Postoje veze koje, kako je ocijenio lider Demokratske narodne partije Milan Knežević, ne mogu da pokidaju ni granice, ni politike, ni vrijeme. Govoreći u emisiji „Neispričano” na TV Kurir, on je poručio da Srbija i Crna Gora nisu samo dvije države, već prostori duboko povezani zajedničkom istorijom, jezikom, krvlju i žrtvama.

Knežević je istakao da su Srbija i Crna Gora vjekovima bile „dva kamena istog temelja” i dvije strane iste borbe za slobodu, čast i identitet — od Karađorđevih ustanika, preko Njegoševog zavjeta, do Mojkovačke bitke i vremena u kojima je, kako je naveo, trebalo sačuvati srpsko ime u najtežim političkim okolnostima.

On je podsjetio da je još kao veoma mlad, sa nepunih 18 godina, smatrao da ono što se dešava u Crnoj Gori predstavlja početak, kako je rekao, „galopirajućeg separatizma” koji je vezao za politički zaokret Mila Đukanovića.

„Zvučaće možda neskromno, ali tada sam znao da je ono što se dešava u Crnoj Gori početak galopirajućeg separatizma od strane Mila Đukanovića. Tokom antibirokratske revolucije on je došao na talasu kosovske priče, jer su potlačeni i ugroženi Srbi i Crnogorci dolazili u tadašnji Titograd da traže zaštitu od državnog rukovodstva, pošto nisu mogli da trpe teror koji je, kako su tvrdili, sprovodila albanska iredenta. Đukanović se tada postavio kao njihov zaštitnik”, rekao je Knežević.

Od zaštitnika zajedničke države do zaokreta ka separatizmu

Prema Kneževićevom mišljenju, Đukanovićeva politička retorika i potezi tokom devedesetih godina najavili su kasnije duboke promjene u odnosima Srbije i Crne Gore.

On je naveo da je Đukanović devedesetih godina važio za jednog od najizrazitijih zagovornika srpsko-crnogorskog zajedništva u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, podsjećajući na njegove izjave o Hrvatima, šahovnici, hrvatskim fašistima i ustašama, kao i na stavove o prekrajanju granica koje su, kako je tada govorio, pravili „priučeni boljševici”.

Knežević je dodao da je Đukanović u tom periodu govorio i da je Slobodan Milošević „nešto najbolje što se dogodilo srpskom i crnogorskom narodu”, te da je kao član Savjeta odbrane glasao za odbranu Jugoslavije svim raspoloživim sredstvima.

„Kada je počelo bombardovanje, on je otišao u Brisel i iznio vojne planove. Tada mi je postalo jasno da se ide ka galopirajućem separatizmu. Nakon 5. oktobra to postaje još izraženije i ulazimo u proces deintegracije srpskog nacionalnog bića”, kazao je Knežević.

On je podsjetio da je umjesto Savezne Republike Jugoslavije formirana državna zajednica Srbija i Crna Gora, uz Ustavnu povelju koja je predviđala neposredne savezne izbore. Prema njegovoj ocjeni, i Đukanović i tadašnje srpsko rukovodstvo izbjegli su da se ti izbori održe.

„Tako ulazimo u 2006. godinu, kada Đukanović stvara privatnu državu zasnovanu, po mom mišljenju, na naglašenom antisrpskom narativu, kroz vrlo sumnjiv, često nazivan i pokraden referendum, na kojem su pravo glasa imali svi osim Crnogoraca i Srba rođenih u Crnoj Gori koji su živjeli u Srbiji”, rekao je Knežević.

On je naveo da je na referendumu glasala i dijaspora koja je, kako tvrdi, istovremeno bila u biračkim spiskovima zemalja u kojima je živjela, kao i da su mnogi od tih ljudi tada prvi i posljednji put došli u Crnu Goru da glasaju.

„Prema jednom podatku, nacionalna avio-kompanija je dovela oko 10.000 ljudi iz zemalja Zapadne Evrope da glasaju na referendumu, koji je odlučen razlikom od oko 1.000 glasova. Nakon referenduma izdata je i Bijela knjiga, u kojoj su ukazane brojne nepravilnosti. Više od 3.000 dokaza dostavljeno je tadašnjem predsjedniku Državne izborne komisije Františeku Lipki, kao i Miroslavu Lajčaku”, kazao je Knežević.

On smatra da je riječ bila o projektu međunarodne zajednice usmjerenom ka deintegraciji srpskog nacionalnog bića, što se, po njegovom tumačenju, potvrdilo dvije godine kasnije, kada je Crna Gora priznala takozvanu državu Kosovo.

„To je, po mom mišljenju, najcrnja stranica u istoriji Crne Gore”, naglasio je Knežević.

„Ponosan sam što sam glasao za zajedničku državu”

Knežević je poručio da je ponosan na to što je na referendumu glasao za zajedničku državu sa Srbijom. Kako je rekao, bilo bi licemjerno da danas, dvije decenije nakon obnove nezavisnosti, kaže da je oduševljen rezultatima tog procesa.

On je podsjetio da je Crna Gora i prije 2006. godine imala elemente državnosti u okviru zajedničke države, a kao važan pokazatelj raspoloženja građana naveo je referendum iz 1992. godine.

„Tada je više od 90 odsto građana glasalo za zajedničku državu sa Srbijom. Na Cetinju je oko 10.000 građana glasalo za tu opciju”, rekao je Knežević.

On je ocijenio da period od 2006. do 2026. godine nije donio razloge za zadovoljstvo, jer je, kako tvrdi, Crna Gora poslije referenduma građena na izraženom antisrpskom narativu.

„Došlo je do ukidanja srpskog jezika, trobojke kao državne zastave, kao i do promjene državljanskih pravila, čime je veliki broj ljudi ostao bez prava. Ne postoji država koja se lakše odricala svojih građana nego što je to uradila Crna Gora 2006. godine. Dobili smo i himnu Sekule Drljevića, čije se posljednje strofe i danas izvode, što je, po mom mišljenju, važno istaći”, kazao je Knežević.

Prema njegovim riječima, od 2006. do 2020. godine Srbi u Crnoj Gori bili su potisnuti iz državne uprave.

„U tom periodu nijedan Srbin nije mogao da bude ni na najnižoj funkciji u državnoj upravi, što govori o okolnostima u kojima smo živjeli. Smatram da se ono što se desilo 2008. godine, počev od priznanja Kosova, ne bi dogodilo da je ostala zajednička država”, naveo je Knežević.

On je dodao da je to, po njegovom mišljenju, bio dio šireg plana međunarodne zajednice, usmjerenog ka deintegraciji, te da taj datum smatra jednim od najtežih u svom političkom životu, izuzimajući lične i porodične gubitke.

Knežević je naglasio da je od 1997. godine do danas učestvovao u protestima i da se nadao da će doći vrijeme u kojem će se političke okolnosti promijeniti. Ipak, kako je ocijenio, posljedice ranijih odluka i dalje se osjećaju, prije svega kroz postupke izvršne vlasti u Crnoj Gori.

On je posebno ukazao na probleme u Zeti, navodeći da se tamo sprovode projekti uprkos zakonima i interesima lokalne zajednice, kao i da postoje dugogodišnji infrastrukturni i ekološki problemi.

„Odnos države prema Zeti pokazuje da se lokalne potrebe često ignorišu. U budžetu se izdvajaju minimalna sredstva za osnovne projekte, dok se istovremeno donose odluke koje otežavaju razvoj opštine. U takvoj situaciji bili smo prinuđeni da tražimo pomoć i van institucija Crne Gore, jer se Zeta često prikazuje kao prostor koji navodno slijedi tuđe direktive, što dodatno komplikuje političku i društvenu situaciju”, zaključio je Knežević.