Kolumna Željka Ivanovića „Bravo, Mandiću”, objavljena u podgoričkim „Vijestima” pod njegovim već odavno istrošenim pseudonimom „Lovac na zmajeve”, nije još jedan prilog u dugoj istoriji podgoričkih medijskih samozaljubljenosti. Ona je, mnogo više od toga, koristan dokument jedne uređivačke svijesti, jednog političkog instinkta i pokušaja da se srpska politika u Crnoj Gori preoblikuje tako da više ne bude samostalna, već upotrebljiva.

Ivanović ne hvali Andriju Mandića zato što je kao srpski političar nešto izborio za srpski narod. U njegovoj kolumni nema stvarnog interesovanja za pitanje srpskog jezika, za dvojno državljanstvo, za položaj Srba u institucijama, za odnos države prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, za Kosovo i Metohiju, trobojku, niti za bilo koju temu koja čini suštinu srpskog političkog pitanja u današnjoj Crnoj Gori. Pohvala je došla zbog uvjerenja da je Mandić, glasanjem za izmjene Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, ušao u prostor u kojem ga „Vijesti” mogu predstaviti kao političara koji se postepeno udaljava od stare srpske linije i približava modelu Srbina prihvatljivog njihovom ideološkom svijetu.

U tome je suština cijelog teksta. „Bravo, Mandiću” nije aplauz predstavniku Srba, nego aplauz čovjeku za koga Željko Ivanović vjeruje da pristaje da bude preoblikovan u političara po mjeri podgoričkog građansko-suverenističkog ukusa. Upravo zato ta kolumna zaslužuje pažnju. Ne zbog patetičnih pasaža o Petrovićima, niti zbog naknadne monarhističke osjećajnosti i Ivanovićevih istorijskih pojednostavljenja, već zato što se u njoj vidi kako jedan uticajan medijski krug zamišlja idealnog Srbina u Crnoj Gori. Dovoljno jakog da drži srpsko biračko tijelo pod kontrolom, dovoljno slabog da ne otvori srpsko pitanje do kraja, dovoljno institucionalnog da bude upotrebljiv zapadnim ambasadama i podgoričkom establišmentu, a dovoljno odvojenog od Beograda da postane prihvatljiv redakciji koja srpsku politiku nikada nije prihvatila kao ravnopravan izraz jednog autohtonog naroda.

Takvog Mandića Ivanović pozdravlja. Zato Ivanovićeva pohvala nije politička čast, već ozbiljno upozorenje.

U kolumni se predsjednik Skupštine Crne Gore predstavlja kao čovjek koji je, poslije tri i po decenije, napustio pogrešnu stranu. Do juče je, u Ivanovićevoj interpretaciji, bio dio politike koju on vezuje za „Vučić bez alternative” i za sve ono što je, po njegovom mišljenju, Srbe pretvorilo u evropski problem. Danas, pošto je NSD podržala zakon u kojem je ostala formulacija o srpskoj „nasilnoj aneksiji” iz 1918. godine, isti taj Mandić odjednom postaje Evropljanin, pomiritelj, pobjednik, mogući stub buduće vlasti, pa čak i potencijalni premijer. I eto novog političkog kumstva Željka Ivanovića nad političkim preumljenjem Andrije Mandića.

Ivanović Mandiću ne pristupa kao političkom akteru čije poteze treba hladno izmjeriti, već kao samozvani tumač njegovog navodnog preobražaja. Ne zanima ga šta je NSD godinama govorila o 1918. godini, šta su njeni birači očekivali, kako se jedna stranka sa srpskim imenom našla u poziciji da glasa za zakon u kojem ostaje kvalifikacija koja srpsku istorijsku poziciju u Crnoj Gori stavlja u okvir suverenističke optužnice. Jedino što ga stvarno zanima jeste mogućnost da Mandić bude prikazan kao političar koji se odvaja od Beograda, Vučića, starog DF-a i tvrdog srpskog narativa.

Tu se otkriva priroda novinarstva „Vijesti”. Njegova primitivnost nije nužno u formi, mada ni grubosti ne manjka, nego u metodi. Složena nacionalna, crkvena i istorijska pitanja svode se na etikete, srpska politika na bezbjednosni i civilizacijski rizik, a Srbi na zajednicu koja je prihvatljiva samo ako pristane da sopstvene interese izgovara jezikom tuđeg odobrenja. Srpska pravoslavna crkva, Beograd, Kosovo i Metohija, 1918. godina, trobojka, srpski jezik — sve su to, u tom uređivačkom svijetu, teme koje se ne posmatraju kao prirodni djelovi identiteta Srba u Crnoj Gori, već kao potencijalni dokazi njihove političke nepodobnosti.

U tome je dugotrajna matrica „Vijesti”. Srbin kao anacionalan građanin može biti prihvatljiv, a kao takav i kao glasač može biti upotrebljiv. Međutim, onog trenutka kada srpski narod poželi da nastupi kao politički subjekt, sa svojom istorijom, crkvom, jezikom, simbolima i vezom sa Srbijom, uređivački alarmi u toj kući počinju da zvone na sva zvona.

Zbog toga je odnos „Vijesti” prema Mandiću uvijek bio dvoslojan. Godinama su ga predstavljale kao simbol opasnog srpskog faktora, kao čovjeka „srpskog svijeta”, Beograda, Vučića, DF-a, revizionizma i svega što, po njihovom mišljenju, ugrožava građansku Crnu Goru i njenu nevinu nezavisnost. Kada je, međutim, procijenjeno da bi isti taj političar mogao postati koristan kao kontrolisani predstavnik Srba, počela je suptilna operacija njegove rehabilitacije. Ne kao srpskog lidera, već kao Srbina po njihovoj mjeri.

Ta razlika je presudna. „Vijesti” ne žele snažnu srpsku politiku u Crnoj Gori, niti Srbe koji samostalno definišu svoje interese. Još manje im je prihvatljiv srpski politički subjektivitet koji ne traži blagoslov podgoričkog, zapadnog i crnogorskog separatističkog kruga. Potreban im je politički Srbin koji će biti dovoljno uticajan da amortizuje nezadovoljstvo srpskog naroda i dovoljno prilagodljiv da ne dovede u pitanje poredak u kojem je srpsko pitanje stalno na margini. U toj tački se susreću primitivizam „Vijesti” i kratkovidost politike Andrije Mandića.

Jedni dobijaju srpskog političara koga mogu da tumače, hvale, disciplinuju i predstavljaju kao dokaz da je srpska politika prihvatljiva tek kada se odrekne sopstvene kičme. Drugi dobija trenutnu legitimaciju u građanskom, diplomatskom i medijskom prostoru, ali po cijeni sve težeg pitanja koje se otvara unutar srpskog naroda — šta je stvarna dobit Srba od politike koja toliko obraća pažnju na aplauze onih koji ih nikada nisu prihvatili kao ravnopravan politički narod?

Na to pitanje NSD danas nema ozbiljan odgovor.

Ozbiljna politika podrazumijeva kontakt, dogovor, institucije i sposobnost da se izađe iz rovova. Nevolja počinje onda kada taktika počne da jede strategiju, kada se za trenutnu legitimaciju žrtvuje dugoročna pozicija naroda, kada se srpskoj javnosti govori jedno, a u institucijama glasa za formulacije koje pripadaju tuđem istorijskom narativu. U takvom rasporedu, kompromis više nije sredstvo borbe, nego način da se zaboravi zbog čega je borba uopšte vođena. A Mandićev najveći rizik leži upravo u mogućnosti da postane političar koji je „Vijestima” koristan, a Srbima nedovoljan.

Ukoliko ga Željko Ivanović hvali zato što u njemu vidi čovjeka koji se udaljava od Beograda, Vučića, starog DF-a i politike koja je godinama nosila srpsko pitanje u Crnoj Gori, ta pohvala bi u NSD-u morala da izazove više zabrinutosti nego zadovoljstva. U politici, naročito na Balkanu, aplauz onih koji su vas decenijama tretirali kao problem često vrijedi manje od njihove kritike. Ponekad je i opasniji.

Ivanović, kao i obično, u svemu tome sebe vidi kao ideologa. Ne kao novinara koji opisuje političku stvarnost, već kao njenog samozvanog arhitektu, nekoga ko Mandiću objašnjava gdje je griješio, kada se probudio, kuda treba da ide i kako će završiti kao pobjednik. To je stara boljka podgoričke medijske scene, gdje su pojedini novinari odavno prestali da se zadovoljavaju novinarstvom, pa su umislili da im pripada pravo da određuju ko smije biti državnik, ko nacionalista, ko Evropljanin, ko primitivac, a ko rehabilitovani politički grešnik.

Tako i Ivanović u ovoj kolumni ne piše o Mandiću, već pokušava da ga usvoji. Da mu dodijeli novu biografiju, novu političku porodicu i novu ulogu na crnogorskoj političkoj sceni. Taj manir novinarske lutalice i umišljenog ideologa bio bi samo komičan da iza njega ne stoji mnogo ozbiljniji problem: uvjerenje da srpski narod u Crnoj Gori nema pravo da sam odredi svoje predstavnike i svoju politiku, već da mu se oni moraju verifikovati u redakcijama koje su ga godinama posmatrale kao remetilački faktor.

Posebno je simptomatičan Ivanovićev zaključak da u Crnoj Gori nema mjesta za dvije dinastije i da Mandić zna koja je naša. Ta rečenica je politička poruka, a pitanje Petrovića u njegovoj kolumni ne služi samo kao priča o imovini, statusu ili simboličkoj satisfakciji jednoj istorijskoj porodici, već postaje nosač državnog tumačenja 1918. godine, sredstvo za novo potvrđivanje starog suverenističkog narativa i način da se srpska istorijska vertikala u Crnoj Gori prihvati samo ako se prethodno odvoji od Srbije, Karađorđevića, Beograda i zajedničke državne tradicije.

Željko Ivanović je to, izgleda, razumio bolje od mnogih u NSD-u. Zato je i napisao „Bravo, Mandiću”. Osjetio je da je predsjednik Skupštine uradio nešto što „Vijesti” mogu da predstave kao raskid sa starom srpskom politikom. Prepoznao je trenutak u kojem jedan srpski političar, svjesno ili nesvjesno, taktički ili iz uvjerenja, ulazi u prostor u kojem više nije hvaljen zbog odbrane srpske pozicije, već zbog njenog prilagođavanja onima koji su je godinama osporavali. Zato je ova kolumna korisna i ne otkriva samo Ivanovića, već i trenutni položaj Mandićeve politike.

Andrija Mandić i NSD morali bi da znaju da se srpska politika u Crnoj Gori ne gradi aplauzima Željka Ivanovića. Ne gradi se time što će „Vijesti” jednog dana objaviti pohvalnu kolumnu, a već sljedećeg nastaviti da srpsko pitanje tretiraju kao remetilački faktor. Još manje se gradi tako što će se u Podgorici dobijati tapšanje po ramenu za poteze poslije kojih srpski narod ostaje bez jasne, vidljive i trajne političke dobiti.

Zato treba reći bez uvijanja da Željko Ivanović nije čestitao Andriji Mandiću zato što je ovaj učinio nešto veliko za Srbe, već zato što je uradio nešto što „Vijesti” mogu da upotrebe protiv politike na kojoj je Mandić godinama gradio svoj legitimitet. Ako lider NSD-a to ne razumije, onda nije nadmudrio Ivanovića, nego je postao glavni lik koji je ulovljen u njegovoj kolumni.