Andrija Mandiću,

gledao sam u realnom vremenu tvoj govor u Banjaluci. Gledao sam ga pažljivo, od početka do kraja, ne zato što sam očekivao nešto slučajno, nego zato što sam znao da će ta govornica biti iskorišćena za ono što nisi htio, ili nisi smio, da kažeš iz Crne Gore. Sa nestrpljenjem sam čekao da vidim kako ćeš pokušati da objasniš srpskoj javnosti ono što se ne može lako objasniti: odluku da odeš na proslavu 21. maja, na prijem povodom dvadeset godina crnogorske nezavisnosti, na mjesto simboličkog slavljenja jednog poretka koji je Srbima u Crnoj Gori donio političko poniženje, institucionalno potiskivanje i istorijsku nepravdu.

Nisam se iznenadio što si izabrao Banjaluku. Naprotiv, bilo je očigledno da će Republika Srpska, taj najstradalniji i najuporniji prostor srpske političke volje zapadno od Drine, biti upotrebljena kao scena za tvoju nacionalnu legitimizaciju. Poziv na stranačku skupštinu Ujedinjene Srpske, stranke Nenada Stevandića, trebalo je da bude prilika za pozdrav domaćinima, za poruku saradnje i za dostojno obraćanje srpskim predstavnicima u Republici Srpskoj. Umjesto toga, dobili smo govor čovjeka koji se brani, koji se posipa pepelom pred svesrpskom javnošću i koji pokušava da objasni da nije napustio ono što je godinama govorio.

Domaćini su, vjerujem i čujem, ostali zatečeni. Jer nisi nastupio samo kao predsjednik Nove srpske demokratije, niti kao gost jedne bratske stranke. Nastupio si kao crnogorski državnik u pokušaju da sa srpske govornice opravda potez koji je izazvao duboko razočaranje kod Srba u Crnoj Gori. Da si htio da se obratiš narodu za koji tvrdiš da si mu lider, mogao si to da uradiš iz Podgorice, iz sjedišta svoje stranke, iz Skupštine Crne Gore, iz bilo kog mjesta u zemlji u kojoj žive Srbi kojima duguješ objašnjenje. Ali si sačekao Banjaluku, jer si procijenio da će poruka biti ubjedljivija ako bude poslata iz Republike Srpske, pod srpskim barjakom, pred ljudima koji su u najtežim vremenima platili najveću cijenu odbrane svog imena.

Ispalo je, međutim, blijedo i providno.

Već na početku si rekao da govoriš kao predsjednik Nove srpske demokratije, parlamentarne stranke koja se ponosi svojim srpskim imenom, i da pripadamo istoj kulturi, istoj Crkvi i naciji. Govorio si o srpskom narodu kao o jednom živom organizmu izloženom raznim, često nedobronamjernim uticajima na različitim djelovima nacionalnog tijela. Te rečenice nisu sporne. Naprotiv, svaki Srbin koji ozbiljno razumije našu istoriju zna da srpski narod nije zbir administrativnih jedinica, nego duhovni, kulturni, istorijski i nacionalni organizam koji je vjekovima preživljavao upravo zato što je znao da je jedan i kada je bio politički rascjepkan.

Ali baš zbog toga je tvoj govor bio toliko problematičan. Jer si na toj velikoj tezi o jednom srpskom organizmu pokušao da sakriješ jednu malu, ali presudnu činjenicu — da si se pojavio na proslavi datuma koji je u Crnoj Gori postao simbol političkog udaljavanja od tog istog srpskog organizma.

Tu je suština. Nije problem u riječima koje si izgovorio u Banjaluci. Problem je u raskoraku između tih riječi i političkog poteza koji pokušavaš da opravdaš.

Rekao si da tvoj posao nije da tražiš neprijatelje, već prijatelje. To zvuči plemenito, gotovo hrišćanski i državnički. Ali Srbi u Crnoj Gori se nisu ni sa kim svađali da bi sada ti morao da ih miriš sa onima koji su ih godinama politički gazili. Srpski narod u Crnoj Gori nije tražio sukob sa državom, nije tražio da bude proglašen remetilačkim faktorom, nije tražio da mu se jezik potiskuje, Crkva napada, istorija krivotvori, veza sa Srbijom tretira kao bezbjednosni rizik, a političko dostojanstvo svodi na milostinju crnogorskog režima.

Srbi u Crnoj Gori ne čekaju pomirenje zato što su oni nekoga progonili. Oni čekaju izvinjenje za ono što je njima rađeno. Čekaju da neko kaže da je priznanje takozvanog Kosova bilo udarac u srce srpskog naroda. Čekaju da neko kaže da je ulazak u NATO bez referenduma bio nasilje nad voljom velikog dijela građana. Čekaju da neko kaže da je potiskivanje srpskog jezika bilo identitetsko poniženje. Čekaju da neko prizna da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio pokušaj udara na Srpsku pravoslavnu crkvu. Čekaju da neko kaže da je pretvaranje 1918. godine u zločin bilo ideološko nasilje nad srpskim istorijskim pamćenjem.

Dok se to ne kaže, riječ pomirenje ostaje ogavni recept iz političkih kuhinja koje srpskom narodu ne žele dobro. Još gore, postaje sredstvo da se od Srba zatraži da zaborave ono što drugi nikada nisu osjetili, a kamoli priznali kao svoju krivicu.

Zato tvoj odlazak na proslavu 21. maja nije stvar pomirenja. To je stvar pristajanja. A tvoj govor u Banjaluci bio je pokušaj da se to pristajanje obuče u srpsku retoriku i opravda jeftinom demagogijom.

Posebno je bilo simptomatično kada si rekao: „Ne crveni mi se lice ni pred jednim drugim Srbinom patriotom i svakoga mogu pogledati u oči.” Upravo ta rečenica otkriva najviše. Čovjek koji ne osjeća potrebu da se brani ne izgovara takvu rečenicu. Političar koji je siguran da mu je potez čist ne mora da priziva svoju biografiju kao dokaz nevinosti. Ti si, međutim, osjetio da se otvorilo pitanje koje te najviše pogađa — da li je Andrija Mandić, kada je postao predsjednik Skupštine Crne Gore, počeo da povlači poteze koji su u suprotnosti sa onim što je decenijama govorio srpskom narodu?

Zato si nabrajao 1991, 1999, 2006. godinu, lažni državni udar, sudski proces, litije, pad režima Mila Đukanovića. Pokušao si da kažeš da si bio tu kada je bilo teško, čak i kao rezervni oficir koji je učestvovao u odbrani SR Jugoslavije i kao najmlađi lider bloka za zajedničku državu, da si bio žrtva političkog progona i uz narod i Crkvu.

Niko ti ne spori da imaš političku biografiju. Niko ozbiljan ne može da izbriše godine u kojima si bio na drugoj strani od režima Mila Đukanovića. Ali nacionalni kapital nije ček bez pokrića koji se može unovčavati svaki put kada se povuče pogrešan potez. Biografija objašnjava odakle je neko došao, ali ne opravdava kuda je krenuo.

I da budem sasvim jasan, srećom, nisi ranjavan, nisi junački položio život, nisi ostavio kosti na nekom ratištu. Mnogi Srbi su se odazivali kao dobrovoljci, mnogi su išli kada je bilo teško, mnogi su služili vojsku, mnogi su branili narod i državu, pa im danas ne pada na pamet da odu u vinograd na proslavu crnogorske nezavisnosti i da svojim prisustvom ovjeravaju dvadeset godina puta koji je vodio preko priznanja Kosova, NATO-a, udara na SPC i ponižavanja srpskog jezika. Ta patriotska biografija nije ti dozvola za srljanja i greške. Naprotiv, što je biografija jača, odgovornost je veća.

Izbor Banjaluke kao scene bio je posebno značajan. Tamo si, pred Srbima iz Republike Srpske, pokušao da vratiš sebi nacionalnu uvjerljivost. Govorio si o Srbiji, Republici Srpskoj, Kosovu i Metohiji, Crnoj Gori, srpskom rodu ma gdje se nalazio. Ali dok si nabrajao srpske krajeve i prizivao cjelinu srpskog nacionalnog prostora, upadljivo je izostala Republika Srpska Krajina. Nije bilo Knina. Nije bilo tog strašnog i svetog mjesta srpskog stradanja i srpskog poraza u dvadesetom vijeku.

Možda je riječ o slučajnosti. Ali u politici, posebno u govorima ovakve vrste, izostavljanja često govore isto koliko i naglašavanja. Nije teško pretpostaviti da se o Krajini i Kninu ne govori rado kada se vodi računa da se ne zamjeri evropskim partnerima u Zagrebu, od kojih, kako izgleda, zavisi ta velika integracija Montenegra u Evropsku uniju. Ako već govoriš o srpskom rodu, onda se srpski rod ne može dijeliti na one koje je zgodno pomenuti i one koje je bolje prećutati radi diplomatske upotrebljivosti.

Republika Srpska nije bina za popravljanje crnogorske štete, niti je Banjaluka servis za pranje političkih protivrječnosti iz Podgorice. Srbi u Republici Srpskoj nije trebalo da budu publika pred kojom treba dokazivati srpstvo nakon što se otišlo na protokol 21. maja u vinograd zajedno sa Milom Đukanovićem, Rankom Krivokapićem, Mirašem Dedeićem i ostalim tvorcima crnogorske nezavisnosti, i slavilo referendumsku otimačinu narodne duše.

Rekao si da si demokratski izabran da zastupaš i braniš interese Srba i građana Crne Gore, da se ne povlačiš, nego da učestvuješ u donošenju odluka. To je rečenica koja bi, izolovano posmatrana, mogla imati smisla. I zaista, Srbi ne treba da budu trajno izvan institucija, niti treba da budu narod koji samo protestuje, trpi i čeka milost. Srbi treba da imaju ministre, direktore, predsjednike opština, službenike, sudije, profesore, diplomate, policajce, oficire. Jednom riječju, Srbi treba da budu ravnopravni građani u državi koju su istorijski stvarali. Samo nisi posvjedočio da se u Crnoj Gori i dalje sve to podrazumijeva tek nakon što Srbi zgaze svoje dostojanstvo i postanu prihvatljivi i poslušni. A to se najbolje očituje u odgovoru na pitanje šta si lično ti u Skupštini Crne Gore promijenio, osim što si unio trobojku u svoj kabinet dok čekamo da je istakneš na zdanje crnogorskog parlamenta.

Ti govoriš o uticaju, o prvi put snažnom prisustvu Srba u vlasti, o tome da Srbi nisu više građani drugog reda. Ali koje su to velike odluke donijete za Srbe u Crnoj Gori u ovoj vlasti? Gdje je rješenje pitanja dvojnog državljanstva sa Srbijom, dok drugi narodi u Crnoj Gori uživaju privilegije veze sa svojim matičnim državama? Gdje je ustavno rješenje statusa srpskog jezika, kojim govori ogroman broj građana, a koji je i dalje gurnut u položaj ispod stvarnog popisnog rezultata? Gdje je ustavno i političko priznanje Srba kao naroda koji ne smije biti tretiran kao statistička smetnja u navodno građanskoj državi, dok Crnogorci faktički imaju svoju nacionalnu državu pod plaštom građanskog modela?

Srbi su i sada, dok si ti na vlasti, diskriminisani u temeljnim identitetskim pitanjima. Možda ima više zaposlenih. Možda ima više direktora. Možda su neki ljudi dobili priliku koju im je DPS uskraćivao. To nije beznačajno. Ali zaposlenje nije nacionalna ravnopravnost, niti je direktorsko mjesto isto što i ustavni status jezika. Ministarska funkcija funkcionera Nove srpske demokratije ne poništava činjenicu da 21. maj ostaje simbol politike koja je Srbe pretvarala u građane drugog reda.

Kada govoriš o uticaju u vlasti, moraš znati da Srbi imaju dugo pamćenje. Novak Kilibarda je sa svojim kadrovima imao snažniji uticaj u vlasti Mila Đukanovića nego što ga ti, sa svojim ljudima, imaš u vlasti Milojka Spajića. I taj primjer treba da te opomene. Nije svaki ulazak Srba u vlast pobjeda srpske politike. Ponekad je to način da se srpska energija umiri, kanališe i upotrijebi za stabilizaciju poretka koji ne želi da riješi ključna srpska pitanja.

Tvoja teza da Srbi više ne treba da budu izgurana manjina koja čeka milost ima snagu samo ako ta vlast rješava suštinska pitanja. Ako se sve svede na raspodjelu pozicija, na zapošljavanje, na plate, na ekonomske pokazatelje, onda se srpska politika svodi na socijalni program. A Srbi u Crnoj Gori nisu se decenijama borili samo za platu. Da su htjeli samo posao, davno bi se učlanjivali u DPS, prihvatali njihove himne, njihove zastave, njihova tumačenja Kosova i Metohije, NATO-a, Crkve i 1918. godine. Mnogi to nisu uradili baš zato što su vjerovali da postoje stvari koje se ne prodaju za radno mjesto.

Zato prestani da nam zapošljavanje predstavljaš kao vrhovni nacionalni argument. Posao je važan, plata je važna, penzija je važna, egzistencija je važna. Ali narod koji pristane da mu posao bude zamjena za dostojanstvo već je izgubio mnogo više nego što je dobio.

Govorio si i o tome da prosječne plate i penzije rastu, da je nezaposlenost svedena na istorijski minimum, da je zaposleno više od sto hiljada ljudi, da su mnogi od njih naši sunarodnici koji su decenijama bili diskriminisani. Sve i da prihvatimo te podatke kao politički argument, oni ne odgovaraju na pitanje zbog kojeg si morao da se braniš u Banjaluci. Srbi te nisu pitali kolika je prosječna plata. Pitali su te zašto ideš na proslavu 21. maja.

To su dvije različite ravni. Jedna je socijalno-ekonomska, druga je istorijsko-nacionalna. Ti pokušavaš da drugu pokriješ prvom. To ne prolazi kod ljudi koji znaju da je srpsko pitanje u Crnoj Gori prije svega pitanje identiteta, pamćenja, statusa, ravnopravnosti i odnosa države prema srpskom istorijskom biću.

Kada govoriš o Kosovu i Metohiji, situacija je još jasnija. Tvoj lični doprinos borbi za Kosovo i Metohiju, dok si bio opozicija, ostao je u političkom pamćenju i kroz onaj neuspjeli štrajk glađu. Ali danas, kada imaš vlast, kada si predsjednik Skupštine, kada imaš partnere, ministre, uticaj i koalicionu težinu, pitanje povlačenja priznanja lažne države Kosovo postaje tema koju treba izbjegavati da se ne bi poremetili koalicioni odnosi. Nekako mi se čini da je, dok si bio opozicija, Kosovo i Metohija bilo zavjet, a kada si ušao u vlast, postalo je nezgodna tema.

I zato je 21. maj toliko važan. Jer to nije samo datum nezavisnosti. To je datum državnog puta koji je vodio do priznanja takozvanog Kosova. Kada ideš na proslavu tog puta, ne možeš se praviti da ideš samo na koktel i protokolarni prijem, nego u ime naroda koji predstavljaš verifikuješ kao prihvatljiv simbol koji ga je gazio.

Tvoja nova formula, kako sam je razumio, glasi — nisam napustio srpsku borbu, samo je više ne vodim sa margine, nego iz institucija. To je ozbiljna teza, jer ulazak u institucije može biti mudrost ako se njime mijenjaju nepravedni odnosi. Ali ako institucije promijene tebe više nego što ti promijeniš njih, onda je to asimilacija bez strategije. Ako se u institucije uđe da bi se rješavala srpska pitanja, onda se moraju vidjeti rezultati na tim pitanjima. Ako se uđe da bi se Srbi navikli da prihvataju ono protiv čega su se borili, onda je to disciplinovanje naroda. Tu je tanka linija na kojoj stojiš. A tvoj odlazak na proslavu 21. maja pokazuje da si tu liniju opasno približio mjestu na kojem tvoja verzija pomirenja počinje da liči na kapitulaciju.

I nemoj nas više plašiti DPS-om. Srbe u Crnoj Gori DPS-a nikada nije bilo strah u mjeri u kojoj sada neki žele da im taj strah bude jedino političko mjerilo. Pod DPS-om smo znali na čemu smo. Znali smo ko nas napada i naziva remetilačkim faktorom. Bilo je teško, ali je bilo jasno i časno što nas takvi napadaju. Opasnije je kada nam oni koji govore u naše ime počnu objašnjavati da je svaki kompromis nužan, izdaja mudrost, prećutkivanje strategija, a svaka kritika opasnost od povratka DPS-a. Ako strah od povratka DPS-a postane opravdanje za odustajanje od srpskih zahtjeva, onda DPS više i ne mora da se vrati. Njegova logika će nastaviti da živi kroz one koji tvrde da su ga pobijedili. To je suština našeg spora, mislim tvog govora i mog stava, jer mora da postoji razlika između strpljenja i samoponištenja.

Srbi u Crnoj Gori nisu protiv mira. Nisu protiv dogovora. Nisu protiv saradnje sa drugima. Ali dogovor se ne pravi tako što jedna strana zaboravi sve što joj je učinjeno, a druga strana ne prizna ništa. Pomirenje nije kada Srbin dođe na proslavu 21. maja i svojim prisustvom pomogne da se taj datum prikaže kao praznik svih građana. Pomirenje bi bilo kada bi oni koji taj datum slave priznali da je nezavisna Crna Gora poslije 2006. godine često građena kao država udaljavanja od Srbije, SPC, srpskog jezika i zajedničkog istorijskog nasljeđa.

Zato je tvoj govor u Banjaluci bio toliko važan. Ne zato što je bio slab u nacionalnoj retorici, nego zato što je bio odbramben u političkoj suštini. Djelovao je kao kompenzacija i kao da si morao da pojačaš srpski ton zato što znaš da ti se zamjera onaj vinograd.

Pokušao si da dokažeš da tvoj odlazak na proslavu 21. maja nije odricanje od srpske politike, nego dio nove strategije u kojoj Srbi više neće biti opozicioni narod, već faktor vlasti. To je tvoja poruka. Ali u njoj ostaje praznina koju ne mogu popuniti ni Banjaluka, ni aplauz, ni pozivanje na stare zasluge. Nisi objasnio gdje je granica između pomirenja i pristajanja. Nisi objasnio kada državničko ponašanje prestaje da bude odgovornost i postaje simbolička kapitulacija. Nisi objasnio kako srpski predstavnik može biti dio proslave 21. maja, a da time ne ovjerava sve ono što je taj datum za Srbe postao poslije 2006. godine.

To je pitanje koje ostaje i poslije tvog govora.

I na kraju, kada si već u Banjaluci odlučio da prozivaš neke svoje sunarodnike, kada si već govorio o napadima koji dolaze ne samo od Đukanovića nego i od Srba, bilo bi pošteno da si imenovao one na koje misliš. Kao što, kažu ljudi koji poznaju prilike u tvojoj stranci, umiješ da imenuješ na partijskim sastancima i u krugu najbližih funkcionera. Tamo se pominju i imena, tamo se govori i o Srbiji koja se navodno ogriješila o tebe, tamo se čuje i ona stara, opasna formula tvoje političke psihologije — Srbi jesmo, Srbija nijesmo.

Ako si već zloupotrijebio domaćine u Republici Srpskoj da bi poslao poruku razočaranima u Crnoj Gori, mogao si i to da kažeš sa govornice. Mogao si da kažeš da si Srbin, ali da nećeš Srbiju kao političku vertikalu. Mogao si da kažeš da ti je Republika Srpska dobra kao scena kada treba pojačati nacionalnu uvjerljivost, ali da ti je Podgorica mjera kada treba povući konkretan potez. Mogao si da kažeš da se pozivaš na srpsko jedinstvo, ali da ti je važnije da ne poremetiš odnose u vlasti Milojka Spajića nego da kažeš da Srbi ne mogu slaviti 21. maj.

Nisi to rekao. Ali se između redova čulo dovoljno.

Ja ti ovo pišem kao Srbin iz Crne Gore, kao čovjek koji zna šta znači kada se odluke donose u tvoje ime, a protiv tvog naroda. Naše lice je uprljano odlukama u kojima nismo učestvovali, a koje su donošene kao da i mi stojimo iza njih. I u naše ime je priznato drugima pravo na Kosovo i Metohiju, a tako je Crna Gora ušla i u NATO. U naše ime sada neko hoće da 21. maj bude praznik svih. A nije i neće biti sve dok se ne kaže istina.

Zato je tvoja obaveza bila veća od protokola. Mogao si da poštuješ državu Crnu Goru, a da ne učestvuješ u slavljenju političkog mita 21. maja. Da budeš predsjednik Skupštine, a da ostaneš dosljedan onome zbog čega su ti Srbi vjerovali. Mogao si da kažeš da država nije sporna, ali da je sporna ideologija koja je iz 21. maja izrasla. Morao si da povučeš liniju između lojalnosti institucijama i pristanka na poniženje.

Umjesto toga, otišao si u Banjaluku da objasniš zašto si otišao tamo gdje srpski predstavnik, ako drži do pamćenja svog naroda, nije smio da stoji.

Tvoj govor u Banjaluci nije otklonio sumnju. Samo je potvrdio da znaš da ona postoji.

A to je, možda, najvažnija poruka koju si poslao.