Od trenutka kada mi je u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve uručen Orden Svetog Georgija Pobjedonosca, u crnogorskoj javnosti pokrenuta je lavina komentara čija žestina daleko prevazilazi značaj koji bi ti isti krugovi javno priznali jednom crkvenom odlikovanju. Da su u Ordenu vidjeli samo ličnu počast jednom novinaru i uredniku, zadržali bi se na prećutkivanju, podsmijehu ili uobičajenom pokušaju osporavanja onoga ko ga je primio. Umjesto toga, dobili smo političke optužnice, ideološka razvrstavanja, oživljavanje starih tekstova, napade na mitropolita Metodija i pokušaj da se čitav čin predstavi kao dokaz nastanka nekakve srpske osovine usmjerene protiv Andrije Mandića, mitropolita Joanikija i posebnosti crnogorskog srpstva.

Ta nervoza je važnija od svake pojedinačne uvrede koja mi je ovih dana upućena. Ona pokazuje da protivnici srpske nacionalne cjeline Orden nisu razumjeli kao ukras na grudima, već kao javno priznanje stavu koji ne pristaje da srpstvo u Crnoj Gori bude svedeno na etnografski ostatak, privatno osjećanje ili politički dodatak nekoj novoj crnogorskoj naciji. Oni su u njemu prepoznali potvrdu da se može biti Srbin bez izvinjavanja, da se može braniti jedinstvo Srpske pravoslavne crkve bez dozvole cetinjskih ideoloških komisija i da se mogu kritikovati srpski političari i crkveni krugovi koji su nacionalnu obavezu zamijenili ličnim komforom, a da se time ne napušta srpska pozicija, nego se upravo sa nje govori.

Orden mi nije dodijeljen u nekoj privatnoj kapeli, tajnom političkom kružoku ili partijskom štabu. Uručen je u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve, u prisustvu patrijarha Porfirija i arhijereja naše Crkve, na prijedlog mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija. Zato napadi koji su uslijedili nisu mogli ostati ograničeni na mene. Morali su udariti i na onoga ko je Orden predložio, na crkveno obrazloženje odlikovanja i na samu činjenicu da unutar Srpske pravoslavne crkve postoji jasna svijest o značaju javne riječi koja ne moli za prihvatanje u sredini naviknutoj da Srbe dijeli na podobne i nepodobne.

U tome treba tražiti razlog zbog kojeg se jedno crkveno priznanje odmah počelo tumačiti kao politički signal. Problem nije u Ordenu, već u onome što on onemogućava – da se kritika Andrije Mandića, njegovog političkog kursa ili pojedinih crkvenih krugova proglasi antisrpskom samo zato što dolazi od Srbina. U dijelu crnogorske javnosti godinama se pažljivo gradila podjela prema kojoj su dobri Srbi oni koji pristaju da sopstvenu nacionalnu politiku drže ispod nivoa srpskih interesa, dok su svi koji odbijaju takvu mjeru proglašavani integralistima, velikosrbima, agentima Beograda ili neprijateljima Crne Gore. Orden je poremetio tu pogodnu konstrukciju jer je pokazao da beskompromisna srpska pozicija nije margina, nego legitiman i priznat glas unutar same Crkve.

Među reakcijama se zato pojavio i tekst koji je najotvorenije izgovorio ono što su drugi pokušavali da sakriju iza ličnih napada. U njemu su Srbi u Crnoj Gori razvrstani na integraliste i dualiste, crkveni i politički akteri raspoređeni u suprotstavljene tabore, a crnogorskom nacionalnom pokretu preporučeno da iz srpskih podjela izvuče političku korist. Taj analitičar bi, po duhu i metodi, bio idealan komunističko-ustaški glasnogovornik. Dovoljno komunistički da svako srpsko sabiranje proglasi istorijskim prestupom, ali dovoljno i ustaški da svako razdvajanje Srba doživi kao priliku koju ne treba propustiti.

Njegova otvorenost je, međutim, korisna. On je bez suvišnog prikrivanja potvrdio da se razmirice među Srbima ne posmatraju sa strane, već kao resurs kojim treba upravljati. Jednog mitropolita treba suprotstaviti drugom, jedan krug sveštenika drugom, jednog srpskog političara drugom, jedan medij drugom, a zatim iz nastalog sukoba izvući korist za projekat integralnog crnogorstva. U takvoj konstrukciji moj Orden nije važan zbog mene, već kao znak da mitropolit Metodije, Patrijaršija i srpski javni prostor ne pristaju na ulogu koja im je dodijeljena u Podgorici i na Cetinju.

Najvažniji dio te strategije odnosi se na ljude koji sebe nacionalno određuju i kao Srbe i kao Crnogorce. Njima se danas upućuju pohvale kao navodno umjerenom, autentičnom i državotvornom dijelu srpskog naroda, ali ne zato što se njihova dvojnost poštuje kao trajna i ravnopravna pozicija. Ona se podstiče zato što se u njoj prepoznaje prolaz ka integralnom crnogorstvu. Isti ideološki krugovi koji su do juče takav identitet proglašavali podvalom Srpske pravoslavne crkve i oblikom tihog posrbljavanja Crnogoraca sada u njemu vide priliku za postepeno odvajanje Srba od sopstvenog naroda. Kada su vjerovali da dvojni identitet čuva srpsku svijest, napadali su ga. Sada, kada su procijenili da ga mogu upotrijebiti protiv srpske cjeline, počeli su da ga hvale, bez promjene uvjerenja o njemu, ali sa lukavo izmijenjenom taktikom.

Srbi koji ostaju u takvoj nacionalnoj neodređenosti moraju znati da ih njihova pozicija kao takva neće zaštititi. Ona ih ne postavlja iznad sukoba, već ih čini pogodnijim za postepeno preoblikovanje. U početku će od njih biti traženo samo da naglase svoju crnogorsku osobenost. Potom da osude srpski integralizam, da se distanciraju od Srbije i Republike Srpske, da srpsku nacionalnu solidarnost predstave kao miješanje u unutrašnje crnogorske prilike i da Srpsku pravoslavnu crkvu počnu tumačiti kao spoljnu silu u sopstvenoj zemlji. Na kraju će im biti ponuđeno da svoje srpstvo zadrže kao porodičnu uspomenu, dok će u javnom, političkom i nacionalnom smislu postati nešto drugo. Tako se iz srpstva ne izlazi jednim velikim odricanjem, nego nizom malih ustupaka koji se svaki put predstavljaju kao razumnost, umjerenost i državnička zrelost.

Dvojna nacionalna pozicija zato nije stabilna ravnoteža, već odlaganje neizbježnog odgovora. Ako crnogorstvo označava državnu, istorijsku, regionalnu i zavičajnu osobenost unutar srpskog naroda, onda nema nikakvog nacionalnog dualizma. Crnogorac je u tom značenju Srbin iz Crne Gore, kao što je Hercegovac Srbin iz Hercegovine, a Šumadinac Srbin iz Šumadije. Ako se, međutim, crnogorstvo proglasi posebnom nacionalnošću, ono prije ili kasnije mora doći u sukob sa srpstvom, jer dvije nacionalne svijesti ne mogu trajno zauzimati isto mjesto, naročito kada jednu od njih podržavaju državni aparat, školstvo, mediji, kulturne ustanove i sistem političkog nagrađivanja.

Zato se onima koji sebe nazivaju Srbima i Crnogorcima u isto vrijeme ne treba dodvoravati, niti njihovu neodređenost proglašavati posebnom mudrošću. Treba im reći kuda taj put vodi. Prvo će ih hvaliti zato što nisu integralisti. Zatim će od njih tražiti da dokažu kako nisu pod uticajem Beograda. Potom će im objasniti da srpski jezik nije njihov isključivi jezik, da trobojka nije njihov simbol, da Kosovo i Metohija nisu njihovo nacionalno pitanje i da je Srpska pravoslavna crkva samo jedna od vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Kada sve to prihvate, više neće biti dualisti. Biće integralni Crnogorci sa srpskim porijeklom, što je i konačni cilj onih koji ih danas naizgled brane od nas koje su proglasili integralistima.

Srpska nacionalna cjelina, nasuprot tome, ne zahtijeva od srpskog čovjeka da se odrekne Crne Gore. Ona je jedina pozicija koja mu omogućava da Crnu Goru voli bez samoodricanja. Crna Gora u srpskoj istoriji nije periferija, već jedno od njenih središnjih mjesta. Upravo zato je nepodnošljiva svakoj ideologiji koja pokušava da crnogorsku državnost izgradi kao dokaz negiranja srpskog karaktera njene istorije.

Protivnicima srpske cjeline, uostalom, ne smeta integralizam. Oni bez zadrške zagovaraju integralno crnogorstvo, jedinstven nacionalni centar, dugoročnu strategiju i svecrnogorski kongres koji bi usmjeravao političko i identitetsko djelovanje. Njima smeta samo srpski integralizam. Crnogorsko nacionalno sabiranje nazivaju emancipacijom, a srpsko hegemonijom. Prevođenje Srba u integralne Crnogorce proglašavaju oslobađanjem, dok odbijanje Srba da se odreknu sopstvene cjeline nazivaju asimilacijom. Oni, dakle, ne odbacuju nacionalno oblikovanje, već samo zahtijevaju da ga oni sprovode i da njegov rezultat bude slabljenje srpskog naroda.

U tome se najjasnije vidi razlika između Svesrpskog sabora i zamišljenog svecrnogorskog kongresa. Svesrpski sabor potvrđuje da Srbi, bez obzira na granice, pripadaju istom narodu i dijele jezik, kulturu, Crkvu i istorijsko pamćenje. On Srbinu iz Crne Gore ne oduzima zavičaj, već mu čuva pravo da taj zavičaj ne pretvori u nacionalni zatvor. Svecrnogorski kongres polazi od suprotne namjere, jasne i nedvosmislene: da Srbe treba označiti kao neprijatelje, nacionalno neodređene postepeno prevoditi u integralne Crnogorce, a sukobe među Srbima pretvoriti u sredstvo slabljenja njihove samosvijesti. Dakle, na jednoj strani nalazi se sabor naroda koji zna ko je, a na drugoj je kongres koji planira šta bi od tog naroda trebalo napraviti, pa birajte.

Lavina reakcija na moj Orden dobila je dodatnu snagu upravo zato što je otvorila pitanje političkih i crkvenih odnosa unutar srpskog naroda. Oni koji su me napadali nastojali su da Orden predstave kao nagradu za kritikovanje Andrije Mandića, mitropolita Joanikija i pojedinih krugova oko Cetinja. Time su, možda i nesvjesno, priznali da su svaki ozbiljan zahtjev za preispitivanje njihovog djelovanja počeli da doživljavaju kao napad na sopstveni položaj. Umjesto da odgovore šta je srpski narod dobio od njihove politike, oni nastoje da diskredituju onoga ko pita.

Srpsko jedinstvo u Crnoj Gori je politička činjenica bez koje mnogi današnji nosioci vlasti ne bi prišli funkcijama sa kojih sada pokušavaju da relativizuju snagu koja ih je do tih mjesta dovela. Bez sabiranja srpskog naroda, bez litija, bez otpora režimu Mila Đukanovića, bez snage Srpske pravoslavne crkve i bez podrške iz Srbije, koja srpsko pitanje u Crnoj Gori u odlučujućem trenutku nije prepustila na odlučivanje našim neprijateljima, današnja raspodjela moći ne bi postojala.

Boris Pejović bi bez tog preokreta vjerovatno i dalje vozio kamion u Sjedinjenim Američkim Državama, što je častan posao, ali nije mjesto potpredsjednika Skupštine Crne Gore. Andrija Mandić ne bi sjedio na čelu parlamenta, već bi iz opozicionih klupa u njemu i dalje prijetio otkopavanjem oružja, kao što je činio onda kada nije raspolagao stvarnom institucionalnom moći. Ni Pejovića iz kamiona, ni Mandića iz opozicionog rova nije izvukla naknadno usvojena evropska retorika, već srpsko jedinstvo, sabrani narod, otpor Crkve i politička snaga Srbije, koja je učinila da srpsko pitanje u Crnoj Gori ne bude ugušeno.

Zato je njihovo današnje distanciranje od izvora sopstvene političke moći pokušaj da se zadrže posljedice srpskog jedinstva, a odbace obaveze koje iz njega proizlaze. To je ponašanje elite koja se uspjela uz ljestve narodne solidarnosti, a potom ih odgurnula kako bi se zaboravilo odakle je došla.

Andrija Mandić je najvidljiviji primjer tog preobražaja. Njegovo prisustvo na Svesrpskom saboru 2024. nije proizvelo nikakvu nacionalnu vrijednost, jer je po povratku u Crnu Goru srpska pitanja odložio na neodređeno vrijeme, niti je zaključke sa njega ikada doživio kao obavezu i na taj način pokazao svoju političku dvoličnost. Nekada je imao mnogo velikih riječi i malo vlasti, a danas ima mnogo vlasti, a sve manje rezultata koje može pokazati srpskom narodu. Baš jadno.

Ideolozi integralnog crnogorstva takve Srbe rado nazivaju umjerenim i autentičnim, ne zato što su ih prihvatili, nego zato što su im korisni. Prihvatljiv je Srbin koji je strog prema sopstvenom narodu, a popustljiv prema ideologiji koja ga želi svesti na privatnu i folklornu kategoriju. Njegova crnogorska osobenost hvali se sve dok služi slabljenju srpske cjeline. I znajte, onog trenutka kada bi Andrija Mandić zatražio stvarnu ravnopravnost srpskog jezika, povratak trobojke, preispitivanje priznanja takozvanog Kosova i institucionalnu solidarnost sa srpskim narodom, prestao bi da bude umjeren i ponovo postao velikosrbin.

Ista logika primjenjuje se i u crkvenom prostoru. Pojedini krugovi oko Cetinja danas sa neobičnom blagonaklonošću primaju pohvale ljudi čija se ideologija nije pomjerila ni korak od barikada sa Belvedera i drugih okuka oko Cetinja iz septembra 2021. godine. Oni koji su zatvarali puteve, palili gume i pokušavali da spriječe ustoličenje mitropolita Joanikija sada se predstavljaju kao njegovi zaštitnici od srpskih integralista, od ljudi koji misle kao ja, pa posredno i od Patrijarha koji ga je ustoličio.

Patrijarh Porfirije je došao na Cetinje pod zaštitom pancirnih ćebadi, kroz dim, nasilje i mržnju, da bi sačuvao čast mitropolita, jedinstvo Crkve i tron Svetog Petra Cetinjskog. Tada srpska sabornost nije bila prijetnja mitropolitu Joanikiju, već njegova jedina stvarna zaštita. Oni koji ga danas navodno brane nisu mu tada čuvali ni tron, ni čast, ni pravo da uđe u Cetinjski manastir. Pokušavali su upravo to da mu oduzmu.

U međuvremenu nisu prihvatili Srpsku pravoslavnu crkvu, njenog Patrijarha i njeno kanonsko jedinstvo. Samo su procijenili da preko unutrašnjih srpskih podjela mogu postići ono što nisu uspjeli barikadama. Jedan dio Crkve žele da upotrijebe protiv drugog, jednog mitropolita protiv drugog i jedan krug srpskih intelektualaca i medija protiv drugog, sve dok se ne oslabi svijest da je Crkva u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva i da su njeni vjernici dio jedinstvenog srpskog naroda.

U tom svjetlu posmatram i reakcije na Orden koji mi je dodijeljen. Ne osjećam potrebu da se zbog njega pravdam ni onima koji su nasrtali na Srpsku pravoslavnu crkvu, ni onima koji su svoje političke položaje stekli zahvaljujući srpskom jedinstvu, a sada bi da ga oblikuju po sopstvenoj mjeri. Još manje imam namjeru da dokazujem svoje srpstvo krugovima koji su čitavu karijeru izgradili na razvrstavanju Srba prema stepenu njihove podobnosti.

Orden Svetog Georgija Pobjedonosca za mene nije priznanje bezgrešnosti, niti potvrda da je svaka riječ koju sam ikada napisao bila nepogrešiva. On je obaveza da još jasnije govorim onda kada se srpskom narodu nudi nacionalna neodređenost kao mudrost, političko odlaganje kao državništvo i postepeno odricanje kao cijena prihvatanja u sopstvenoj zemlji. Reakcije koje je izazvao samo su potvrdile koliko je takva riječ potrebna.

Pred Srbima u Crnoj Gori ne stoji izbor između Srbije i Crne Gore. Ta dilema je stvorena da bi svaki Srbin koji voli Crnu Goru bio primoran da se pravda zbog sopstvenog imena. Stvarni izbor je između jasne srpske nacionalne svijesti i postepenog utapanja u integralno crnogorstvo, između sabornosti koja čuva i narod i zavičaj i nacionalne dvojnosti koja zavičaj pretvara u sredstvo odricanja od naroda.

Crna Gora pripada najviše i na prvom mjestu Srbima, jer su je stvarali, branili i u nju ugradili svoje pretke, manastire, jezik i pamćenje. Upravo zato nemaju pravo da ljubav prema njoj pretvore u izgovor za neodgovornost i nacionalnu neodređenost. Oni koji im danas nude pohvale dok se udaljavaju od srpstva ne nude im ravnopravnost, već konvertitstvo i samoporicanje.

Zato me lavina komentara povodom mog Ordena nije uvjerila da je srpska pozicija preoštra. Uvjerila me je u suprotno – da je predugo bila ublažavana kako se ne bi uznemirili oni koji nikakvu mjeru nisu pokazali prema Srbima, njihovoj Crkvi, jeziku i istoriji. Orden nije otvorio taj sukob. Samo je osvijetlio front koji je odavno postojao i pokazao ko se na kojoj njegovoj strani nalazi.