Srbe i zmajeve dijeli duboka veza, kako na etimološkom, tako i na simboličkom, mitološkom i istorijskom nivou. Za razliku od zapadne tradicije gdje je zmaj zvijer koju treba ubiti, u srpskoj kulturi zmaj je plemenito biće, zaštitnik i direktni predak najvećih nacionalnih junaka. U epskoj poeziji direktno se kaže: „Što god ima Srbina junaka, svakoga su odgojile vile, mnogoga su zmajevi rodili.“ Istorijske ličnosti koje narodna tradicija smatra zmajevima ili zmajskim sinovima su despot Stefan Lazarević, Zmaj Ognjeni Vuk, Miloš Obilić, Stojan Čupić i mnogi drugi Srbi. Godine 1408. ugarski kralj Žigmund Luksemburški osnovao je elitni Viteški red Zmaja. Prvi među osnivačima i prvi na spisku vitezova bio je upravo srpski vladar, despot Stefan Lazarević. Članovi ovog reda nosili su oko vrata orden u obliku zmaja koji je repom obavijao sopstveni vrat, sa krstom na leđima. To je dodatno učvrstilo simboliku zmaja kao zaštitnika hrišćanstva i srpske države u borbi protiv Otomanske imperije.

Od upozorenja prof. dr Nadežde Vinaver do savremenog jezika političkog preoblikovanja

Postoje istorijske paralele koje ne treba praviti olako. Posebno ne treba svaki savremeni politički spor porediti sa nacizmom, ustaštvom ili genocidom. Takvo poređenje, ako se koristi kao politička etiketa, ne samo da je neodgovorno, nego na kraju obesmišljava stvarno istorijsko iskustvo.

Ali postoji i druga krajnost: vjerovati da je svako istorijsko iskustvo završeno onda kada je završeno njegovo najstrašnije poglavlje. Nije.

Nadežda Vinaver, pišući predgovor za knjigu Nikole Nikolića o Jasenovcu, upravo nas upozorava da Jasenovac nije samo mjesto zločina koje pripada prošlosti. Ona ga posmatra kao proces, sistem, ideologiju i dugoročno stanje duha, kao posljedicu „upornog vaspitavanja za nedjela“. Posebno upozorava na ono što je dolazilo poslije zločina: ćutanje, potiskivanje, zabranu sjećanja i preoblikovanje svijesti žrtava i njihovih potomaka.

U predgovoru „Bogovi zla – knjiga o Jasenovačkom logoru“, Vinaver ne govori samo o samom zločinu. Ona prati genezu jednog sistema: kako se proizvodi neprijatelj, kako se gradi pojmovnik mržnje, kako se žrtvama oduzima glas, kako politički interes potiskuje činjenice i kako nerazriješeno istorijsko iskustvo nastavlja da djeluje u narednim generacijama.

To je razlog zbog kojeg je Vinaver važna i danas. Ne zato što je moguće preslikati 1941. na 2026. godinu. Nego zato što je moguće prepoznati mehanizam prije nego što se pojavi njegova krajnja posljedica. A mehanizam je često mnogo manje dramatičan od posljedice. Ne počinje svaki istorijski lom nasiljem. On počinje riječima.

Savremeni čovjek ima jednu veliku prednost nad čovjekom koji živi unutar istorijske katastrofe: može da je proučava.

Znamo da nacistički progon Jevreja nije počeo gasnim komorama. Propaganda je prethodila sistematskom progonu, stvarala stereotipe, definisala neprijatelja, razdvajala „pripadnike“ od „nepripadnika“ i stvarala atmosferu u kojoj je diskriminacija postajala prihvatljiva. Američki Memorijalni muzej Holokausta zato propagandu opisuje kao važan instrument kojim je nacistički režim pridobijao podršku, širio mržnju i pripremao društvo za progon i genocid.

Ni Jasenovac nije moguće razumjeti samo kao izolovano mjesto ubijanja. Ustaški režim NDH uspostavio je sistem logora u kojem su sistematski ubijani Srbi, Jevreji, Romi i politički i vjerski protivnici režima.

Pouka nije da je svaki današnji politički govor početak novog Jasenovca. Pouka je mnogo jednostavnija: ako znamo koje su ideje, riječi i postupci u prošlosti omogućavali takve sisteme, onda imamo obavezu da ih prepoznamo kada se pojave u novom istorijskom obliku.

To je odgovornost prema mrtvima. Ali još više — prema živima.

Šta nam govori Nadežda Vinaver?

U predgovoru za Nikolićevu knjigu Nadežda Vinaver ne zaustavlja se na opisu fizičkog zločina. Ona govori o mnogo dubljem problemu: šta se događa sa društvom kada poslije masovnog zločina izostane istinsko suočavanje sa njegovim uzrocima i posljedicama.

Piše o zabrani sjećanja na jasenovačke žrtve, o tome da se o njima nije govorilo u knjigama, enciklopedijama, vojsci, književnosti i umjetnosti. Njena formulacija je potresna: „Srbi da zaćute, da zanijeme.“

A zatim dolazi još važnija tvrdnja: da je poslijeratni sistem kod dijela Srba razvio osjećaj krivice zato što su Srbi, do mjere u kojoj su pojedinci pristajali da budu „narod bez narodnosti i vjere, bez istorije, bez ponosa“.

Ne moramo prihvatiti svaku istorijsku interpretaciju Nadežde Vinaver da bismo razumjeli veličinu njenog upozorenja. Ona nam govori o jednoj opasnoj transformaciji: od krivice za konkretan čin do krivice zbog pripadnosti.

To su dvije potpuno različite stvari. Čovjek može biti kriv za zločin. Ali narod ne može biti osuđen da svoje postojanje dokazuje stalnim odricanjem od sebe. Upravo je tu granicu danas potrebno čuvati.

„Sa Fundine vila kliče“

U tom kontekstu treba pročitati tekst Lovca na zmajeve „Sa Fundine vila kliče“, objavljen u „Vijestima“ 11. avgusta 2026. Već naslov zaslužuje pažnju. On priziva dobro poznatu formulu: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.“

„Vijesti“ su tu pjesmu ranije same opisale kao stihove koji su se tokom napada na Dubrovnik devedesetih čuli sa Cetinja, a 2025. godine objavile su i tekst o njenom ponovnom korišćenju kao simbola izvinjenja Dubrovniku. Ivanović sada ne kaže „sa Lovćena“. Kaže: „Sa Fundine vila kliče.“

Time se postojeći simbol premješta u novi politički kontekst. To samo po sebi nije problem. Ali jeste razlog da se zapitamo šta se tim premještanjem poručuje. Jer ostatak teksta daje odgovor.

Fundina postaje mjesto na kojem Andrija Mandić, prema Ivanovićevoj interpretaciji, pravi raskid sa „crnorukaškom i unitarnom politikom zvaničnog Beograda“, a zatim postaje primjer na koji bi mitropolit Joanikije trebalo da se ugleda.

Drugim riječima, naslov nije samo geografska igra riječima. On uvodi osnovnu temu cijelog teksta: preobražaj odnosa prema Beogradu, srpstvu, Svetom Savi i samom značenju crnogorskog identiteta. Dakle, implicitna politička formula pokazuje kako se politički legitimitet gradi kroz javno demonstriranje distance od Srbije.

Od kritike politike do preoblikovanja identiteta

Ivanovićev tekst je prvenstveno politički tekst. Njegova meta su Vučić, patrijarh srpski Porfirije, centralizacija SPC, mitropoliti Joanikije i Metodije, ali i odnos Beograda prema Crnoj Gori. Sve je to legitimna tema javne rasprave.

Ali problem nastaje tamo gdje se politička kritika počinje izražavati kroz preoblikovanje identiteta. Ivanović piše da Amfilohije, za razliku od Joanikija, „posljednjih godina nije pomenuo 's' od srpstva i svetog Save“, već je promovisao „ekumenizam i pravoslavlje za sve ovdašnje vjernike a ne samo Srbe“.

Zatim kaže: „Ni 'c' od crnogorstva, ni 'p' od Petra Prvog.“ A potom dolazi ključna rečenica: „pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne može da preživi ako ostane samo srpska. Nego ako se transformiše da bude – i srpska.“

Ovdje je važno reći, Ivanović ne kaže da srpskog identiteta treba nestati. Naprotiv, on izričito kaže „i srpska“. U tom smislu nije opravdano iz ovoga izvesti tvrdnju da tekst otvoreno zagovara ukidanje srpskog identiteta. Ali upravo zbog toga treba postaviti ozbiljnije pitanje:

Šta znači transformacija srpskog identiteta u političkom prostoru u kojem se od njega istovremeno traži distanca od Beograda, distanca od Svetog Save, distanca od centralizovanog modela SPC i prihvatanje nove definicije crnogorske pripadnosti?

To pitanje nije optužba. To je pitanje koje tekst sam otvara.

„Pogrešna strana istorije“

Ivanović zatim kaže: „Amfilohije je dugo bio na pogrešnoj strani istorije, a onda su referendum, godine i mudrost koja sa njima dođe, učinile svoje.“ Ovo je važna formulacija. Postoji „pogrešna strana istorije“.

A zatim postoji čovjek koji je, zahvaljujući promjeni okolnosti i „mudrosti“, prešao na drugu stranu. Isti obrazac vidimo i u završnom pozivu Joanikiju: „Možda je došlo vrijeme da se i Mićović presabere i krene stopama svog prethodnika... Ili da se ugleda na Mandića.“

Dakle, ne govori se samo o tome šta Joanikije treba da radi kao mitropolit. Govori se o tome kakav treba da postane. To je veoma važna razlika.

Ali javnost ima isto tako pravo — i odgovornost — da pita: kada kritika određene politike prelazi u politički ritual? Kada se „prava strana istorije“ pretvara u kriterijum podobnosti? I najzad: šta se događa sa čovjekom kojem se neprestano objašnjava da će biti bolji, demokratskiji i prihvatljiviji ako se udalji od onoga što jeste?

Politička kritika kaže: „Promijeni politiku.“ Ideološko preoblikovanje identiteta kaže: „Promijeni sebe da bi postao prihvatljiv.“

Granica između ove dvije stvari mora se pažljivo ispitati.

Tu se vraćamo Nadeždi Vinaver. Ona ne govori samo o tome da je Srbima poslije rata bilo uskraćeno sjećanje na Jasenovac. Ona govori o dubljem procesu u kojem su mnogi Srbi, pod pritiskom sistema, počeli da prihvataju osjećaj krivice zbog samog svog nacionalnog identiteta.

Tu upozorenje Nadežde Vinaver postaje relevantno. Ne zato što Ivanovićev tekst predstavlja istu istorijsku pojavu. Ne predstavlja. Nego zato što nas Vinaver uči da budemo oprezni kada se identitet počinje prepravljati pod pritiskom moralnog kriterijuma koji određuje ko je „dobar“, a ko „pogrešan“ pripadnik zajednice.

Od „krivice“ do „poželjnog pripadnika“

U Ivanovićevom tekstu taj obrazac nije otvoreno formulisan kao zabrana srpstva. On je mnogo suptilniji. Amfilohije je predstavljen kao čovjek koji je „shvatio“. Mandić kao čovjek koji je napravio „raskid“. Joanikije kao onaj koji još treba da se „presabere“. „Srpstvo i Sveti Sava“ pojavljuju se kao politički problem kada postanu „bez alternative“.

A poželjan model jeste crkva koja je „i srpska“, ali istovremeno uklopljena u novi crnogorski identitetski i politički okvir.

Tu se pojavljuje jedna veoma jasna ideološka granica: srpski identitet je prihvatljiv pod uslovom da nije politički vezan za Srbiju i da se podredi crnogorskom državnom okviru. Ako se taj obrazac sistematski ponavlja, onda više nije samo politička kritika. To je ono što bismo nazvali identitetskom selekcijom.

Još jednom: ništa od ovoga samo po sebi nije dokaz antisrpske ideologije. Ali zbirno čini prepoznatljiv model političkog preoblikovanja identiteta. I upravo tu treba stati. Ne zato da bismo nekoga osudili. Nego da bismo pitali: Koliko puta čovjek mora da se odrekne dijelova svog istorijskog identiteta da bi dokazao da je prihvatljiv?

Ovaj tekst može biti primarni dokaz za postojanje određenog javnog ideološkog diskursa u savremenoj Crnoj Gori. A onda je sljedeće pitanje: da li isti obrazac možemo pronaći u državnim institucijama? Tu tek prelazimo iz diskursa u državnu politiku.

Postoji li u savremenoj Crnoj Gori političko-ideološki obrazac prema kojem je srpski identitet prihvatljiv samo ako je lišen političke, istorijske, crkvene i državotvorne veze sa Srbijom, dok se Srbin koji takvu vezu zadržava delegitimiše kao instrument Beograda, „velikosrpskog“ projekta ili političke nelojalnosti?

Ako je odgovor potvrdan, onda imamo upravo ono o čemu smo razgovarali:

Identitet, stigmatizacija, uslovljavanje, delegitimizacija, pritisak na identitetsku transformaciju.

Kriterijum da je „dobar Srbin = Srbin koji se distancira od Srbije“ pojavljuje se u više institucija i kroz duži vremenski period, onda se naša teza dramatično pojačava. I tada već možemo govoriti o ideološkom obrascu identitetske asimilacije, a ne samo o pojedinačnoj antisrpskoj retorici.

Zašto je istorijska analogija ipak legitimna?

Zato što istorija pokazuje da genocidne politike nisu zavisile samo od fizičke sile. One su zavisile i od toga da društvo prethodno prihvati određenu sliku o ljudima, ovdje o Srbima.

Nacistička propaganda je, prema dokumentaciji USHMM-a, pomagala da se definiše ko pripada „nacionalnoj zajednici“, a ko je neprijatelj ili stranac; propaganda je širila stereotipe, stvarala atmosferu ravnodušnosti prema sudbini žrtava i olakšavala sprovođenje progona.

U NDH je ta ideološka konstrukcija dobila svoj monstruozni institucionalni oblik: Srbi, Jevreji, Romi i drugi bili su izloženi sistematskom progonu i ubijanju, a Jasenovac je bio najveći kompleks logora tog sistema.

Dakle, riječi same nisu genocid. Ali genocidne politike ne mogu bez riječi. Ne počinju uvijek riječju „ubij“. Počinju određivanjem ko je „naš“, ko je „tuđ“, ko je poželjan, ko nepoželjan, ko ima pravo na zaštitu, čije je sjećanje legitimno, a čije treba potisnuti.

To je istorijska lekcija. I zato paralela mora biti precizna. Ako bismo rekli:

„Ivanovićev tekst je nastavak ustaške ideologije“ — otišli bismo predaleko. Za to nemamo dokaz. Ako bismo rekli: „Ivanović priprema genocid“ — to bi bilo još neodgovornije. Ali ako kažemo:

„U Ivanovićevom tekstu postoje elementi političkog jezika koji identitet srpske zajednice u Crnoj Gori podvrgavaju zahtjevu za transformacijom, a istorijsko iskustvo koje Nadežda Vinaver analizira pokazuje zašto svako pretvaranje nacionalne pripadnosti u moralni problem mora biti predmet ozbiljne javne kontrole“ — onda govorimo nešto što možemo braniti. I upravo ta razlika čini tekst zabrinjavajućim.

Nadežda Vinaver opisuje istorijski opasan proces u kojem se pripadnost vlastitom narodu počinje predstavljati kao teret, a „oslobađanje“ od te pripadnosti kao oblik emancipacije. Ivanovićev tekst ne ide tako daleko — ali njegovu argumentaciju vrijedi ispitati upravo na toj granici.

Najvažnije pitanje nije: ko je Srbin?

Najvažnije pitanje je: Ko određuje kakav Srbin u Crnoj Gori smije biti?

Ako čovjek može biti Srbin i istovremeno Crnogorac, građanin Crne Gore, demokrata, evropski orijentisan, antiruski nastrojen, kritičan prema Vučiću, kritičan prema SPC, kritičan prema sopstvenoj istoriji — onda za njih nema problema. Takav pluralizam je demokratija.

Takođe, ako se neprimjetno počne uvoditi kriterijum prema kojem je „dobar“ Srbin samo onaj koji se dovoljno udaljio od Srbije, Beograda, Svetog Save, SPC i srpskog istorijskog pamćenja, onda više ne govorimo samo o političkoj autonomiji. Govorimo o preuređenju identiteta.

A ako se to preuređenje predstavlja kao jedini put ka „pravoj strani istorije“, onda je javnost dužna da pita: šta je sljedeći korak?

Nakon obnove nezavisnosti 2006. i Ustava iz 2007, država je počela da gradi izrazitije poseban crnogorski nacionalni identitet. Ustav iz 2007. proglašava crnogorski za službeni jezik, dok srpski, bosanski, albanski i hrvatski imaju status „u službenoj upotrebi“. Iako se prema zvaničnim rezultatima Popisa stanovništva u Crnoj Gori 2023. godine više od 43 odsto stanovnika Crne Gore izjasnilo da govori srpskim jezikom, ovdje postaje relevantno da se crnogorski identitet institucionalno gradi upravo kroz distanciranje od srpskog identiteta.

Nepotrebno je istraživati da li je država samo afirmisala crnogorski identitet ili je istovremeno delegitimizovala srpski. Postoji dovoljno elemenata koji ukazuju da je nakon 2006. izgradnja posebnog crnogorskog državnog identiteta u pojedinim fazama bila praćena sistematskom delegitimizacijom srpskog nacionalnog, jezičkog, istorijskog i crkvenog identiteta. I to je činjenica.

Upravo tu možemo testirati Crnu Goru za period 2006–2026. kad se pojavljuju sljedeće jednačine: Srbin = velikosrbin, Srbin = prosrpski = antidržavan, srpski jezik = politički instrument Srbije, SPC = srpska politička organizacija, srpska kulturna baština = velikosrpsko prisvajanje, srpski identitet = prepreka crnogorskom identitetu.

Ako se to ne događa samo pojedinačno nego sistematski kroz školstvo, javnu upravu, kulturu, medije i politički diskurs, onda imamo nešto mnogo ozbiljnije od političkog neslaganja. To bismo morali nazvati institucionalnom asimilacionom politikom.

U skladu s tim afirmiše se i kriterijum koji Ivanović primjenjuje na prihvatljivog Srbina. I tu dolazimo do onoga što bih nazvao „mehanizmom unutrašnjeg neprijatelja“. Ovo bi mogla biti i centralna teza. Antisrpska ideologija nije morala da kaže samo: „Srbi su naši neprijatelji.“ Mnogo opasnija konstrukcija je: „Srbi su prepreka političkom, nacionalnom ili istorijskom oslobođenju drugih.“ Tada se Srbin više ne posmatra kao pojedinac. On postaje: predstavnik hegemonije; predstavnik susjedne države; predstavnik prošle represije; prepreka nacionalnoj emancipaciji; „kolonizator“; „tuđin“; potencijalni neprijatelj. To je trenutak kada politička ideologija postaje posebno opasna.

Nadežda Vinaver u svom predgovoru rekonstruiše koncept koji tumači kao sistematski antisrpski ideološki obrazac jugoslovenskog komunizma. Masovno uništenje nije počelo samim fizičkim nasiljem; ono je prethodno moralo biti pripremljeno stvaranjem ideološkog i društvenog okruženja u kojem je određena grupa predstavljena kao legitimna meta.

„Jasenovac nije prošlost“

Rečenica Nadežde Vinaver da „Jasenovac nije prošlost“ ne znači da treba živjeti u mržnji prema današnjim Hrvatima, Nijemcima, svih fela konvertitima ili bilo kome drugom. Ona znači nešto mnogo dublje: ako nismo razumjeli mehanizam koji je doveo do Jasenovca, onda Jasenovac za nas još nije završen.

Jer istorija nije završena samim prestankom ubijanja. Ona se završava tek kada razumijemo kako je bilo moguće da ljudi prihvate da njihovi zemljaci više nisu ljudi sa istim pravima, nego pripadnici kategorije koju treba ukloniti.

Antisrpska ideologija nije istorijski relevantna samo kao skup uvredljivih ili neprijateljskih stavova. Njena opasnost nastaje onda kada se Srbi konstruišu kao kolektivni istorijski, politički ili rasni neprijatelj, jer takva konstrukcija služi kao legitimacija za institucionalnu diskriminaciju, progon, nasilje i fizičko uništenje, a potom i za potiskivanje ili preoblikovanje sjećanja na posljedice tog nasilja.

Zato je sjećanje na Jasenovac prije svega odbrana čovjeka.

Ne čekajmo da se istorija ponovi da bismo je prepoznali

Nema nikakve potrebe da danas prizivamo katastrofu. Upravo suprotno. O njoj govorimo zato da se ne dogodi. Ali nije odgovorno ni praviti se da je istorija pokazala da propaganda, političko razvrstavanje, preoblikovanje kolektivnog pamćenja i stvaranje „poželjnih“ pripadnika ne mogu imati ozbiljne posljedice.

Mogu. To znamo. Vidjeli smo. I platili smo. Srbi su platili. I milioni drugih ljudi platili su cijenu ideologija koje su počele tako što su nekome objasnili da njegov brat, drug, komšija više nije potpuno „njihov“.

Zato danas treba biti dovoljno hrabar da se kaže: cilj nije da bilo koji narod bude pobjednik nad drugim. Cilj je da čovjek preživi istoriju.

To je, na kraju, i najdublja poruka Nadežde Vinaver. Jasenovac nije prošlost sve dok nismo naučili da prepoznamo kako počinje put prema Jasenovcu. A prepoznati ga na vrijeme ne znači optužiti nekoga da će njime krenuti.

Znači učiniti sve da niko više tim putem ne krene.