Ako riječ „budućnost“ u nazivu koalicije Za budućnost Crne Gore ima stvarnu, a ne samo marketinšku težinu, onda je došlo vrijeme da se prestane sa političkim samoobmanjivanjem, kalkulacijama i odgađanjem neminovnog, jer se države ne grade strpljenjem prema prevarama, niti se narodi spasavaju sjedenjem u foteljama dok se obraz tiho troši kao sitan novac.

Odluka Milana Kneževića da napusti vlast nije inat, politička poza, ni taktički manevar – to je čin očuvanja ličnog i kolektivnog dostojanstva, čin koji ima težinu upravo zato što je rijedak, i upravo zato što podsjeća da politika nije samo pitanje funkcija, već pitanje granice ispod koje čovjek ne ide ako ne želi da se samoponišti.

I zato, postoji moralna i politička obaveza da se isto to očekuje i od Andrije Mandića.

Jer nije mjesto Andriji Mandiću u vlasti u kojoj je prvi čovjek Vlade jedna ljudska prevara, proizvod finansijskih avantura bez odgovornosti, čovjek koji je najprije varao po berzama, a onda, na talasu istorijskih promjena 2020. godine, zajahao narodnu žrtvu i tuđu hrabrost, da bi kasnije prevario upravo one koji su stajali na braniku ljudskog dostojanstva, rizikovali sve, a dobili ništa osim novog poniženja upakovanog u fraze o „stabilnosti“ i „reformama“.

Nije mjesto Mandiću u društvu bjelosvjetskih skitnica, berzanskih muljatora i bezličnih karaktera koje su nam instalirali centri duboke države, pod kontrolom crnogorske mafije i starog režima, ljudi koji ni po jednom ljudskom, nacionalnom ili moralnom kriterijumu ne zaslužuju da pripadaju vlasti, ali su se u njoj našli jer je izdaja, kao i uvijek, najbrži lift za one bez korijena.

Istorija nas je već skupo učila da srpski narod u Crnoj Gori nije imao nikakve koristi od „naših“ fotelja, kada su ih krajem devedesetih popunili prevaranti sa srpskim imenima i tuđim dušama, uz prećutnu podršku krugova koji su se zaklanjali iza crkvenih zidova po Cetinju, dok su istovremeno služili režimu Mila Đukanovića i učestvovali u političkom razoružavanju sopstvenog naroda.

Dovoljno je podsjetiti se šta je radio Novak Kilibarda i njegovi ministri u vrijeme NATO agresije – taj period nije anegdota, nego teška opomena, i upravo zato Andrija Mandić danas nema pravo da se uvlači u novo blato, da relativizuje očigledno i da postane saučesnik u još jednom ponižavanju naroda kome znam da pripada, ne deklarativno, nego suštinski.

Ovo nije napad na Andriju Mandića, već poziv i molba proistekla iz odgovornosti. Kao zemljak i kao sunarodnik, govorim mu ovo jer sam siguran da je svjestan svega što je ovdje napisano, jer to nije analiza sa strane, nego istina koju svako ko gleda bez interesnih naočara vidi jasno i bolno.

Argument da je ostanak u vlasti opravdan ministrovanjem Slavena Radunovića u urbanizmu jednostavno ne drži vodu. Taj resor nema težinu koja opravdava da se zbog njega žrtvuje obraz čitavog naroda. Ni približno. Ni simbolički, ni stvarno. A simboli, koliko god bili važni, bez političke hrabrosti ostaju samo scenografija.

Da, treba odati priznanje Andriji Mandiću što je vrhunski vodio parlament. Da, dobro je što trobojka stoji u njegovom kabinetu u Skupštini Crne Gore. Ali to nije dovoljno. Jer taj barjak još uvijek nije unesen u plenarnu salu, tamo gdje mu istorijski, državno i moralno pripada mjesto, i dokle god je tako, sva priča o „pobjedama“ ostaje polovična i varljiva.

Najskuplji računi kao narodu stizali su nam uvijek onda kada smo se samoobmanjivali, ubjeđujući sebe da je „ipak bolje nego što je bilo“, dok su se suštinske stvari pogoršavale, kao sad. Ljudi moraju da napuštaju vlast da bi sačuvali obraz. Ako su ga već sačuvali – onda ga treba čuvati zajedno, saborno, da nam zajednički dušmani ne prigovaraju što Nova srpska demokratija ostaje u vlasti sa ljudima koji ni po jednom kriterijumu ne zaslužuju da u njoj budu.

Neka se Andrija Mandić otvoreno zapita šta on zaista vidi u Milojku i oko Milojka, u tim bezličnim, praznim karakterima koje je na površinu izbacila izdaja, i neka sebi iskreno odgovori da li se sa takvima gradi država ili se samo kupuje vrijeme do novog sloma.

Ovakav potez bi imao snagu primjera. Možda bi ohrabrio i Demokrate – od kojih niko ništa i ne očekuje – ali istina je jednostavna: narod koji glasa protiv bivšeg režima u Crnoj Gori je jedan, iako glasa za različite stranke. Isto misli glasač NSD-a i glasač DNP-a, a strpljenje se istrošilo.

Ako treba još da se pomučimo – hajde da se pomučimo zajedno i saborno. I tek ćemo jedni drugima trebati, pa da budemo na okupu.

U ovakvim borbama nisu dovoljni uski stranački krugovi i braća po funkciji. Ovo zahtijeva mnogo širi front, punu slogu, jer se samo tako stiže do cilja. Kukavice i političke tranje oko Milojka Spajića neće nam donijeti sreću ako se za nju sami ne izborimo, a moramo, jer sve što ta slušalica od premijera radi – radi na našu štetu. A tek Milojku neće biti dobro ako se to desi, ni njemu, ni njegovim gazdama.

Zato, budimo gospoda dostojna imena i prezimena koja nosimo. Ovo je trenutak odgovornosti. Ne slušati poltrone koji poltronišu prepadnuti za svoje pozicije i privilegije. I bez kalkulacija koje počinju i završavaju se u debelom crijevu. Nego savez sa srcem i razumom – pa će, uz Božju pomoć, iskrenost roditi vrijednost iz bratske sloge.

Svi su nam se u Crnoj Gori nadredili. Sad nas hoće da jašu kurve i špijuni, da nas disciplinuju i lome preko kičme. To ne smijemo dopustiti.

Ovdje više nema prostora za diplomatiju, ni za uvijene forme. Konstatujmo da situacija nije dobra. Proglasimo da od sada stvar uzimamo u svoje ruke. I da nikada više ništa što je vezano za častan narod u Crnoj Gori neće zavisiti od tranja kojih je puna sadašnja vlast.

Nema kompromisa.