Inicijativa Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori kojom se od Javnog servisa Crne Gore zahtijeva formiranje posebne redakcije za radio-televizijski program na bosanskom jeziku otvara niz ozbiljnih pitanja – ne samo pravnih, već i političkih, moralnih i istorijskih.

Na prvi pogled, riječ je o zahtjevu koji se formalno poziva na zakonske obaveze i prava manjinskih naroda. Međutim, kada se ova inicijativa sagleda u širem kontekstu, postaje jasno da ona nije samo čin zaštite identiteta, već nastavak dugogodišnje prakse političkog uslovljavanja, selektivnog pamćenja i traženja novih privilegija – sada od vlasti koja je nastala kao reakcija na režim kojem su upravo bošnjačke političke strukture decenijama bile lojalni saveznik.

Ne treba podsjećati da je Javni servis Crne Gore, današnja RTCG, tokom više od tri decenije bio servis vlasti, a ne građana. Bio je ključni propagandni stub režima Mila Đukanovića, režima koji je sistematski diskriminisao srpski narod – od jezika, preko obrazovanja, do crkvenih i kulturnih prava. U tom periodu, kada su Srbi izbacivani iz Ustava, kada je srpski jezik i djela nastala na njemu izbačen iz nastavnih programa, a Srpska pravoslavna crkva tretirana kao neprijatelj države, bošnjačke političke strukture nijesu bile opozicija tom poretku, već njegov sastavni dio.

Naprotiv – upravo u vrijeme najžešće diskriminacije Srba, bošnjački politički predstavnici bili su stabilan dio koalicije „svi protiv Srba“, bez zadrške, bez distance i bez kritike. Tada im Javni servis nije smetao. Nije smetalo što je bio jednouman, pristrasan i duboko ideologizovan. Nije smetalo ni to što su srpski glasovi bili sistemski potiskivani ili ismijavani.

Danas, kada je taj režim formalno poražen, a isti ti politički akteri preko noći „oprani“ i ponovo integrisani u novu vlast, otvara se nova faza – faza zahtjeva. Ne suočavanja sa prošlošću, niti priznavanja političke odgovornosti, već zahtjeva za dodatnim institucionalnim prostorom i uticajem.

Posebno je problematično što se sve to dešava bez ikakvog kritičkog osvrta na ulogu koju je Bošnjačka stranka imala u prethodnom sistemu. Godinama je upravo ta stranka imala odlučujući uticaj na rad Bošnjačkog vijeća, pretvarajući ga iz predstavničkog tijela u produženu ruku partijske politike. Kroz tu strukturu vršena je i faktička kontrola nad Fondom za manjine, koji je često funkcionisao kao zatvoreni krug finansiranja „podobnih“ projekata i organizacija, bez stvarne transparentnosti i ravnopravnosti.

Zato inicijativa za posebnu redakciju na Javnom servisu ne može biti posmatrana kao neutralan zahtjev za informisanje, već kao pokušaj daljeg institucionalnog pozicioniranja političkih struktura koje nikada nijesu preispitale svoju ulogu u sistemu diskriminacije drugih.

Pitanje koje se nameće je jednostavno - zašto bi Javni servis, koji se oslobađa nasleđa jednoumlja i partijskog uticaja, sada bio dodatno fragmentisan po etničko-političkim linijama, i to na zahtjev aktera koji su decenijama učestvovali u njegovoj zloupotrebi?

Ako se zaista govori o ravnopravnosti i pravima, onda ona moraju važiti za sve – uključujući i srpski narod, koji je najduže i najteže snosio posledice politike u kojoj su današnji podnosioci inicijative bili saučesnici. Bez tog suočavanja, svaki novi zahtjev ne djeluje kao korak ka pravdi, već kao nastavak starog obrasca - mi smo lojalni kad treba, a kad dođe vrijeme – tražimo više.

Javni servis Crne Gore ne treba nove posebne redakcije kao plijen političkih kompromisa. Treba mu dodatna depolitizacija, profesionalizacija i povratak osnovnoj ulozi – da služi svim građanima, a ne interesima onih koji su se samo presvukli, ali nijesu promijenili navike.