Publicista Zoran Ćirjaković upozorio je u autorskom tekstu za „Srpski kompas” da se u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva u javnosti sve češće predstavlja isključivo kao „pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska” ili, jednostavno, kao „Mitropolija”, ocjenjujući da takav otklon od njenog punog imena i srpskog identiteta nije ni slučajan ni bezazlen.

„U Crnoj Gori Srpsku pravoslavnu crkvu najčešće pominju njeni neprijatelji. Crkva se pak u javnosti predstavlja kao pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska ili, jednostavno, Mitropolija. Taj bijeg od sopstvene srpskosti nije ni slučajan ni bezazlen”, piše Ćirjaković.

On u tekstu otvara pitanje da li bi, usljed tihog i postepenog potiskivanja srpskog imena, na mjestu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori vremenom moglo da se pojavi nešto čemu bi, kako navodi, suštinski odgovarao naziv „Pravoslavna crkva Crne Gore”.

Samocenzura i strah od „nepoželjnog zaključka”

Ćirjaković priznaje da je o ovom pitanju želio da piše mnogo ranije, ali da se samocenzurisao. Samocenzuru opisuje kao „pounutrašnjenu cenzuru”, podsjećajući da će jedni čovjeka koji sam sebe cenzuriše nazvati kukavicom, dok će drugi onoga ko odbija samocenzuru smatrati budalom.

„Neki od nas lako uče životne lekcije, neki ih nikada ne nauče. Nisam mnogo daleko od njih”, navodi autor teksta objavljenog u „Srpskom kompasu”.

Razlog za odlaganje pisanja, objašnjava, leži u kulturnom obrascu prema kojem se onaj ko prvi upozori na nešto loše, što drugi ne vide ili smatraju nemogućim, često optužuje da to zlo priziva. U još nepovoljnijoj varijanti, takav čovjek kasnije može biti predstavljen kao krivac ili kao neko ko je svjesno radio na ostvarenju onoga na šta je upozoravao.

Ćirjaković smatra da je jedna od odlika ovdašnjeg kulturnog obrasca sklonost da pretpostavke i nagađanja proglašavamo za konačne istine, uz istovremenu nespremnost da se oslobodimo sopstvenih zabluda.

Zbog toga, kako naglašava, njegov tekst ne sugeriše samo da bi u Crnoj Gori moglo da se dogodi nešto loše već iznosi mnogo neprijatniju tezu – da je taj proces možda već počeo, i to u tišini.

Crna Gora kao ogledalo srpskih poraza

Govoreći o širem istorijskom i političkom kontekstu, Ćirjaković ocjenjuje da je srpska istorija posljednjih decenija ispunjena tužnim i tragičnim pričama – od ličnih sudbina do nestajanja čitavih srpskih zajednica sa prostora na kojima su vjekovima živjele.

„Nade u povratak na neke od izgubljenih prostora više nema dovoljno ni da popuni jedno ‘dogodine’”, piše on.

Crnu Goru opisuje kao „srpstvo u malom” i prostor na kome se jasno vide tragedije i porazi srpskog naroda. Prema njegovom mišljenju, ključ za razumijevanje tih nesreća nije isključivo u velikim spoljnim protivnicima – Zapadu, Albancima, Titu, Hrvatima, Kominterni ili Aliji Izetbegoviću – već prije svega u samim Srbima.

„Srpstvo je u nemaloj mjeri porazilo samo sebe”, zaključuje Ćirjaković.

Odgovor na pitanje zašto se to dogodilo, dodaje, složen je, ali je povezan sa pitanjem zašto se samo kod Srba pojavio fenomen koji je Dušan Kecmanović nazvao „inverznim nacionalizmom”, sklonim da preraste u autošovinizam. Ćirjaković tvrdi da ne postoji crnogorski, bošnjački ili hrvatski građanizam koji bi na isti način bio usmjeren protiv sopstvenog naroda, već samo srpski.

Secesiju Crne Gore smatra najvećim porazom srpstva i Srbije u posljednjih osam decenija, koje su i inače bile obilježene tragedijama, traumama, skupim iluzijama i političkim porazima.

Iz zapadnog ugla, za koji smatra da je uvijek u određenoj mjeri antisrpski, Srbija bez izlaza na more postala je „uštrojena zemlja” – suštinski bezopasna čak i kada djeluje opasno.

Ipak, Ćirjaković ocjenjuje da je po Srbiju opasnije od samog odnosa Zapada vjerovanje da se taj odnos može nekažnjeno ignorisati i da zemlja može stići na bolje mjesto zanemarujući činjenicu da je okružena državama integrisanim u, kako ga naziva, antisrpski Zapad.

„Ne postoji antisrpska agenda, a mnogo su ih imali u regionu, koja je bila važnija od razdvajanja Srbije i Crne Gore”, navodi on.

Državno jedinstvo Srbije i Crne Gore, dvije nekada srpske zemlje, prema njegovoj ocjeni, predstavljalo je kost u grlu NATO-a. Brisel ga nije posmatrao samo kao prijetnju svojim interesima već i kao neposredan izazov sopstvenom poretku. Ćirjaković dodaje da ne zna da li je ruski predsjednik Vladimir Putin u to vrijeme u potpunosti razumio značaj razdvajanja, ali smatra da, čak i da jeste, nije mogao mnogo da učini.

Ono što Zapadu i danas smeta, tvrdi autor, nije toliko samo postojanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori koliko njeno jedinstvo sa ostalim djelovima SPC.

„Ovo je tekst o razvoju događaja koji, vjerujem, Zapad doživljava kao pozitivan. Koliko je u svemu tome zapadnih dugih prstiju, para ili nečeg drugog, zanimljivo je, ali za nas malo važno pitanje”, piše Ćirjaković.

Da li im je Miraš bio potreban

Osvrćući se na period prije proglašenja nezavisnosti Crne Gore, Ćirjaković navodi da je tada pažljivo pratio tamošnje političke prilike, aktere i razvoj identitetske krize. Referendum o nezavisnosti kvalifikuje kao lažiran, a način na koji je razdvajanje sprovedeno opisuje kao kriminalni čin koji je, prema njegovoj ocjeni, postao svršena stvar zahvaljujući „jednom slovačkom pedofilu i jednom rasrbljenom političkom geniju bez moralne ose”.

„Nigdje nisam čuo zapadne diplomate da lažu toliko mnogo, cinično i besramno kao u Crnoj Gori”, navodi Ćirjaković.

On podsjeća da je još devedesetih godina počeo da posmatra Srbiju kao svojevrsnu „koloniju” Crne Gore. Istovremeno je, kako piše, zaključio da su razlike između Srba iz Srbije i Srba iz Crne Gore, iako su identitetski isti narod, često veće i važnije od razlika između Srba i nacionalnih Crnogoraca u samoj Crnoj Gori.

Razlika između Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori, prema njegovoj ocjeni, svodi se na samorazumijevanje i nacionalnu emociju, dok su im vjera, jezik i kulturni obrazac i dalje u velikoj mjeri isti. Ipak, upravo ta nacionalna emocija boji njihovo razumijevanje prošlosti, odnos prema sadašnjosti i očekivanja od budućnosti.

Ćirjaković navodi i primjer sa privatnog fakulteta u Beogradu na kome je predavao. Studenti su mu, kako piše, skrenuli pažnju da su se pojedine kolege iz Crne Gore u Beogradu predstavljale kao Srbi, ali samo „od ponedjeljka do petka tokom dva semestra”.

To ga je, dodaje, navelo na zaključak da u Crnoj Gori nije uvijek moguće pouzdano znati ko je Srbin, a ko nije, kao i da pojedini ljudi ni sami ne znaju da li će se narednog dana osjećati kao etnički Srbi ili etnički Crnogorci.

U tom kontekstu počeo je da razmišlja i o pitanju šta je tačno crkva tih ljudi u Njegoševoj zemlji, za koju smatra da je postala mnogo više antisrpska nego što je ostala srpska. Ključni problem, prema njegovoj ocjeni, nije nekanonska organizacija koju je predvodio Miraš Dedeić.

„Sve sam bliže zaključku da je Miraš bio nepotreban – čak i iz ugla Milove srbofobične političke i identitetske ‘djece’”, piše Ćirjaković, čije je samorazumijevanje ranije opisao sintagmom „slučajno pravoslavni Hrvati sa albanskim mentalitetom”.

On upozorava da danas u Crnoj Gori ne govore samo sljedbenici Miraša Dedeića o SPC kao o „Crkvi Srbije”, već da se takva terminologija proširila mnogo dalje. Zato strahuje da bi vremenom jedino odrednica „Crkva Crne Gore” mogla da bude predstavljena kao smislena.

„Možda ona neće imati patrijarha, možda se taj ne-patrijarh neće zvati Joanikije, možda ta crkva u Crnoj Gori neće djelovati u ‘simfoniji’ sa državom koju oličava Andrija Mandić – ali istorija pravoslavnih crkava, koliko i tiha, mada upadljiva, desrbizacija Mitropolije, rekao bih ne samo njenog imidža, govori nam da je najgluplje od svega gurnuti glavu u pijesak”, ističe Ćirjaković.

On dodaje da su opasnost prije njega uočili i ljudi koji mnogo bolje poznaju crkvena pitanja, ali o tome ne žele javno da govore ili smatraju da o tome uopšte ne bi trebalo pisati.

„Ako se samocenzurišemo, samo odlažemo suočavanje sa ružnom stvarnošću. Pri tome, ono će postati još bolnije, a naša sklonost da se samopovrijedimo još veća”, upozorava autor teksta.

Potraga za izgubljenim „srb” i „srp”

Ćirjaković navodi da je njegovo neposredno suočavanje sa načinom na koji se Mitropolija predstavlja u javnosti počelo slučajno, iz znatiželje. Prije dvije godine primijetio je da na početnoj stranici sajta Mitropolije crnogorsko-primorske, čiji je naziv ispisan malim slovima kao „pravoslavna mitropolija crnogorsko primorska”, nema riječi „Srbi” i „srpski” ni u jednom gramatičkom obliku.

Na početnoj stranici nije bilo ni riječi „Srbija”. Iako to može djelovati logično za sajt institucije koja djeluje u Crnoj Gori, Ćirjaković smatra da je takvo odsustvo srpskih odrednica indikativno i zabrinjavajuće.

Skraćenica SPC pominjala se samo jednom, dok je grb Srpske pravoslavne crkve bio toliko sitan i neupadljiv da ga je bilo potrebno uvećati kako bi se jasno vidjelo šta predstavlja.

„Imam utisak da u medijima u Crnoj Gori Srpsku pravoslavnu crkvu najčešće pominju njeni neprijatelji”, ocjenjuje Ćirjaković.

U početku je, kako navodi, pomislio da je riječ o slučajnosti, ali je ubrzo zaključio da problem nije ni jednodnevan ni slučajan. Narednih mjeseci svakodnevno je pretraživao početnu stranicu sajta Mitropolije, provjeravajući koliko se puta pojavljuju riječi koje sadrže osnovu „srp”, kao u riječi „srpska”, i osnovu „srb”, kao u riječi „Srbi”. Kasnije je istu provjeru obavljao najmanje jednom nedjeljno.

Prema rezultatima koje je objavio u „Srpskom kompasu”, na početnoj stranici sajta nije pronalazio da se riječi sa osnovama „srb” ili „srp” pojavljuju dva ili više puta. Rezultati su se, kako tvrdi, kretali između odnosa 1:1, 1:0, 0:1 i 0:0.

Navodi da se do danas ništa suštinski nije promijenilo. Jedina riječ sa osnovom „srp” ili „srb” koju je 12. avgusta pronašao na početnoj stranici nalazila se u naslovu vijesti: „Teško zlostavljanje Nenada Raškovića zahtijeva hitnu nezavisnu istragu i prekid policijske represije nad Srbima”.

Kao kontrast, Ćirjaković navodi primjere drugih mitropolija SPC. Na vrhu početne stranice Mitropolije dabrobosanske krupnim slovima stoji: „Srpska pravoslavna crkva – Mitropolija dabrobosanska”, dok je na sajtu Mitropolije zagrebačko-ljubljanske jasno navedeno: „Mitropolija zagrebačko-ljubljanska: Srpska pravoslavna crkva”.

„Duboka Mitropolija” i upozorenja koja se guraju pod tepih

Svoje zapažanje Ćirjaković je podijelio na društvenim mrežama i sa nekoliko prijatelja koji su vjernici i dobri poznavaoci prilika u SPC.

Jedan od njih mu je, kako prenosi, napisao: „Nisam znao da te interesuje problem ‘duboke Mitropolije’. To je jedna važna tema o kojoj, nažalost, nigdje ne smije da se piše jer niko neće da objavi. Neki u crkvi su ga svjesni, ali guraju pod tepih.”

Drugi sagovornik mu je objasnio da javni nastup Mitropolije „mora” da izgleda tako i da izbjegavanje srpskih odrednica nije izraz crkvenog autonomaštva. Treći mu je samo savjetovao da o tome ne piše.

Ćirjaković navodi da ne zna ko je od prve dvojice u pravu, ali ne isključuje mogućnost da su obojica – da unutar Mitropolije postoje i oni koji bi željeli da je pretvore u manje ili više autonomnu „Crkvu Crne Gore” i oni koji vjeruju da iz taktičkih razloga treba izbjegavati riječi koje upućuju na Srbe i srpstvo.

„Ko će tu kome postati korisni idiot jeste pitanje u vezi sa kojim, bojim se – uči nas tako novija istorija, obilježena istanjivanjem i zaobilaženjem srpstva – nema mnogo neizvjesnosti”, piše on.

Podsjeća da je tokom prethodnih decenija bilo premalo ponosno srpskih priča sa srećnim krajem i izražava nadu da „komprimovanje srpstva”, koje je ponovo počelo 1991. godine i čiji se kraj ne nazire, neće biti praćeno sažimanjem Srpske pravoslavne crkve.

Ipak, priznaje da nije optimista.

Ono što prestane da bude srpsko, postaje crnogorsko

Ćirjaković podsjeća na misao istoričara Milorada Ekmečića da će „ono što prestane da bude srpsko postati srbijansko”, ali dodaje da u današnjoj Crnoj Gori važi drugačije pravilo:

„Ono što prestane da bude srpsko, postaće crnogorsko.”

On nije uvjeren da će činjenica da na potiskivanju srpskog imena rade i ljudi koji sebe doživljavaju kao „najbolje Srbe” moći da proizvede izuzetak od tog pravila. U pozadini njihovog „nadsrpskog pregnuća”, kako piše, prepoznaje logiku koja je svojevremeno kumovala jugoslovenstvu – najskupljoj srpskoj iluziji da veći broj ljudi u istoj državi ili crkvi nužno znači da je to bolje za srpsku državu i srpsku crkvu.

Shvatanje da se desrbizacijom imena SPC u Crnoj Gori može raditi na zaustavljanju desrbizacije same Crne Gore vidi kao pokušaj ljudi koji ne znaju šta treba da rade, ali vjeruju da nešto moraju da preduzmu.

Ćirjaković se u tom kontekstu poziva na istoričara i arhivistu Predraga Vukića, koji je govorio da u Crnoj Gori postoje „dva pola koja se više spojiti neće”.

Vukić je, kako podsjeća, upozoravao da Srbi „nemaju asimilativnu moć” da od nekoga ko je deceniju ili dvije djelovao protiv srpskog naroda ponovo stvore njegovog prijatelja, kao i da se jedan broj nekadašnjih sunarodnika „apsolutno nikada neće vratiti srpskom osjećanju”.

Posebno značajnom smatra Vukićevu ocjenu „da su nacionalni Srbi u Crnoj Gori i nacionalni Crnogorci dva potpuno odvojena narodna entiteta, ili dva potpuno odvojena naroda, čiji su vitalni interesi dijametralno suprotni, sa različitim gledanjem na našu prošlost, na našu sadašnjost i na našu budućnost”.

Po srpstvo u Crnoj Gori, smatra Ćirjaković, najopasnija je „kriptojugoslovenska iluzija”, sakrivena iza floskule „neću ja da me niko odvaja od mojega brata”, da je moguće ponovo spojiti ono što je jednom razbijeno.

Zbog toga vjeruje da je svako, naročito prikriveno, pretvaranje kanonske Srpske pravoslavne crkve u „Pravoslavnu crkvu Crne Gore” opasnije od postojanja nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve.

„Čak i sama primisao ima vonj ukrajinskog ishoda”, upozorava on.

Iza suprotnog vjerovanja, prema njegovoj ocjeni, stoji oživljena identitetsko-politička fantazija o „trojednom narodu”, zamagljena pozivanjem na jeres etnofiletizma i oslonjena na, kako smatra, nedostižnu velikocrkvenu aspiraciju mitropolita Amfilohija. Sada bi, navodi, umjesto „trojednog” postojao prividno „dvojedan narod”, ograničen granicama Crne Gore.

„Bojim se da su nove, prevelikocrkvene fantazije po srpstvo pogubne koliko i stare, prevelikodržavne. Ne valja kada sanjarite o prevelikoj državi ili prepunoj crkvi, mada pakao počinje tek onda kada taj san krenete da pretvarate u javu”, piše Ćirjaković.

Prema njegovom mišljenju, u Crnoj Gori nije presudno koliko Crkva ima vjernika, već ko su ti vjernici. Ta činjenica je, kako smatra, ostala u sjenci aure mitropolita Amfilohija, koji joj nije pridavao dovoljan značaj.

Ćirjaković kaže da teško može da razumije mentalni put kojim se dolazi do zaključka da će brisanje i skrivanje srpskog imena Crkve pomoći Srbima u Crnoj Gori da sačuvaju nacionalni identitet.

Riječ je, podsjeća, o ljudima koji su sistematski rasrbljavani, čiji je kulturni identitet podrivan i čije je nacionalno samorazumijevanje decenijama rastakavano. Zato se pita kako bi guranje srpstva ispod vela „pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske” moglo da im pomogne da ostanu ponosni Srbi.

„Dobro je da ne postoji i ‘pravoslavna Mitropolija hrvatsko alpe-adrijska’”, ironično primjećuje Ćirjaković.

Simfonija sa dva dirigenta

Drugi važan izvor opasnosti po jedinstvo pravoslavnih crkava, prema Ćirjakoviću, proizlazi iz pravoslavne političke teologije i koncepta „simfonije” – doktrine o odnosu Crkve i države koju je u šestom vijeku definisao car Justinijan Prvi.

To je, kako navodi, jedan od razloga zbog kojih odvajanje Crkve od države u pravoslavnom svijetu ide veoma teško, ukoliko uopšte i ide.

„Dirigent” državno-crkvene simfonije je, po pravilu, vođa države i naroda. Pošto su pravoslavna društva istočna i najčešće oslonjena na snažnog pojedinačnog lidera, Ćirjaković smatra da je manje važno koju formalnu funkciju taj lider obavlja i šta piše u ustavu.

Problem nastaje kada se jedna država podijeli i kada se pojave dva ili više političkih „dirigenata”.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, koja se tokom rata podijelila na tri nacionalno-politička prostora, Crna Gora je poslije razdvajanja od Srbije ostala jedinstvena država, ali je postala suprotstavljena Srbiji i ideji srpskog jedinstva.

Ćirjaković smatra da je težak položaj Srba u BiH učinio manje važnom činjenicu da su se pojavila dva srpska „dirigenta” – jedan u Beogradu, drugi u Banjaluci. To objašnjava stalnim egzistencijalnim pritiskom kome je izložena Republika Srpska.

Prema njegovom viđenju, teško je reći da li veću prijetnju Republici Srpskoj predstavlja Zapad, koji posredstvom Kancelarije visokog predstavnika nadzire ono što Ćirjaković naziva „mirovnom okupacijom” Bosne, ili bošnjačka politička elita, za koju tvrdi da rješenje nacionalnog pitanja vidi u protjerivanju i uništavanju Srba.

Ćirjaković ocjenjuje i da je Haški tribunal, kvalifikujući zločin u Srebrenici kao genocid, onemogućio postizanje trajnog kompromisa i cementirao stanje u BiH koje nije samoodrživo.

U takvim okolnostima, dva srpska rukovodstva – beogradsko i banjalučko – djeluju skladno čak i kada njihovi odnosi nisu najbolji. Zbog toga je harmonija ostala osnovna odlika odnosa između jedinstvene SPC i srpske državnosti, koja je institucionalno udvojena, ali u važnim pitanjima uglavnom djeluje kao cjelina.

U nezavisnoj Crnoj Gori, međutim, situacija je bitno drugačija. Beograd i Podgorica postali su dva različita politička centra, sa dva „dirigenta”, a suština se, prema Ćirjakovićevoj ocjeni, nije promijenila ni poslije pada režima Mila Đukanovića.

Svaki od tih centara drugačije usmjerava odnose između zasebnih država i Crkve koja je zvanično i kanonski ostala jedinstvena, iako se to, kako primjećuje, ne može lako zaključiti na osnovu internet-prezentacije Mitropolije.

Ćirjaković se poziva i na profesora Dragana Simeunovića, koji piše da je „važan princip ortodoksije kao međaša svetosavlja harmonija između Crkve i države, tačnije njihova simfonija”, kao i da je izraz „simfonija” precizniji od drugih pojmova kojima se opisuje taj odnos.

Ipak, primjećuje Ćirjaković, ni ta teorija ne daje odgovor na pitanje šta se dešava kada od jedne pravoslavne države nastanu dvije, sa dva pravoslavna vladara, a jednim crkvenim „orkestrom”.

Takav problem, smatra, ne može se pojaviti u Hrvatskoj, gdje je državni „vladar” katolik i, prema njegovoj ocjeni, suštinski antisrpski orijentisan. U Republici Srpskoj mogao bi da se pojavi samo ukoliko bi ona postala nezavisna država sa mjestom u Ujedinjenim nacijama ili ako bi vlast u Banjaluci preuzeo Srbin koji djeluje protiv srpskih interesa.

Od cezaropapizma do „cezaromitropolitizma”

Kada zapadni autori govore o pravoslavnoj političkoj teologiji, često koriste izraz „cezaropapizam”, koji pravoslavni teolozi odbacuju kao karikaturalan i neprimjeren. Ćirjaković, međutim, smatra da taj pojam, uprkos nedostacima, može da dočara naličje simfonije – ono u šta se šestovjekovni ideal nerijetko pretvara u modernim državama.

Riječ je o dominaciji državnih vođa i njihovom stalnom i aktivnom miješanju u crkvena pitanja.

„Znam da neće zvučati ni lijepo ni pravoslavno, ali mislim da će biti jasnije ako kažem: dva ‘cezara’ je teško spojiti sa jednim ‘papom’. Jedno od ‘rješenja’ je da nedostajući ‘papa’, koji je potreban da bi bila održana dva saglasja, bude nazvan ‘mitropolitom’”, navodi Ćirjaković.

Ako se zapadna predstava o cezaropapizmu prilagodi pravoslavnom kontekstu, nad jedinstvom SPC danas se, prema njegovoj ocjeni, nadvijaju dvije prijetnje. Veća je mogućnost da nastanu dva „cezaropatrijarhalizma”, dok bi druga bila da ostane jedan beogradski „cezaropatrijarhalizam”, a da se pored njega razvije cetinjski „cezaromitropolitizam”.

Obje opasnosti još je moguće izbjeći, naglašava Ćirjaković, ali priznaje da je njegova strepnja već duže vrijeme dublja od nade. Posebno ga zabrinjava saznanje da postoje ljudi koji bi o tom pitanju mogli da napišu mnogo bolji, potpuniji i argumentovaniji tekst, ali su se samocenzurisali.

U tekstu namjerno ne ulazi detaljnije u razlike između autonomije i autokefalnosti kao živih crkvenih praksi, u ukrajinsko iskustvo i pojavu naziva „Pravoslavna crkva Ukrajine”, niti u ulogu mitropolita Amfilohija u oblikovanju „duboke Mitropolije” i učvršćivanju iluzije o „dvoimenom narodu” povezanom crkvenim mostom. Ipak, sve te pojave navodi kao dodatne razloge za zabrinutost.

Mandić i „jedinstvo vjerujućeg naroda”

Ćirjaković posebnu pažnju posvećuje riječima predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koga opisuje kao iskusnog i još uvijek srpskog političara u članici NATO-a „u kojoj su svi uspješni političari pomalo Milo Đukanović”.

Mandić je, govoreći o mitropolitu Joanikiju i njegovom prethodniku Amfilohiju, rekao:

„Njegova smirenost svjedoči snagu čovjeka koji zna da se braća mogu izmiriti samo molitvom, trpljenjem i istinom. Sjećamo se danas i blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija. U teškim vremenima, kada je izgledalo da se mogu prekinuti niti koje nas vezuju sa našim duhovnim korijenima, on je tražio puteve koji su na kraju doveli do odbrane svetinja i zaista epohalnog jedinstva vjerujućeg naroda.”

Ćirjaković smatra da su u toj poruci ključni izrazi „mogu izmiriti” i „jedinstvo vjerujućeg naroda”. Prvi opisuje kao „natašakandićevsku” floskulu, iako pozdravlja to što je Mandić u poruku uvrstio i riječ „istina”.

„Ne znam samo da li je Mandić svjestan da istina ne ide u prilog njegovoj argumentaciji”, piše on.

Mandić je poručio i da niko nema pravo da „ovdašnjim Srbima” propisuje kakav put moraju da izaberu. Ćirjaković, međutim, ocjenjuje da je Mandić, ponesen novostečenom političkom moći, previdio da je NATO Srbima u Crnoj Gori već propisao koji put ne mogu da izaberu i unutar kojih granica mogu da donose odluke.

Ima li molitve bez Srpske pravoslavne crkve

Istu političku i identitetsku putanju, prema Ćirjakovićevoj ocjeni, ranije je naznačio i sveštenik Gojko Perović, koga autor naziva „crnogorskim ketmanom” i „veoma rijetkom biljkom”.

Perović je poručio: „Nema nama molitve bez naše braće Cetinjana, niti ima njima Crne Gore bez nas.”

U toj rečenici, smatra Ćirjaković, sadržana je suština onoga što se naziva „dubokom Mitropolijom”. Njen značaj nije samo u onome što je rečeno već, još više, u onome što nije pomenuto.

„Takvi smo mi Srbi, i Crnogorci. Kada čujemo ono što volimo, što zvuči jako lijepo i bogougodno, ponese nas ljepota, pa ne umijemo da se zapitamo šta nismo čuli i zašto”, piše Ćirjaković.

Iza Perovićeve pomirljive, pravoslavno-građanističke poruke, prema njegovoj ocjeni, ostaje pitanje koje nije retoričko i koje određuje budućnost srpskog naroda i SPC u Crnoj Gori:

„Ima li molitve i Crne Gore bez Srpske pravoslavne crkve?”

Ćirjaković zaključuje da su i Milo Đukanović i NATO već dali potvrdan odgovor na to pitanje.

„Ne znam šta bi rekao otac Gojko”, završava Ćirjaković autorski tekst objavljen u „Srpskom kompasu”.