Obaveza prema istini veća je od svakog ličnog obzira, starog poznanstva i u nekim periodima zajedničkog političkog puta. Andrija Mandić je svojim govorom na obilježavanju 150 godina od Bitke na Fundini upravo stvorio takav trenutak, jer ono što je tamo izgovorio nije bila samo prigodna besjeda o istoriji, slobodi i pomirenju, nego pokušaj da se Srbima u Crnoj Gori saopšti jedna nova politička doktrina, da je došlo vrijeme u kojem će im on objasniti kako treba da razumiju sopstveno srpstvo, koliko smiju da budu vezani za Srbiju i Beograd i šta od sada treba da prihvate kao mjeru nacionalne i političke zrelosti. Taj pokušaj je pretenciozan koliko je i opasan, jer Mandić nije stvorio srpski narod u Crnoj Gori, nije mu dao nacionalnu svijest, nije ga naučio šta su Srbija, Pećka patrijaršija, Kosovski zavjet, Njegoš i Sveti Petar Cetinjski, niti su Srbi čekali njegov dolazak na mjesto predsjednika Skupštine da bi saznali ko su. On je prolazan politički čovjek jednog vremena, a narod kojem se obraća stariji je i od njega, i od njegove stranke, i od funkcije sa koje danas govori.

U tom takozvanom novom srpskom odgovoru postoji ogromna rupa od gotovo trideset godina, a u njoj su čitavi životi ljudi koji su srpsko ime nosili onda kada ono nije donosilo funkcije, kabinete, upravne odbore i državna preduzeća, nego probleme, otpuštanja sa posla, političke progone i status građana čiji je identitet trebalo postepeno preoblikovati. U toj rupi su srpski jezik, trobojka, referendum, priznanje takozvanog Kosova, NATO, udar na Srpsku pravoslavnu crkvu, zlokobni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i, najzad, litije. U njoj su ljudi koji su mogli da se prodaju, ali nisu, koji su mogli da se prilagode, ali su izabrali da trpe, koji su plaćali cijenu svojih uvjerenja onda kada se za to nije dobijalo ništa osim prava da čovjek sjutra može da pogleda sebe u ogledalo. Takav narod ne zaslužuje da mu bilo ko, a najmanje čovjek koji je politički porastao upravo na njegovoj žrtvi, sada saopšti da počinje neko novo vrijeme i da sve što je bilo treba prepakovati prema zahtjevima sadašnjeg političkog komfora.

Mandić je, pri tom, izabrao i pogrešno mjesto da takvu lekciju drži. Izabrao je Kuče. Ja nisam Kuč, ali upravo zato mogu bez plemenske pristrasnosti da kažem da prema istorijskoj žrtvi Kuča imam poštovanje koje se ne dokazuje prigodnim govorima. Taj narod je svoju slobodu plaćao krvlju i pred Osmanlijama i onda kada je na njega udarala crnogorska državna sila. Zato je posebno mučno kada predsjednik Skupštine Crne Gore upravo u Kučima, govoreći o Pohari Kuča i Fundini, pokušava da kroz formulu bratskog pomirenja istorijski poravna žrtvu i one koji su nad njom počinili zločin. Pohara Kuča nije bila porodična svađa poslije koje su se zavađena braća dvadeset godina kasnije pomirila. Bila je zločinački pohod državne vlasti na jedno pleme, sa žrtvama koje zaslužuju pamćenje, a ne naknadno političko ublažavanje od čovjeka koji danas govori upravo sa visoke funkcije te iste države. Čak je i jedan od suorganizatora te večeri podsjetio da su se Kuči borili i protiv osmanskog okupatora i protiv cetinjske samovolje.

Ne može se državničkom retorikom abolirati istorijska odgovornost, kao što se pomirenjem ne može izbrisati razlika između žrtve i onoga ko je na žrtvu krenuo. Upravo bi čovjek koji se poziva na Marka Miljanova morao da zna koliko su u Kučima čast, riječ i pamćenje bili skuplji od svake vlasti. A da je te večeri umio da čita poruku samih Kuča i naroda kojem se obraćao, Mandiću bi bio dovoljan pogled ispred sebe. Na jednom od najvećih jubileja tog kraja, pod pokroviteljstvom Skupštine Crne Gore, na skupu koji je trebalo da ima snagu velikog nacionalnog okupljanja, pred njim je, prema onome što se moglo vidjeti na snimcima sa događaja, stajao izuzetno skroman broj ljudi. I to je politička poruka koju bi razuman čovjek morao da čuje prije nego što ostane bez ikoga ko će mu je još dobronamjerno saopštiti.

Najveća ironija cijele priče jeste to što Andrija Mandić nikada ne bi postao faktor kakav je danas da nije bilo upravo onog narodnog jedinstva koje njegova sadašnja politika razgrađuje. Njega do vrha političkog sistema nije dovela nekakva usamljena državnička genijalnost, već narod, Crkva, godine otpora i litije koje su pokazale koliku snagu Srbi mogu da imaju onda kada prestanu da se dijele. Zato je poražavajuće ako čovjek kojeg je stvorilo jedinstvo, onog trenutka kada je lično dobio mjesto za stolom vlasti, počne da proizvodi nove linije razdvajanja i da svaku kritiku svog djelovanja predstavlja kao napad na nacionalni interes. Još je opasnije kada se oko njega formira krug ljudi čije funkcije, zaposlenja i javni uticaj zavise od jedne političke strukture, pa se ti ljudi koriste kao brana svakoj slobodnoj riječi. Srpstvo koje mora da se brani botovima od sopstvenih Srba već samim tim priznaje da mu nešto suštinski nedostaje.

Postoje, međutim, Srbi koje niko nema čime da kupi, uslovi ili disciplinuje. Postoje ljudi kojima Andrija Mandić nije dao ništa i kojima zato ništa ne može ni da oduzme. Upravo su oni najvažniji za jedan narod, jer sloboda ne počinje tamo gdje svi misle isto, nego tamo gdje čovjek može da stane pred najmoćnijeg u sopstvenoj zajednici i kaže mu da griješi. Mandiću danas ne treba još jedan krug ljudi koji će ga ubjeđivati da je svaka njegova riječ istorijska. Treba mu neko ko će mu bez straha saopštiti da se spusti na zemlju i pogleda bilans politike u kojoj je postao jedan od najmoćnijih ljudi Crne Gore, dok su temeljna pitanja zbog kojih su ga Srbi decenijama podržavali ostala otvorena.

Srpski jezik nije dobio mjesto koje mu pripada, istorijska trobojka nije vraćena, pitanje državljanstva nije riješeno, priznanje takozvanog Kosova nije povučeno, a ideološka konstrukcija koju je decenijama stvarao režim Mila Đukanovića u svojoj suštini nije demontirana. Poslije svega toga ne može se narodu ponuditi nova retorika kao zamjena za stare obaveze. Ne može mu se trideset godina govoriti da se bori za jedno, a kada dođe vrijeme da se to ostvari objašnjavati da je državnički mudrije nešto drugo, jer politika se ne mjeri sposobnošću da se poslije svakog odustajanja izmisli novo obrazloženje, već time šta je od obećanog na kraju ostalo u životu naroda.

Posebno je neprihvatljiva svaka politička formula koja prirodnu vezu Srba u Crnoj Gori sa Srbijom pokušava da predstavi kao nešto od čega ih treba razdvojiti. Srbija nije Srbima u Crnoj Gori strana adresa, niti Beograd postaje inostranstvo u nacionalnom, duhovnom i kulturnom smislu zato što neko u Podgorici dobije visoku funkciju. Mandić je na Fundini poručio da će se odluke o budućnosti Crne Gore donositi u Crnoj Gori i da niko nema pravo Srbima da izdaje uvjerenja o nacionalnoj ispravnosti. To može zvučati efektno u govoru, ali Srbi u Crnoj Gori dobro znaju da im niko iz Beograda nije potreban da bi im objasnio ko su, kao što im nije potreban ni Andrija Mandić da bi im odredio koliko smiju da budu bliski sa svojom maticom.

Dovoljno je pogledati Republiku Srpsku. Njeni Srbi su brojniji od Srba u Crnoj Gori, imaju svoje institucije i jasno definisan politički položaj, pa im to ne smeta da Srbiju nazivaju maticom i Beograd doživljavaju kao središte šireg nacionalnog prostora. Samo se Srbima u Crnoj Gori iznova nudi čudna doktrina prema kojoj bi dokaz njihove političke zrelosti trebalo da bude sve veće udaljavanje od Srbije. To nije nacionalna emancipacija nego put ka pretvaranju Srba u jednu lokalnu etničku zajednicu zatvorenu u granice Crne Gore i prepuštenu političkim kuhinjama Podgorice i Cetinja. Niko nema pravo da tako krupan istorijski zahvat sprovodi u ime naroda koji mu za to nikada nije dao mandat.

Srbima zato nije potreban Mandićev „novi srpski odgovor”. Potrebni su im novi ljudi za stare srpske odgovore, za slobodu, jezik, Crkvu, istorijsko pamćenje, ravnopravnost i prirodnu vezu sa Srbijom, bez potrebe da zbog toga ikome objašnjavaju da vole Crnu Goru. Trebaju im ljudi koji neće nacionalnu politiku prilagođavati kalendaru sopstvenih funkcija i koji će znati da kompromis ima smisla samo dok ne počne da troši ono zbog čega ste u politiku ušli.

I zato bi Mandić, prije svega, trebalo da prestane da troši mlade Srbe vezujući ih interesno i politički za svoj krug i pretvarajući ih u pješadiju ličnih obračuna. Funkcije prolaze mnogo brže nego što izgleda ljudima koji ih trenutno imaju. Poslije kabineta, protokola, savjetnika i političke moći ostaju samo ime i posljedice onoga što je čovjek radio dok je moć imao. Mladi ljudi koji mu danas vjeruju treba jednog dana da žive i bez Andrije Mandića, a najveća nepravda prema njima bila bi da ih ostavi razočarane i u politiku i u nacionalnu ideju zato što ih je naučio da je lojalnost jednom čovjeku isto što i vjernost narodu.

Ovo zato nije napisano zbog Andrije Mandića. On vrlo dobro zna šta je bio, šta je govorio, šta je obećavao i gdje se danas nalazi. Ovo je napisano zbog onih kojih je sve manje, a koji mu još vjeruju i koji imaju pravo da na vrijeme vide kuda jedna politika vodi. Mandić bi morao da prikoči prije nego što proces koji je otvorio ode toliko daleko da više neće biti moguće odgovornost dijeliti sa drugima. Političko vrijeme svakog čovjeka je ograničeno, ali posljedice pogrešne nacionalne politike mogu trajati generacijama. Njegova funkcija predsjednika Skupštine jeste visoka u državnom protokolu, ali je mala pred pitanjem istorijskog položaja srpskog naroda.

Andrija Mandić nije prerastao narod koji ga je doveo do mjesta na kojem se nalazi. Samo rizikuje da se od tog naroda previše udalji. Narod ne pripada lideru, stranci, kabinetu ni koaliciji, i niko nema pravo da ljudima koji su cijenu svoje vjernosti srpskom imenu plaćali onda kada je bilo najteže sada saopšti da će od danas biti Srbi po nekom novom političkom obrascu. Neće. Srbima u Crnoj Gori ne treba novi vlasnik njihove nacionalne sudbine, nego slobodni ljudi koji će znati da su političari tu zbog naroda, a nikada narod zbog političara.