Ideja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da sve države Zapadnog Balkana istovremeno budu primljene u Evropsku uniju izazvala je, očekivano, burne reakcije u hrvatskim medijima, koji i dalje teško skrivaju nelagodu svaki put kada se u Briselu otvori mogućnost da se region tretira kao ravnopravna politička cjelina. Jutarnji list, u svom prepoznatljivom maniru, izvještavao je o Vučićevoj izjavi sa foruma „Beltalks — Beogradski ekonomski razgovori“, ali je u pozadini teksta provjejavala stara, ne toliko skrivena bojazan: da bi ulazak cijelog regiona u EU u istom talasu značio narušavanje hrvatskog samoproglašenog evropskog ekskluziviteta.

Dok Vučić govori o neophodnosti da Balkan konačno izađe iz kruga podjela, integriše se i postane predvidljiv i stabilan, reakcije iz Zagreba uglavnom otkrivaju drugačiju računicu. Hrvatska politička i medijska scena godinama je gradila sliku o sopstvenoj posebnosti, o tome da su oni jedini „uređeni“, „evropski“ i „kredibilni“, nasuprot drugima koji tek treba da se dokazuju. Ta uloga mostobrana, posrednika i tumača Balkana unutar EU predstavljala je dio njihovog diplomatskog identiteta. Ukoliko bi Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, Albanija i Crna Gora ušle u EU u isto vrijeme, ta uloga bi postala nepotrebna, a pozicija Hrvatske unutar Unije svela bi se na ono što realno i jeste — država srednje veličine, bez monopola nad regionalnim tumačenjima.

Vučićeva inicijativa, međutim, polazi sa drugačije tačke. Ona nije motivisana željom da bilo koga prestigne, potisne ili ponizi, već nastojanjem da region u cjelini dobije priliku za ravnopravan razvoj. I to ne samo zbog politike, već i zbog bezbjednosti Evrope, čiji je jugoistok i dalje najosjetljiviji geopolitički prostor. Stav da bi istovremeno primanje svih kandidata ojačalo i region i samu Uniju nije izraz takmičenja, već pomirljivosti i strateškog razmišljanja. U tome se prepoznaje i konzistentnost Vučićeve politike: od ideje „Otvorenog Balkana“ do insistiranja na ekonomskom povezivanju, on se postavlja kao čovek koji želi da region funkcioniše kao zajednica saradnje, a ne nadmetanja.

Zagreb, međutim, u svemu tome ne vidi priliku već opasnost. I to opasnost od gubitka pažljivo njegovanog imidža jedinog „evropskog uspjeha“ na prostoru bivše Jugoslavije. Svaki scenario u kom i Srbija postaje punopravna članica EU — i to ne sama, već u paketu sa susjedima — ruši narativ koji je Hrvatskoj služio kao diplomatski kapital. U tom narativu, njihova uloga je da „čuvaju Evropu od Balkana“. Ako Balkan uđe u Evropu, i ako to učini kao uređen region, šta onda ostaje od te uloge?

Zato hrvatski mediji na Vučićev prijedlog reaguju dubokim nepovjerenjem, iako ideja sama po sebi ne sadrži ništa sporno. Naprotiv, ona bi donijela stabilnost, smanjila političke tenzije, ohrabrila ekonomski rast i zaustavila proces pražnjenja regiona, koji već godinama gubi mlade i stručne ljude. Evropa bi pobijedila, region bi dobio novi zamah, a granice u svijesti ljudi — one koje su najteže — konačno bi počele da se brišu.

Ali to je upravo ono što najmanje prija u Zagrebu. Činjenica da Vučić govori jezikom pomirenja i saradnje, dok se u hrvatskoj javnosti održava duh provincijalnog takmičenja, dovoljno otkriva razliku u političkoj zrelosti. Srbija u ovoj inicijativi ne traži ništa što već nije ponudila kroz regionalne projekte i ekonomske sporazume. Ona nudi da Evropa postane šira, stabilnija i pravednija. Hrvatski otpor toj ideji, međutim, pokazuje da ponekad najveći problem nije u budućnosti koja se približava, već u prošlosti koje se neko ne želi odreći.