Kriza vlasti u Podgorici ne može se razumjeti kroz dnevnopolitičku optužbu da je DNP podrškom Srđanu Periću otvorio prostor za povratak DPS-a. Ta ocjena predstavlja redukciju jednog složenog političkog procesa na upotrebljivu propagandnu formulu. Stvarni uzroci podgoričke krize nalaze se u dubljem raspadu većine koja je nakon 30. avgusta trebalo da upravlja procesom demontaže starog sistema, ali je umjesto toga prihvatila njegovu logiku, kadrovske navike i mehanizme političkog preživljavanja.

Podgorica je u tom smislu postala ogledalo postđukanovićevske Crne Gore. Formalno je došlo do smjene vlasti, ali nije došlo do promjene političkog modela. DPS je izgubio monopol, ali je njegova dubina preživjela. Kadrovi, činovnička mreža, administrativni refleksi, interesne veze i metodi upravljanja nisu nestali poslije izbornog poraza starog režima. Oni su se rasporedili u nove političke i institucionalne okvire, često pod zastavama stranaka koje su nastajale upravo na obećanju raskida sa takvom praksom.

Zbog toga je podgorička kriza značajnija od lokalnog političkog sukoba. Ona pokazuje koliko je postala krhka konstrukcija vlasti koja se pozivala na promjene, a nije bila spremna da ih sprovede do kraja. U toj konstrukciji DNP Milana Kneževića našao se u poziciji stranke koja treba da snosi politički trošak tuđih kalkulacija, neiskrenih partnerstava i odlaganja odluka.

Formalna faza krize otvorena je ostavkom Jelene Borovinić Bojović na mjesto predsjednice Skupštine Glavnog grada. Od tog trenutka Podgorica više nije bila samo prostor političkog neslaganja unutar većine, već institucionalni problem sa jasnim rokom. Neizbor novog predsjednika Skupštine vodio je ka prinudnoj upravi. Ta činjenica je presudna za razumijevanje poteza DNP-a, a podrška Srđanu Periću nije bila ulazak u vlast sa DPS-om, već odluka da se spriječi institucionalna blokada Glavnog grada.

Politička kampanja koja je uslijedila pokušala je da tu razliku izbriše. Pošto su za Perića glasali i DPS i DNP, protivnici Milana Kneževića nastojali su da tehničko-institucionalno glasanje prikažu kao političku koaliciju. Ta konstrukcija služi cilju da se DNP proglasi odgovornim za krizu koju nije proizveo i da se istovremeno prikrije odgovornost onih koji nisu bili u stanju da u okviru stare većine ponude održivo rješenje.

Jedno glasanje ne stvara koaliciju, posebno ne glasanje kojim se ne bira vlada, ne mijenja gradonačelnik i ne raspoređuju izvršne funkcije, već sprečava prinudna uprava. DNP je podržao izbor predsjednika Skupštine u tehničkom političkom kontekstu, a ne programski savez sa DPS-om. To dodatno potvrđuje stav Milana Kneževića da DNP neće glasati sa DPS-om za smjenu gradonačelnika Saše Mujovića. Upravo ta pozicija razdvaja institucionalnu deblokadu od političkog saveza.

Upotreba DPS-a kao sredstva zastrašivanja građana postala je jedan od glavnih mehanizama postđukanovićevske politike nesposobnjakovića na vlasti. Ta stranka se u javnom prostoru pojavljuje kao stalna prijetnja, ali se istovremeno prećutkuje da je poslije 30. avgusta više puta glasala u skladu sa sopstvenom taktikom preživljavanja, a ne sa ideološkom dosljednošću. Najupečatljiviji primjer je manjinska vlada Dritana Abazovića, koju je podržao DPS, a koja je potom potpisala Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom. DPS je, dakle, omogućio vladu koja je realizovala potez suprotan jednom od temeljnih narativa njegove dugogodišnje politike.

Taj primjer pokazuje da DPS poslije gubitka vlasti nije svemoćni režiser svakog procesa, već stranka koja glasa pragmatično, često u protivrječnosti sa sopstvenom retorikom, kako bi očuvala političku relevantnost. Upravo zbog toga je neubjedljivo svako glasanje u kojem se pojavi DPS tumačiti kao povratak starog režima, jer stvarni problem nije u tome što DPS kao opoziciona stranka učestvuje u glasanjima, već u tome što dubina njegovog sistema nije demontirana. DPS je izgubio vlast, ali njegova kadrovska i institucionalna infrastruktura nije iščezla.

Oni koji danas DNP-u pripisuju saradnju sa DPS-om izbjegavaju da govore o toj dubini. Izbjegavaju da govore o funkcionerima, činovnicima, upravljačkim praksama i administrativnim strukturama starog režima koje su preživjele promjenu vlasti i nastavile da djeluju pod novim partijskim okriljima. Umjesto analize tog kontinuiteta, javnosti se nudi jednostavna formula u kojoj je DNP glasao isto kao DPS, pa je DNP sa DPS-om. Takva formula politički je korisna, ali analitički neodrživa.

Sličan mehanizam viđen je i u slučaju smjene Vladimira Leposavića. Tada su glasovi DPS-a, njegovih saveznika i URA-e bili presudni za razrješenje ministra iz vlade nastale poslije pobjede od 30. avgusta. Predlog je došao od tadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića. Demokrate su ostale uzdržane. Taj događaj ostaje važan jer pokazuje da se politička volja izražena 30. avgusta nije rušila samo direktnim povratkom DPS-a, već i djelovanjem aktera koji su formalno pripadali novoj većini, a u presudnim momentima izbjegavali jasnu odgovornost.

Uloga Demokrata u tim procesima obilježena je upravo takvim držanjem. Kod Leposavića nisu glasale protiv smjene, već su se sklonile u uzdržanost uz važnu činjenicu koju je tada saopštio Danilo Šaranović – glasaćemo za smjenu Leposavića ukoliko ne bude većine za nju. U Podgorici, prilikom izbora Srđana Perića, Demokrate su napustile salu i pokazale politički obrazac svog djelovanja. Demokrate se sklanjaju u trenucima odluke, a potom zadržavaju pravo da sa distance sude onima koji su odluku morali da donesu. Takva pozicija omogućava minimalan rizik i maksimalan prostor za naknadnu moralizaciju.

Ni Nova srpska demokratija u podgoričkoj krizi nije nastupila kao akter koji preuzima punu odgovornost za rasplet. Formalno se pozivala na principe i očuvanje stare većine, ali nije ponudila rješenje koje bi spriječilo prinudnu upravu. Umjesto političke inicijative, uslijedila je kritika rješenja koje je podržao DNP. Na taj način je NSD zadržao udobnu poziciju stranke koja ne snosi neposredni rizik, dok se politički teret raspada većine prebacuje na Milana Kneževića. Baš kukavički, zar ne?

Takvo držanje ima svoju unutrašnju logiku. NSD nastoji da sačuva status zaštitnika starog dogovora, ali istovremeno dozvoljava da se DNP izloži udaru kampanje. Umjesto solidarnosti unutar nekadašnjeg političkog bloka, dobijena je situacija u kojoj se jedna strana zaklanja iza principa, a druga izlaže da plaća cijenu odluke koja sprečava institucionalni slom. Upravo tu se pokazuje dubina problema u odnosima stranaka koje su trebalo da budu nosioci promjene poslije pada DPS-a.

Jelena Borovinić Bojović u toj strukturi ima posebnu ulogu. Njena ostavka nije bila samo lični ili proceduralni čin, već politički događaj koji je aktivirao rok za izbor novog predsjednika Skupštine. Tek poslije toga svaka naredna odluka dobija značenje u odnosu na mogućnost uvođenja prinudne uprave. Zbog toga nije moguće podršku DNP-a Srđanu Periću tretirati kao početak krize koja je došla nakon što je već bila institucionalizovana.

Upravo u tom pomjeranju redosljeda leži osnova kampanje protiv Kneževića. Posljedica se predstavlja kao uzrok. Potez koji je uslijedio radi sprečavanja prinudne uprave prikazuje se kao čin koji je navodno otvorio vrata DPS-u. Na taj način se javnost odvraća od činjenice da stara većina nije uspjela da proizvede kandidata, dogovor i funkcionalan mehanizam izlaska iz krize.

Srđan Perić u toj situaciji ima dvostruku političku funkciju. On nije klasični kadar DPS-a i takvo pojednostavljenje ne bi bilo precizno. Njegova biografija iz vremena Pozitivne Crne Gore pokazuje da nije učestvovao u spasavanju vlade Mila Đukanovića 2016. godine i da je tada napustio stranku. Međutim, to ne ukida činjenicu da pripada istoj političkoj školi trećeg puta, koja se u Crnoj Gori pojavljuje onda kada je potrebno krizu sistema prevesti u privid građanske deblokade.

Taj model je već viđen. Pozitivna je svojevremeno nastala kao građanska, antipartijska, reformska alternativa, da bi u presudnom momentu dio njenog rukovodstva odigrao ulogu stabilizacije Đukanovićeve vlade. Današnji Preokret nije isto što i tadašnja Pozitivna, ali pripada istom tipu političke infrastrukture sa građanskom retorikom, distancom od svih blokova, kritikom partitokratije i spremnošću da u kriznom trenutku postane prolaz za novu ravnotežu u kojoj DPS ponovo dobija ulogu prihvatljivog aktera.

Perić zbog toga ne mora biti čovjek DPS-a da bi njegov izbor objektivno koristio DPS-u. To je važna razlika. On ne nosi zastavu starog režima, ali njegov izbor omogućava DPS-u da se predstavi kao dio odgovornog raspleta krize. Upravo u tome se ogleda suptilnost savremene crnogorske politike: povratak starog sistema ne mora da ima oblik direktnog povratka DPS-a na vlast. On se može odvijati kroz građanske posrednike, tehničke aranžmane i institucionalne deblokade u kojima DPS ponovo postaje nužan sagovornik.

DNP, međutim, nije proizveo tu aritmetiku. Ona je nastala raspadom stare većine, ostavkom predsjednice Skupštine, nesposobnošću partnera da predlože rješenje i izbjegavanjem odgovornosti kod onih koji su imali dovoljno prostora da krizu zaustave ranije. DNP je ušao u već stvorenu situaciju i izabrao opciju koja nosi politički rizik, ali sprečava institucionalni prekid.

Taj rizik je suština Kneževićeve pozicije. Ako DNP podrži Perića, izložen je optužbi da sarađuje sa DPS-om. Ako ne podrži rješenje, Podgorica ide ka prinudnoj upravi. Ako se vrati pod uslove bivših partnera, prihvata ulogu stranke koja trpi posljedice odluka koje ne kontroliše. Izabrana je opcija koja je najteža za javno objašnjenje, ali najodgovornija u institucionalnom smislu.

Zbog toga je napad na DNP politički razumljiv, ali moralno neuvjerljiv. On dolazi iz krugova koji su izbjegli odluku, koji nisu obezbijedili dogovor ili koji nastoje da svoj dio odgovornosti prikriju optužbom na račun Kneževića. Umjesto da se prizna da je većina bila neodrživa, konstruiše se priča o DNP-u kao stranci koja je navodno otvorila vrata DPS-u. Ta priča služi da se izbriše odgovornost onih koji su krizu doveli do ivice prinudne uprave.

Podgorica je zato završni test postđukanovićevske politike. Ona pokazuje da formalna smjena DPS-a nije dovoljna ako se ne uklone njegovi mehanizmi. Pokazuje da nove stranke mogu preuzeti stare metode, da građanske platforme mogu postati rezervni kanali za povratak starog poretka u prihvatljivijem obliku i da stranke koje se pozivaju na principe često izbjegavaju cijenu koju principi zahtijevaju.

U toj slici Milan Knežević nije faktor destabilizacije, već politički akter koji je odbio da DNP ostane talac tuđih kalkulacija. Njegova stranka nije glasala za DPS, već protiv prinudne uprave. Nije proizvela krizu, već je reagovala na njene posljedice. Niti je rušila institucije, već je spriječila da se njihova blokada pretvori u upravni eksperiment nad Glavnim gradom.

Podgorički slučaj zato ne otkriva slabost DNP-a, već slabost cijelog političkog poretka nastalog poslije 30. avgusta. Taj poredak nije imao snage da do kraja raskine sa DPS-om, nije imao mehanizam da spriječi povratak njegove dubine i nije imao dovoljno unutrašnje solidarnosti da odgovornost podijeli pravično. Kada je došlo do krize, najlakše je bilo krivicu usmjeriti ka onome ko je posljednji povukao potez.

Zato se podgorička drama ne može svesti na Perića, DPS ili jedno glasanje. Ona je rezultat dugog procesa u kojem su se promjene pretvorile u preraspodjelu, principi u taktiku, a borba protiv starog režima u upravljanje njegovim nasljeđem. U takvoj politici najviše se napada onaj ko odbije da ćuti. DNP je u Podgorici upravo to uradio. Odbio je da ćuti, bude talac i da dozvoli da se institucionalni slom predstavi kao principijelna politika.