Izjava potpredsjednika Vlade Crne Gore Moooma Koprivice, u kojoj se govori o prevazilaženju „vještačkih podjela između Crnogoraca i Srba“, predstavlja primjer političkog govora koji je na prvi pogled umiven, inkluzivan i formalno korektan, ali koji upravo zbog toga zaslužuje pažljiviju i strožiju analizu. Jer u pitanjima koja su decenijama bila predmet sistemske diskriminacije, lijepe riječi bez konkretnog političkog sadržaja ne djeluju kao rješenje, već kao odlaganje.

Kada se srpsko pitanje u Crnoj Gori svede na opšte mjesto o „identitetu kao kulturnom pravu“, onda se ono svjesno izmiješta iz prostora u kojem realno postoji. Srbi u Crnoj Gori nemaju problem sa pravom da se osjećaju onako kako jesu, niti sa kulturnim samoizražavanjem, već sa činjenicom da je njihov identitet decenijama bio predmet političke redukcije, institucionalnog potiskivanja i pravnog minimiziranja. Zato pokušaj da se to pitanje depolitizuje ne djeluje kao pomirenje, već kao metod da se izbjegne suštinski razgovor o ustavnom položaju, službenoj upotrebi jezika, obrazovnom sistemu i stvarnoj ravnopravnosti u državnim strukturama.

Posebno je simptomatično korišćenje formulacije o „vještačkim podjelama“, jer ona implicira da su te podjele nastale same od sebe, bez političkog subjekta, bez državne politike i bez odgovornosti. Podjele između Srba i Crnogoraca nisu bile spontani socijalni proces, već rezultat dugotrajnog institucionalnog i ideološkog inženjeringa, u kojem je jedan identitet bio proglašavan problemom, a drugi projektom. Govoriti danas o njihovom „prevazilaženju“ bez imenovanja uzroka znači relativizovati samu suštinu problema.

Isto važi i za konstataciju da je srpski jezik najzastupljeniji u Crnoj Gori i dio njene pravne i kulturne tradicije. Ta tvrdnja je činjenično tačna, ali politički prazna ukoliko iza nje ne stoji jasna namjera da se ta stvarnost institucionalno uobliči. Priznavanje činjenice bez njene pravne i praktične primjene nije iskorak, već način da se postojeće stanje zamrzne i predstavi kao prihvatljivo.

U tom smislu, ovakve izjave ne predstavljaju pomirenje, već umirivanje, ne nude rješenja, već stvaraju utisak da je problem već riješen samim tim što je pomenut. Upravo u tome leži njihova politička opasnost - u stvaranju narativa po kojem je srpsko pitanje stvar prošlosti, iako u stvarnosti ono i dalje postoji kao otvoreno, neriješeno i suštinski institucionalno pitanje.

Ako se već govori o hrabrosti, onda ona ne može biti samo retorička. Politička hrabrost ne mjeri se pažljivo biranim formulama, već spremnošću da se o teškim temama govori javno, direktno i bez bježanja od argumenata. Zato bi bilo korisno da potpredsjednik Vlade, umjesto saopštenja i izjava bez dijaloga, konačno smogne snage da o ovim temama govori pred kamerama, u otvorenom razgovoru, bez unaprijed pripremljenih floskula.

Izbor medija i voditelja može biti njegov. Poziv sa moje strane stoji. Jer ako su ove riječi više od političke kozmetike, onda ne bi trebalo da postoji razlog da se od razgovora bježi, kao onda sa RTV Nikšić.