Sociolog Bojan Panaotović oštro je kritikovao stavove univerzitetskog profesora Siniše Vukovića, koji, kako navodi, bez ikakvih posledica zagovara poštovanje teritorijalnog integriteta Danske, dok istovremeno podržava razbijanje Srbije i negiranje njene teritorijalne cjelovitosti.

Panaotović ukazuje da bi ovakvi stavovi možda bili „razumljivi“ kada bi dolazili od političara koji svjesno djeluju protiv države koju smatraju neprijateljem, ili od pripadnika struktura koje učestvuju u otimanju teritorija – kao što je, prema njegovim riječima, NATO pokušao da Srbiji otme Kosovo i Metohiju. Međutim, kada istu tezu zastupa univerzitetski profesor, smatra Panaotović, onda više nije riječ o politici, već o potpunom krahu morala, logike i prava.

On postavlja jednostavno pitanje: ako je, prema profesoru Vukoviću, takozvano Kosovo* legitiman, „bogougodan“ i pravno utemeljen čin, zašto ga onda ne priznaje više od 60 odsto članica Ujedinjenih nacija? Zašto ga ne priznaje pet država članica Evropske unije? I zašto Kosovo* ne može da postane članica UN, UNESKO-a, Interpola, NATO-a ili same EU?

Prema Panaotoviću, odgovor je jasan: zato što je riječ o antipravnom činu, grubom kršenju obavezujuće Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN i flagrantnom nepoštovanju principa teritorijalnog integriteta i cjelovitosti Srbije.

On dalje ukazuje na moralni i intelektualni sunovrat ideje po kojoj teritorijalna cjelovitost važi za jedne države, a za druge ne. „Da za Dansku mora da važi, a za Srbiju ne mora“, navodi Panaotović, ocjenjujući da takav stav nije akademski, nije pravni i nije civilizacijski, već predstavlja čistu propagandu dvostrukih aršina.

Sociolog podsjeća da je, prema Ustavu SFRJ iz 1974. godine – poslednjem donesenom prije raspada zemlje – pravo na samoopredjeljenje imale republike, a ne pokrajine. Kosovo i Metohija je, naglašava, čak i prema tom ustavu, izričito definisani kao pokrajina u sastavu Srbije.

Kada je riječ o narodima i njihovom pravu na samoopredjeljenje, Panaotović ističe da su svi ustavi SFRJ Albance tretirali kao narodnost, a ne kao konstitutivan narod. Istovremeno, kako dodaje, niko nikada nije pitao Srbe kao narod da li žele da ostanu u Jugoslaviji ili da nastave život u Tuđmanovoj novoj NDH.

On postavlja i suštinsko pitanje: postoji li neko novo međunarodno pravo koje važi samo za „odabrane“, dok za druge ne važi? Ako je tako, smatra Panaotović, onda više nijesmo u domenu prava, već u svijetu Orvelove „Životinjske farme“ i „1984“, u kojem su neki „jednakiji od drugih“.

„Međunarodno pravo ili važi za sve – ili to nije pravo“, zaključuje Panaotović, uz poruku da su Kosovo i Metohija sastavni dio Srbije.

Prema njegovim riječima, svako ko to ne priznaje podgrijava razbojništvo, otimačinu, hipokriziju i dvostruke standarde, te otvoreno nagovara Crnu Goru da najbližem susjedu „zabija nož u leđa – sve dublje“.