BEOGRAD – Istoričar Čedomir Antić ocijenio je da je odnos dijela crnogorskih vlasti i javnosti prema Srbiji posljedica nastojanja da se potisne srpski identitet Crne Gore, upozorivši da se kulturne, političke i ekonomske veze sa Beogradom često predstavljaju kao opasnost, dok se pritisci koji dolaze iz drugih susjednih država prećutkuju ili prihvataju bez ozbiljnijeg otpora.

Antić je, u intervjuu za podgoričku „Borbu”, rekao da se iza optužbi o takozvanom malignom srpskom uticaju krije nedemokratsko razumijevanje države i nacije, zasnovano na uskraćivanju ravnopravnosti značajnom dijelu građana Crne Gore.

Prema njegovoj ocjeni, pojedine političke strukture u Podgorici nastoje da za sebe obezbijede podršku određenih krugova u NATO-u i Evropskoj uniji kako bi nastavile politiku koja nije u skladu sa ustavnim načelima, zakonitošću i ravnopravnošću građana.

Antić je za „Borbu” naveo da se u dijelu crnogorske političke javnosti kao uzor posmatra odnos prema ruskom stanovništvu u Estoniji i predratnoj Ukrajini, uz uvjerenje da bi sličan model mogao da bude primijenjen i prema Srbima u Crnoj Gori.

Govoreći o istorijskim vezama Srbije i Crne Gore, Antić je ukazao da dvije države, uprkos bliskosti, tokom većeg dijela istorije nisu imale jedinstvenu državnu upravu, prosvjetni sistem i kulturne institucije.

Ipak, kako je istakao, zajednički identitet očuvan je zahvaljujući Svetosavlju, Kosovskom zavjetu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je i tokom socijalističkog perioda bila izložena progonima i poniženjima.

Upravo to „dubinsko srpstvo”, na kome je, prema Antićevim riječima, utemeljen značajan dio istorijskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore, izaziva strah kod onih koji savremenu crnogorsku državnost žele da izgrade na udaljavanju od Srbije i srpskog naroda.

Antić je posebno kritikovao političke aktere koji se istovremeno izjašnjavaju kao Crnogorci, Jugosloveni i Srbi, ali odbacuju Srbiju kao matičnu državu srpskog naroda i protive se organizovanoj saradnji srpskih političkih, kulturnih i nacionalnih institucija.

On smatra da takvi krugovi od Srbije očekuju bezuslovnu podršku Crnoj Gori, dok istovremeno prihvataju priznanje samoproglašene nezavisnosti Kosova i razvijaju bliske odnose sa predstavnicima prištinskih institucija.

Prema njegovoj ocjeni, Srbija se od tih političkih krugova poziva da objašnjava i opravdava svoju politiku prema Kosovu i Metohiji, iako se u Crnoj Gori podržavaju potezi usmjereni protiv teritorijalnog integriteta Srbije.

Antić je ocijenio i da se dio crnogorske političke elite približava Hrvatskoj, računajući da bi preko evropskih integracija mogao da obnovi saradnju sa Demokratskom partijom socijalista i da hrvatski nacionalni model iskoristi kao sredstvo za dalje potiskivanje srpskog identiteta.

Govoreći o odnosu Podgorice prema Srbiji kao najznačajnijem ekonomskom partneru i ključnom turističkom tržištu, Antić je rekao da su litije predstavljale veliko iznenađenje za političke strukture koje su vjerovale da je srpski nacionalni identitet u Crnoj Gori oslabljen ili potisnut.

Litijski pokret pokazao je, kako je naveo, da srpski identitet, SPC i tradicionalne veze sa Srbijom i dalje imaju duboku snagu u crnogorskom društvu.

Antić je za „Borbu” ukazao da u Srbiji živi oko 300.000 državljana Crne Gore, kao i veliki broj ljudi porijeklom iz Crne Gore, zbog čega pojedini politički krugovi u Podgorici Srbiju posmatraju kao prostor čije resurse i mogućnosti mogu nesmetano da koriste.

Istovremeno, kada se iz Srbije postavi pitanje ravnopravnosti Srba u Crnoj Gori, takvi zahtjevi se, prema Antićevim riječima, proglašavaju agresijom, miješanjem u unutrašnje stvari ili djelovanjem u korist Rusije.

„To je tuđa livada koju koriste, a kada ljudi sa te livade pitaju za ravnopravnost njihove braće u Crnoj Gori, nagrde ih kao agresore i prijave kao ruske agente”, rekao je Antić.

Osvrćući se na odnos vlasti u Podgorici prema Zagrebu, Antić je ocijenio da je popustljivost prema Hrvatskoj rezultat straha od moguće blokade evropskih integracija, ali i ideološke bliskosti dijela crnogorske političke elite sa hrvatskim modelom izgradnje nacije.

Prema njegovom mišljenju, osnivači Pokreta Evropa sad politički su sazrijevali u periodu kada su glavnu opoziciju režimu DPS-a činili srpski narod i njegove stranke, dok je Srbija bila oslabljena, okrenuta sopstvenim problemima i opterećena jugoslovenskim nasljeđem.

Antić smatra da je evropska integracija tada predstavljana kao jedini politički koncept koji nije bio potpuno neprihvatljiv srpskom stanovništvu, a koji je istovremeno bio blizak DPS-u.

On je naveo da se dijelu crnogorske političke elite dopada način na koji je Hrvatska izgradila savremeni nacionalni identitet, oslanjajući se na državno pravo, zapadnu podršku i predstavljanje različitih protivnika kao zajedničke opasnosti.

Takav model je, prema Antićevoj ocjeni, teško u potpunosti primijeniti u Crnoj Gori, ali pojedini politički akteri i dalje vjeruju da ga mogu upotrijebiti kao opravdanje za novo približavanje DPS-u i nastavak antisrpske politike.

Antić je kritikovao i različite standarde prema izjavama iz Beograda i Zagreba. Dok se, kako je naveo, svaka poruka iz Srbije dočekuje kao miješanje u unutrašnja pitanja, izjave hrvatskih zvaničnika o Boki Kotorskoj kao hrvatskom kulturnom prostoru prolaze bez snažnije reakcije.

Takav odnos on je povezao sa političkom podaničkom kulturom razvijenom tokom vladavine DPS-a i sa potrebom dijela političke elite da pred spoljnim centrima moći dokazuje distancu prema sopstvenom srpskom porijeklu.

Antić je poručio da Srbija ne treba da prihvata političke koncepte prema kojima bi ljudi koji ne priznaju Srbiju kao matičnu državu srpskog naroda istovremeno imali pravo da utiču na njenu unutrašnju i nacionalnu politiku.

Istakao je da je godinama prije referenduma podržavao nezavisnost i Srbije i Crne Gore, ali pod uslovom da Srbi u Crnoj Gori imaju punu političku, nacionalnu, jezičku i vjersku ravnopravnost.

Prema njegovom stavu, Srbi, kao narod koji predstavlja značajan dio stanovništva Crne Gore i ima većinsko prisustvo u crkvenoj i jezičkoj sferi, treba da dobiju status konstitutivnog naroda.

Time bi, kako je rekao, Crna Gora bila priznata i kao srpska država, a ne kao nacionalna država usmjerena protiv srpskog identiteta.

„Draža mi je bila i ostala makar i djelimično srpska Crna Gora nego nesrpska zajednička država”, rekao je Antić za podgorički portal.

On je naglasio da bi demokratska Crna Gora, zasnovana na ravnopravnosti, morala da vodi umjerenu, dobrosusjedsku i kompromisnu politiku.

Ukoliko ne postoji spremnost da se Srbima prizna ravnopravan i konstitutivan položaj, Antić smatra da bi trebalo razgovarati o dubljoj teritorijalnoj i političkoj decentralizaciji zemlje, pa i stvaranju dva ili tri entiteta.

U oštroj formulaciji, on je rekao da bi oni koji odbijaju ravnopravnost Srba mogli u djelovima Podgorice, Cetinja, Bara i Danilovgrada da grade sopstveni „fašistički Diznilend”, dok bi ostali djelovi zemlje bili uređeni u skladu sa voljom stanovništva koje u njima živi.

Govoreći o držanju crnogorske diplomatije prema sporovima sa Hrvatskom oko Mornja, školskog broda „Jadran”, Prevlake i imovinskih pitanja, Antić je ocijenio da Ministarstvo spoljnih poslova više ne zastupa interese svih građana, već je postalo politički eksponent jednog manjinskog nacionalnog koncepta.

Prema njegovim riječima, takav odnos nije počeo sa sadašnjim rukovodstvom diplomatije. Kao primjer naveo je ranije postupanje Filipa Ivanovića, koji je, kako tvrdi Antić, prije ulaska u vlast govorio u prilog pravima srpskog naroda, ali je poslije dobijanja državne funkcije napustio takve stavove.

Antić je ocijenio da je sadašnja politika udaljavanja od Srbije i popustljivosti prema Hrvatskoj nastavak ideološkog i državnog kontinuiteta uspostavljenog u Crnoj Gori poslije 1945. godine.

Kao jedan od simbola te politike naveo je rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu, tvrdeći da je odluka bila inspirisana hrvatskim kulturnim i političkim krugovima.

Podsjetio je da su muslimanski zidari, angažovani na rušenju kapele, odbili da to učine, poslije čega su, prema njegovim riječima, sa Cetinja došli dobrovoljci koji su izvršili taj zadatak.

Takva politika, zaključio je Antić u intervjuu za „Borbu”, ne može da donese stabilnost i uspjeh, već vodi novim podjelama, neuspjesima i frustracijama.

„Srpski narod u Crnoj Gori svakako neće biti dio toga”, poručio je Antić.