Postoje političke greške koje mogu da se isprave na narednim izborima, kadrovske zablude kojih se poslije nekoliko godina više niko rado ne sjeća, a postoje i istorijske ironije koje ostanu kao spomenik jednom vremenu i jednoj kolektivnoj naivnosti. Za mene, koji litije ne pamtim sa televizijskih snimaka nego iz njih, koji sam kao i hiljade drugih ljudi nosio dio tereta tog vremena, gledao strah koji se pretvara u slobodu i vjerovao da 30. avgust nije samo promjena vlasti nego moralni preobražaj Crne Gore, Milojko Spajić je postao upravo takva ironija. Ne zato što je svojim političkim značajem zaslužio da mu se dodjeljuje neko veliko mjesto u istoriji, nego zato što je gotovo idealan dokaz koliko brzo jedna velika narodna pobjeda može da bude prepakovana, privatizovana i na kraju vraćena istom narodu u vidu moralne pridike.

Spajić, valja se podsjetiti sada kada je već stigao do faze u kojoj Aleksandru Vučiću objašnjava šta je primjereno, šta je principijelno i kako Srbija treba da uređuje sopstvene odnose sa Rusijom, nije na političku scenu Crne Gore došao kao čovjek koji je godinama nosio posljedice otpora režimu Mila Đukanovića. Nije bio među onima kojima su prebrojavali krvna zrnca, nije ni ostajao bez posla zbog političkog stava, niti je imao političku biografiju koju bi građani mogli da procijene. Ogromna većina ljudi u Crnoj Gori za njega je čula tek kada je pobjeda već bila izvojevana tuđim nogama, tuđim glasovima, tuđim rizikom i tuđim godinama borbe i žrtve. On je, jednostavno, došao kada je sto već bio postavljen. Narod je donio pobjedu, a onda su se pojavili eksperti da objasne narodu šta je zapravo htio.

A koliko je taj početak danas neprijatan za Spajićevu političku biografiju pokazuju upravo njegove sopstvene riječi. On je govorio da ga je nepravda Zakona o slobodi vjeroispovijesti vratila u Crnu Goru, da je u litijama vidio svjetlost i nadu, da ga je potresla borba za Srpsku pravoslavnu crkvu, pa čak i da je poslije upokojenja mitropolita Amfilohija na trenutak izgubio nadu jer je mislio da je upravo zbog njega došao. To je već skoro biblijski početak jedne političke karijere. A onda mu je ta svjetlost, nekako prirodno i bez previše duhovnih iskušenja, osvijetlila put pravo do ministarske fotelje. Nekoliko godina kasnije isti čovjek će sa premijerske visine objasniti da ne prima savjete od popova o istoriji, politici, ekonomiji i ostalim zemaljskim pitanjima. Od mitropolita zbog kojeg se vratio do popova od kojih nema šta da čuje nije, ispostavilo se, bio naročito dug put. Trebalo je samo stići do vlasti.

Zato grijeh ove priče nije samo Spajićev. Mnogo je veća odgovornost onih koji su poslije jedne od najveličanstvenijih narodnih pobuna u novijoj istoriji Crne Gore pomislili da državu treba predati ljudima koje taj narod gotovo da nije poznavao. Neko je zaista povjerovao da su poslije tri decenije Đukanovićevog sistema Crnoj Gori najpotrebniji politički sterilni eksperti bez izbornog iskustva, bez političkog korijena i, što će se pokazati najvažnijim, bez dublje obaveze prema istorijskom procesu koji ih je doveo na vlast. Narod je nosio ikone, a neko je u pozadini nosio kadrovske spiskove. Narod je po kiši i snijegu branio svetinje, rizikovao posao, egzistenciju i mir porodice, dok su se negdje već mjerili kabineti za one koji će nekoliko godina kasnije tom istom narodu objasniti da je previše emotivan, previše vezan za prošlost i očigledno nedovoljno evropski.

Tako je dobijen i Spajić. Čovjek koji je sam pričao da mu je poslije godina provedenih u inostranstvu bilo teško da sastavi prosto proširenu rečenicu na srpskom jeziku nije imao nikakvih problema da gotovo odmah sastavi ministarstvo, ekonomski program, političku stranku, parlamentarnu većinu i na kraju vladu. Jezik je, izgleda, bio zahtjevniji od države. U decembru 2020. već je sjedio u ministarskoj fotelji, a nekoliko dana kasnije učestvovao u zaduženju Crne Gore za 750 miliona evra, poslu pripremanom daleko od očiju javnosti, uz obrazloženje da se zemlja tako spasava bankrota. Potom su počele da pristižu i druge zanimljivosti iz biografije čovjeka koga su građanima predstavili kao tehnokratski odgovor na sve stare crnogorske bolesti. Srpsko državljanstvo koje je na kraju priznao, prebivalište u Beogradu, priča o stanu u Beogradu na vodi, investicija od 75.000 dolara u Terraform Labs Do Kvona, pa sve do onog besmrtnog politikološkog trenutka kada je sopstvenu toleranciju dokazivao nacionalnošću i vjerom žena sa kojima je bio u vezi. Francuskinja, Indonežanka muslimanka, Japanka budistkinja, Kineskinja komunistkinja. Drugi državnici su za sobom ostavljali doktrine, knjige i političke škole. Milojko je svijetu ponudio ljubavni atlas kao dokaz ideološke širine. Nije malo.

Ali sve bi to i dalje bilo unutrašnje pitanje Crne Gore da se naš svjetski putnik, finansijski mag i nekadašnji hodočasnik svjetlosti litija nije ovih dana osjetio pozvanim da Srbiji podijeli ocjene iz morala. Predsjedniku Srbije poručuje da nije primjereno da bude PR Rusije, govori o dvostrukim standardima i postavlja pitanja o oružju i Ukrajini, kao da se upravo u kabinetu u Podgorici nalazi posljednji evropski depozit principijelnosti. I sve bi to bilo sasvim legitimno da Spajićeva principijelnost nema jednu čudnu geografsku osobinu. Najglasnija je prema Beogradu. Čim se krene prema Zagrebu postaje tiša, mekša i diplomatski njegovanija, a kada se stigne do Prištine kao da je neko isključio mikrofon. Možda je to nova škola diplomatije koju mi koji smo hodali u litijama još nismo savladali. Prema bratu pokažeš zube, pred onima koji ti drže evropska vrata pokažeš manire, a poslije sve nazoveš principijelnošću.

I nije problem što Milojko Spajić odgovara Aleksandru Vučiću. On je predsjednik Vlade Crne Gore i ima pravo da govori šta misli. Problem nastaje kada čovjek takve političke biografije počne da govori sa visine moralnog autoriteta koji ničim nije zaslužio. Naročito kada se zna da je politički prohodao zahvaljujući istom onom srpskom narodu u Crnoj Gori čije zahtjeve danas njegova politika pažljivo pakuje u fioke koje se ne otvaraju bez dozvole iz Brisela. Naročito kada je do vlasti došao na talasu SPC, a onda stigao do faze u kojoj su za njega sveštenici postali popovi čiji savjeti nisu potrebni. Naročito kada Srbiji, zemlji čije je državljanstvo imao i u čijoj je prestonici imao prebivalište, danas dijeli lekcije kao da je čitav život proveo čuvajući nekakvu besprijekornu distancu prema Beogradu.

Mene u svemu tome najmanje zanima Spajićeva lična zahvalnost. Niko nije dužan da bilo kom političaru, vladici ili političkoj grupi bude vječno zahvalan. Ali politička pristojnost prema sopstvenom porijeklu nije pitanje zahvalnosti nego karaktera. Ako si u politiku ušao na talasu borbe za Crkvu, onda bar nemoj poslije nekoliko godina da se ponašaš kao da su te na vlast donijeli Briselski forum i investicioni bankari iz Singapura. Ako su ti Srbi u Crnoj Gori otvorili vrata politike, nemoj potom Srbiju pretvarati u najjeftiniju metu za dokazivanje evropske pravovjernosti. Ako već želiš da budeš hrabar, budi hrabar svuda. Podigni ton tamo gdje od tvog tona može da zavisi neki klaster, neka pohvala ili neki izvještaj Evropske komisije. Tada bismo možda mogli da govorimo o principu. Ovako govorimo o dobro proračunatoj selektivnoj hrabrosti.

Za mene ova priča zato nije ni teorijska ni akademska. Litije nisam gledao sa bezbjedne udaljenosti. Bio sam dio tog vremena i znam cijenu koju su mnogi ljudi platili. Znam one koji su gubili poslove i one koje su proglašavali državnim neprijateljima. Znam porodice koje su godinama živjele pod pritiskom zato što nisu pristajale da im neko određuje ko su, kojim jezikom govore i kojoj crkvi pripadaju. Zato je posebno mučno gledati kako se danas politički profiteri tog procesa ponašaju kao njegovi vaspitači. Oni kojima je narod napravio politički prostor sada tom narodu objašnjavaju kako bi trebalo da misli. Oni koje su litije izbacile na površinu sada bi najradije da se niko više ne sjeća žive vode iz koje su isplivali.

I tu dolazimo do onih koji su Spajića i njemu slične doveli. Ne treba njih oslobađati odgovornosti tako što ćemo sve svesti na jednog čovjeka. Milojko je možda najvidljiviji proizvod jedne katastrofalne kadrovske logike, ali proizvod nije sam sebe proizveo. Neko je poslije 30. avgusta odlučio da narodna pobjeda nije dovoljno dobra ako njome upravljaju oni koji su je izborili. Neko je poželio sterilne eksperte, apolitične mesije i ljude bez korijena, jer se vjerovalo da će čovjek bez političke prošlosti samim tim imati i političku vrlinu. Kao da je odsustvo biografije dokaz karaktera. Kao da čovjek koji nikome ništa nije dugovao neće jednog dana zaključiti da ništa ne duguje ni onima koji su mu otvorili vrata.

Tako se Crna Gora poslije veličanstvenog narodnog ustanka protiv jednog političkog i identitetskog nasilja našla u stanju u kojem njeni novi upravljači pažljivo mjere svaku riječ prema centrima moći, a višak državničke hrabrosti redovno troše prema Srbiji. I to je možda najveći brlog u koji je povučena pobjeda 30. avgusta. Ne zato što je narod pogriješio što je ustao, nego zato što su poslije njegove pobjede na površinu isplivali mnogi koji u toj pobjedi nisu vidjeli zavjet nego priliku. Jedni su dobili funkcije, drugi partije, treći diplomatsku prohodnost, a narod je dobio objašnjenje da se istorija završila onog trenutka kada su oni sjeli u fotelje.

Zato mi danas Spajićeve moralne pridike Srbiji zvuče gotovo raskošno u svojoj ironiji. Čovjek koji je došao zbog mitropolita, prošao kroz svjetlost litija, ušao u vlast kao Krivokapićev ekspert, priznao srpsko državljanstvo, imao prebivalište u Beogradu, stigao do premijerske fotelje i potom otkrio da od popova nema šta da nauči, sada je našao posljednju životnu misiju da Aleksandru Vučiću objašnjava političku principijelnost. Ako je neko želio dokaz koliko je put od litije do političke amnezije kratak, nije mogao dobiti bolji primjer.

Litije, međutim, zbog Milojka Spajića nisu bile greška. Naprotiv. One su bile jedan od najdostojanstvenijih trenutaka savremene Crne Gore. Greška je počela poslije pobjede, kada su oni koji su raspolagali narodnim povjerenjem povjerovali da se istorijska volja desetina hiljada ljudi može povjeriti ljudima koji su se tek upoznavali sa zemljom kojom će upravljati. Danas nam jedan od rezultata tog genijalnog kadrovskog eksperimenta drži lekcije o moralu, državnosti i dvostrukim standardima. Treba ga saslušati. Ne zato što ima šta da nas nauči, nego zato što ponekad istorijska greška najbolje objasni samu sebe kada joj se dovoljno dugo ostavi uključen mikrofon.