovjeka koji je kroz sve te godine bio na čelu i svoje stranke i koalicija koje je pravio.

Andrija Mandić je suviše dugo u politici da bi danas iza mladih portparola slao poruke ljudima koji ga pamte iz svih njegovih političkih faza. Ako smatra da je njegova politika uspjela, neka pokaže bilans. Ako je od nekadašnjih zahtjeva odustao zato što su okolnosti promijenjene, neka to kaže. Ako je procijenio da su funkcije i stabilnost vlade važniji od pojedinih pitanja koja je decenijama isticao, i to je legitimna politička odluka, ali mora biti izgovorena pred istim narodom čije je glasove tražio na drugačijim obećanjima.

Ono što više nije prihvatljivo jeste da se svako pitanje završi Milom Đukanovićem, a svaka kritika proglasi neprijateljstvom prema Srbima. Poslije šest godina od promjene vlasti mjerilo više nije koliko je DPS bio loš, već koliko su oni koji su ga zamijenili dobri u ostvarivanju onoga što su obećali.

To se, mladi gospodine Miličiću, zove politički račun. I taj račun se ne ispostavlja medijima u Srbiji, analitičarima, novinarima ili onima koji vam postavljaju neprijatna pitanja. Ispostavlja se srpskom narodu u Crnoj Gori, koji je dovoljno dugo slušao obećanja da bi danas imao puno pravo da traži rezultate.

Jer fotelja Andrije Mandića, ma koliko visoka bila, nije i nikada ne može biti mjerna jedinica slobode, ravnopravnosti i političkog dostojanstva srpskog naroda u Crnoj Gori.