Istoričar Aleksandar Gajić uputio je otvoreno pismo hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću povodom njegove izjave u Tivtu da je školski brod „Jadran” hrvatski brod. Gajić u pismu navodi da „Jadran” nije nastao kao hrvatski, već kao brod Kraljevske mornarice Jugoslavije, te da se njegova istorija ne može svoditi na spor Hrvatske i Crne Gore, uz prećutkivanje uloge Srbije u stvaranju države u čijem je okviru brod izgrađen.

Pismo prenosimo integralno:

Otvoreno pismo Andreju Plenkoviću

GOSPODINE PLENKOVIĆU,

Vaša izjava u Tivtu da je školski brod „Jadran” hrvatski brod nije samo politička poruka upućena Crnoj Gori, već je i pokušaj da se jedan složen, jugoslovenski, državni, vojni i istorijski simbol svede na bilateralne odnose dvije zemlje u procesu pristupanja Evropskoj uniji. Mislite da je dovoljno izgovoriti rečenicu pred kamerama, pa da se izbrišu ugovori, novac, državni kontinuitet, ratne reparacije, mornarica koja ga je naručila i država u čije je ime taj brod uopšte porinut.

Prije nego što se još više zaletite u vašim osvajačkim izjavama morate znati da: „Jadran” nije nastao kao hrvatski brod, nije naručen kao hrvatski brod, nije plaćen kao hrvatski brod, nije porinut kao hrvatski brod i nije ušao u službu kao hrvatski brod, nego je izgrađen za Kraljevsku mornaricu Jugoslavije, države koja je nastala na temeljima pobjede Kraljevine Srbije u Prvom svjetskom ratu.

Naime, ako već govorimo o porijeklu, onda počnimo od novca, jer je novac u ovom slučaju najbolji lijek protiv naknadne mitologije. Ukupna cijena izgradnje školskog broda „Jadran” iznosila je 8.407.030 dinara, od čega je Jadranska straža, kroz dobrovoljnu akciju prikupljanja priloga, obezbijedila oko 1.000.000 dinara, što znači da je taj društveni, pomorski i patriotski prilog pokrio približno 11,9 odsto ukupne cijene broda, dok je preostalih oko 88,1 odsto obezbijeđeno preko države, mornarice, kredita i njemačkih ratnih reparacija, dakle preko mehanizama one iste jugoslovenske države čiji je temelj bio srpski ratni, politički i međunarodnopravni kapital poslije 1918. godine. Tu dolazimo do suštine koju Vaša izjava preskače.

Jer ako je Hrvatska danas spremna da „Jadran” proglasi svojim zato što je njegova matična luka bila Split, onda Srbija ima još starije, dublje i teže argumente da kaže da je taj brod i njen, jer on nije rođen iz hrvatske državnosti, nego iz jugoslovenske države stvorene poslije srpske pobjede, golgote srpske vojske, na kostima srpskih žrtava, ali i srpskog međunarodnog priznanja.

Matična luka nije isto što i vlasništvo. Split nije naručio „Jadran”, niti ga je platila hrvatska država. Hrvatska država nije 1930. godine zaključila ugovor u Hamburgu. Brod je naručen za Kraljevsku mornaricu Jugoslavije, a ta Jugoslavija nije pala sa neba, nego je izrasla iz pobjedničke Srbije, iz države koja je u Prvom svjetskom ratu izgubila ogroman dio svog stanovništva.

Zato nije moguće istoriju „Jadrana” započeti u Splitu, a pritom prećutati Beograd. Nije moguće pozvati se na jugoslovensku imovinu, a izbrisati državu koja ju je stvorila i nije moguće tražiti brod kao nacionalno nasljeđe. Ako je kriterijum luka, onda je Vaša teza više nego plitka.

Sa druge strane, pak, ako je kriterijum žrtva na kojoj je nastala država koja je brod naručila, onda Srbija ne samo da mora biti za stolom, nego ima pravo da postavi pitanje kako je moguće da se danas o „Jadranu” razgovara kao o sporu između Hrvatske i Crne Gore, dok se Srbija, čija je pobjeda stvorila politički okvir u kojem je brod nastao, tretira kao nijemi posmatrač sopstvenog istorijskog nasljeđa.

Zato, gospodine Plenkoviću, ako Vi tvrdite da je „Jadran” hrvatski, onda Srbija ima puno pravo da kaže da je taj brod i srpski, ne zato što želi tuđe, nego zato što ne dozvoljava da se zajedničko pretvori u isključivo hrvatsko, da se jugoslovenska imovina pretvori u nacionalni trofej jedne države i da se srpski udio u nastanku te države i njene mornarice gurne pod tepih, kao da su brodovi sami sebe gradili, kao da su reparacije same sebe isplaćivale i kao da je Jugoslavija nastala bez Srbije.

Vaša rečenica u Tivtu zato nije samo sporna, nego je i istorijski drska. Ona od broda koji je bio simbol jedne zajedničke države pokušava da napravi dokaz jedne naknadne nacionalne svojine, ali baš zato otvara pitanje koje možda u Zagrebu niste željeli da otvorite: ako Hrvatska ima pravo da potražuje „Jadran” na osnovu jugoslovenskog nasljeđa, onda i Srbija ima pravo da potražuje svoj dio tog istog nasljeđa, jer „Jadran” nije hrvatska uspomena izolovana od srpske istorije, već ploveći dokaz da je Srbija svojom državnošću, svojom pobjedom, svojim novcem, svojim ljudima i svojim žrtvama bila ugrađena u temelje države koja ga je stvorila.

Zato je zanimljivo kako se u hrvatskoj interpretaciji istorije Jugoslavija pojavljuje samo onda kada nešto treba uzeti, a ne i onda kada treba priznati ko je tu državu stvorio, branio i finansirao. I prije nego što Vam sljedeći put padne na pamet da jugoslovensku istoriju tretirate kao švedski sto, da uređujete granice, da ucjenjujete trenutnim pozicijama… kada sljedeći put pomislite da kažete da je „Jadran” hrvatski… sjetite se da ima neko ko je u tišini pristojno i glasno ćutao do sada… te da Vam se jasno poručuje:

„Malo je i naš!!!”