Borba srpskog naroda u Crnoj Gori nije počela 30. avgusta 2020. godine, niti je završena tog dana. Ta borba traje decenijama, a svoju najvidljiviju, najčistiju i najdostojanstveniju formu dobila je u vrijeme litija – kao odgovor na sistemsku asimilaciju, segregaciju i ponižavanje jednog naroda koji je u sopstvenoj istorijskoj državi proglašen problemom.

Srbi u Crnoj Gori bili su jedini narod koji je bio izložen organizovanom državnom projektu odnarođavanja: kroz jezik, crkvu, istoriju, obrazovanje, zapošljavanje, medije i bezbjednosni aparat. Režim Mila Đukanovića nije tražio suživot – tražio je pokornost ili nestanak.

I u jednom trenutku, kad su sve institucionalne brane pale, kad su Srbi gurnuti na društvene margine, kad su ostali bez zaštite i glasa, taj narod se povlačeći pred silom – oslonio leđima na svoje svetinje. Ne kao politički manevar, nego kao egzistencijalni čin. Iz porti svetinja Srpske pravoslavne crkve krenuo je narod koji više nije imao kuda nazad.

Litije nisu bile ni kampanja ni inat. Bile su sabor. U jednu molitvu sabrana je sva muka, sva tišina, sva nepravda i sva istorijska odgovornost srpskog naroda – ne samo u Crnoj Gori, nego gdje god da živi. Od Hercegovine i Srbije, dijaspore i širom Vaseljene. To je bila duhovna kontraofanziva protiv državnog inženjeringa identiteta.

I ta sila je bila tolika da su joj se, kad su je vidjeli, priključili i oni koji su dotad pristajali na sve. Kolebljivci, oportunisti, oni što su ćutali i trpjeli – svi su stali uz dostojanstveni narod kad su vidjeli da se više ne boji.

Vrhunac te borbe bio je 30. avgust 2020. godine. Istorijski trijumf naroda koji je pobijedio režim bez nasilja, osvete i mržnje. Ali ta pobjeda je ukradena već 31. avgusta. Ne od Mila Đukanovića – on je bio samo izvođač radova – nego od istih onih inženjera i gazda koji su mu decenijama davali podršku, a koji danas podržavaju nove nosioce vlasti. Poenta je prosta i bolna: gotovo sve je isto, samo Mila nema.

Da nije bilo Vlade Dritana Abazovića, koja je srušila izdajničku i politički sterilnu Vladu Zdravka Krivokapića, srpski narod u Crnoj Gori do danas ne bi imao potpisan Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom. To je činjenica koju istorija neće izbrisati, ma koliko se nekome ne dopadala.

Posebno poglavlje ove priče su oni koji su do 30. avgusta bili u ili oko DPS-a, a danas su zadržali pozicije, unaprijeđeni ili prepakovani u „nove elite“. Oni su opasniji od otvorenih protivnika. Ali ako im je za utjehu – ima i gorih od njih: to su oni koji ih drže, štite i njeguju unutar sistema.

Danas smo dočekali apsurd da predstavnici srpskog naroda napuštaju funkcije ne zato što su nesposobni, nego zato što je politička klima takva da smo se vratili pet godina unazad. Dok kriminalci bježe, dok se prave šeme, dok se svaka srpska inicijativa kriminalizuje, šta je preostalo nego – čuvanje časti.

Naša borba nikad nije bila za fotelje, plate i privilegije. Bila je za vraćanje dostojanstva Crnoj Gori kao prostoru koji je obrukan. Zato treba jasno prozvati građaniste iz Pokret Evropa sad i Demokrate: imaju senzibilitet za nacionalna pitanja Bošnjaka, Hrvata i Albanaca – ali za Srbe, toga nema. Ni sluha, ni razumijevanja, ni poštovanja.

A kritika mora ići i unutar srpskog korpusa. Onima koji se danas rugaju odluci Demokratske narodne partije, koji likuju i iščuđavaju se, treba postaviti prosto pitanje: da li vam je ostalo išta od kriterijuma i ponosa, ili su vas amortizovale udobne fotelje, upravni odbori i malo jača plata u javnim preduzećima?

Srbi su u ovoj borbi prošli više nego što je iko imao pravo da traži. Zato nije vrijedno čekati milostinju. Sloboda se ne dobija – za nju se bori. Mi smo to već dokazali, i to protiv mnogo jačeg i beskrupuloznijeg protivnika nego što su današnji građanistički mekušci, koje je na površinu izbacila zavjera što je, na žalost, imala i svoj krak u krugovima oko Mitropolije crnogorsko-primorske – koja danas na sve ovo ćuti.

A ćutanje u vremenu nepravde nikad nije bilo neutralno. Ono je uvijek strana.