PODGORICA – Najavljena rekonstrukcija Vlade Crne Gore, koja bi, prema nezvaničnim informacijama, mogla da bude okončana do kraja jula, neće biti samo kadrovsko popunjavanje upražnjenih ministarskih mjesta, već i pokazatelj novog odnosa snaga u Podgorici.

Poslije dogovora vlasti i opozicije o izmjenama Ustava i deblokadi pravosuđa, kao i raspleta višemjesečne krize u glavnom gradu, premijer Milojko Spajić dobio je širi prostor za rekonstrukciju kabineta. U vladajućoj većini procjenjuju da su uklonjene gotovo sve prepreke koje su prethodnih mjeseci odlagale promjene u izvršnoj vlasti.

Međutim, najnovija glasanja u crnogorskom parlamentu pokazala su da rekonstrukcija ne mora ostati ograničena na postojeću većinu. Predlog za pokretanje postupka promjene Ustava podržala su 74 poslanika, dok su protiv bila samo tri predstavnika Demokratske narodne partije Milana Kneževića. Izmjene se odnose na sastav, izbor i mandat Sudskog i Tužilačkog savjeta, kao i na položaj Centralne banke.

Toliko široka podrška, postignuta uz posredovanje Delegacije Evropske unije, pokazala je da između Pokreta Evropa sad i Demokratske partije socijalista već postoji prostor za krupne političke dogovore. Zbog toga ne bi bilo iznenađenje da se prilikom rekonstrukcije pronađe i neki model uključivanja DPS-a – neposredno, preko kadrova prihvatljivih toj stranci ili kroz dogovor o parlamentarnoj podršci ključnim odlukama Vlade.

Za sada nema potvrde da se o formalnom ulasku DPS-a u izvršnu vlast razgovara. Ipak, politička praksa pokazuje da učešće u vlasti ne mora uvijek biti potvrđeno ministarskim mjestima. Dovoljno je da određena stranka postane neophodan partner za ustavne promjene, izbore u pravosuđu i usvajanje zakona za koje je potrebna kvalifikovana većina, pa da stekne uticaj veći od pojedinih formalnih članica vlasti.

Upravo u takvoj raspodjeli snaga najveći politički rizik preuzeo je predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić.

Umjesto sinhronizovanog djelovanja sa Demokratskom narodnom partijom Milana Kneževića, sa kojom je godinama nastupao kao dio jedinstvenog srpskog političkog bloka, Mandić je izabrao ostanak u vlasti i prihvatanje politike u kojoj se ključna pitanja za srpski narod neprestano odlažu.

DNP je napustio Vladu krajem januara, nakon što nije bilo političke volje da se razmotre njegovi zahtjevi, uključujući pitanje statusa srpskog jezika. Kneževićeva stranka ostala je dosljedna tom stavu i prilikom glasanja o pokretanju ustavnih promjena, obrazlažući protivljenje činjenicom da u dogovoru vlasti i opozicije nije bilo mjesta za srpski jezik kao službeni.

Tako se došlo do politički paradoksalne situacije. Ustav Crne Gore mijenja se uz podršku DPS-a, dok se zahtjev stranke koja predstavlja značajan dio srpskih birača ne uzima ni u razmatranje.

Mandić je, pristajući na takav raspored, kratkoročno sačuvao mjesto predsjednika parlamenta i pozicije svoje stranke u sistemu vlasti, ali je istovremeno oslabio sopstvenu političku težinu. Bez koordinacije sa Kneževićem i DNP-om, Nova srpska demokratija više nema dovoljno snažnu polugu kojom bi mogla da uslovljava odluke parlamentarne većine.

Spajić sada za donošenje krupnih odluka može da traži partnere i na drugoj strani političke scene. Kada su mu potrebni glasovi za izmjenu Ustava ili imenovanja u pravosuđu, DPS i ostatak opozicije pokazuju se korisnijim partnerima od stranke Andrije Mandića. To Mandića postepeno dovodi u poziciju učesnika vlasti koji ima funkcije, ali sve manje mogućnosti da utiče na pravac političkih procesa.

Umjesto da jedinstvenim nastupom sa DNP-om primora vlast da otvori pitanja srpskog jezika, državljanstva, tradicionalne trobojke i položaja srpskog naroda, Mandić je dozvolio da se srpski politički korpus podijeli. Time je oslabljena pregovaračka pozicija obje stranke, ali je najveću korist dobio Spajić, koji sada može da bira partnere u zavisnosti od teme i potrebne većine.

Rekonstrukcija Vlade zbog toga može postati svojevrsna naplata političkih potraživanja Nove srpske demokratije, ali ne i dokaz njenog većeg političkog uticaja.

Upražnjena mjesta nastala su nakon što su ministri DNP-a podnijeli ostavke i napustili izvršnu vlast. Iz Nove srpske demokratije još početkom februara poručeno je da očekuju poštovanje koalicionog sporazuma i popunjavanje tih pozicija, a u javnosti su ubrzo predstavljena i moguća kadrovska rješenja.

Kao najozbiljniji kandidat za potpredsjednicu Vlade već mjesecima se pominje Jelena Borovinić Bojović. Spekulacije o njenom prelasku u izvršnu vlast pojačane su poslije ostavke na mjesto predsjednice Skupštine glavnog grada, koju je podnijela krajem maja, u vrijeme duboke krize podgoričke vlasti.

Premijer Spajić je još krajem aprila izjavio da ima „sjajno mišljenje” o Borovinić Bojović i da je ona u svakom trenutku prihvatljiva za potpredsjedničku funkciju. Tada je najavio da će rekonstrukcija uslijediti „vrlo brzo”, ali je cijeli proces kasnije odložen zbog političkih sukoba u Podgorici.

Prema dosadašnjim najavama, funkciju ministra saobraćaja trebalo bi da preuzme izvršni direktor podgoričkog preduzeća „Putevi” Radoš Zečević, dok je poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović predložen za ministra bez portfelja, zaduženog za saradnju sa Skupštinom. Od tih rješenja, prema dostupnim informacijama, nije se odustalo.

Ulaskom ovih kadrova Nova srpska demokratija bi formalno povećala broj svojih predstavnika u Vladi. Suštinski bi, međutim, preuzela mjesta koja su ostala prazna nakon odlaska DNP-a, odnosno nakon raspada zajedničkog političkog nastupa dvije najveće srpske stranke.

Zato rekonstrukcija za Mandića može biti Pirova pobjeda. Dobijanje dodatnih funkcija ne može nadoknaditi gubitak jedinstvenog srpskog političkog fronta, niti činjenicu da se ključni dogovori sada postižu između Spajićevog pokreta, stranaka parlamentarne većine, Evropske unije i DPS-a.

Ukoliko bi DPS, poslije podrške ustavnim promjenama, dobio i neposredan ili posredan uticaj u rekonstruisanoj Vladi, postalo bi jasno da se u Crnoj Gori formira nova politička arhitektura. U njoj bi stranka koja je tri decenije upravljala zemljom ponovo postala partner u donošenju najvažnijih odluka, dok bi srpske stranke bile podijeljene između vlasti bez dovoljno uticaja i opozicije bez dovoljno mandata.

Takva situacija najviše bi pogodila upravo Andriju Mandića. Politikom razdvajanja od Milana Kneževića, prihvatanja stalnog odlaganja srpskih pitanja i oslanjanja na funkcije koje mu dodjeljuje Spajićeva većina, lider Nove srpske demokratije rizikuje da sam sebe dovede u poziciju u kojoj više neće biti nezaobilazan politički faktor.

Mandić bi mogao da ostane na jednoj od najviših državnih funkcija, ali bez snage da određuje dnevni red, uslovljava većinu ili zaštiti interese birača zahvaljujući čijim glasovima je do te funkcije i došao.

Rekonstrukcija će zato pokazati da li Nova srpska demokratija u Vladu ulazi kao politički faktor sa jasnim programom ili samo kao stranka koja je srpsko jedinstvo zamijenila većim brojem fotelja. Ukoliko se potvrdi ovo drugo, Mandić će formalno biti u samom vrhu vlasti, ali će stvarni politički procesi sve češće biti dogovarani bez njega.