Pišem ovo kao čovjek koji je bio blizak saradnik Vesne Bratić i kao svjedok onoga što se u jednom ključnom periodu dešavalo u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta. Periodu koji je danas neophodno rekonstruisati da bi se uopšte razumjelo šta znači njeno hapšenje i zašto ono nije ni slučajno, ni pravno neutralno, već duboko političko i simbolički usmjereno protiv svih koji su u tom trenutku imali namjeru da se stvarno mijenjaju odnosi moći u Crnoj Gori.

Hapšenje Vesne Bratić nije posledica njenog rada u formalno-pravnom smislu, niti je proizvod neke iznenadne institucionalne budnosti, već je direktan rezultat dugotrajnog otpora duboke države, uključujući i elemente bezbjednosnog aparata, koji su već u trenutku formiranja resora u 42. Vladi Crne Gore bili infiltrirani u sistem kako bi spriječili bilo kakvu suštinsku istragu protiv ljudi koji su godinama, a posebno kroz resor prosvjete, koristili državu kao lični bankomat i kao instrument enormnog bogaćenja, pri čemu je upravo taj resor bio jedan od najčvršćih stubova kadrovske, finansijske i političke kontrole starog režima.

O sebi i svojoj ulozi ne želim da govorim, niti sam ikada imao potrebu da se žalim, čak ni onda kada je značajan dio političkog i medijskog ološa u Crnoj Gori sistematski napadao mene i moju porodicu. U tim trenucima nisam tražio zaštitu za sebe, već sam očekivao elementarnu političku solidarnost kao poruku srpskom narodu da oni koji su stali u prve redove promjena neće biti ostavljeni sami, ali tu solidarnost nisam dobio, ne zamjeram nikome, ali osjećam i ljudsku i nacionalnu obavezu da u ovakvom trenutku ne ćutim.

Svoju komunikaciju sa Vesnom Bratić prekinuo sam nakon smjene Vladimira Leposavića, jer sam kao njen iskreni prijatelj i saradnik smatrao, noć uoči te smjene, da je bila u obavezi i da je poslednji trenutak u kojem je morala da podnese ostavku u Vladi Zdravka Krivokapića, ne iz taktičkih razloga, već kao politički čin koji bi narodu kome ona iskreno pripada, poslao jasnu poruku i razotkrio prevaru oko 30. avgusta. Prevaru u kojoj su maske skidane samo formalno, dok je suština sistema ostala netaknuta, a ubjeđen sam da je i sama u tom trenutku osjećala da nešto suštinski nije u redu, zbog čega i danas žalim što je propustila priliku da svojom ostavkom postane faktor koji bi presudno uticao na sve političke procese koji su iz tog gesta mogli proisteći.

Kada sam danas vidio šta se Vesni Bratić desilo, nisam bio iznenađen, ne zato što mislim da je bilo čim zaslužila ovakvo postupanje, već zato što znam kakva se poruka ovim želi poslati. One lisice stavljene na njene ruke nemaju pravni, već isključivo simbolički smisao, kao upozorenje svim Srbima u današnjoj, faktički okupiranoj Crnoj Gori šta ih čeka ukoliko se usude da izađu iz zadatih okvira i dirnu u stvarne centre moći.

Ovo hapšenje je čin drske osvete struktura koje i danas kontrolišu prosvjetu, kulturu i nauku, i istovremeno posledica loših kadrovskih rješenja koja su Vesni Bratić nametnuta pod pritiscima sa više strana, zbog čega je bila primorana da se okruži ljudima koji su u stvarnosti radili sve da zaštite one koji su već tada morali biti predmet krivičnih postupaka, a ne savjetnici nove vlasti.

Javno postavljam pitanje ko je svo vrijeme održavao veze sa Dušankom Jauković, dugogodišnjom desnom rukom Mila Đukanovića, osobom od njegovog najvećeg povjerenja od 1997. godine, koja je držala pod kontrolom praktično svaku vladu do 30. avgusta 2020, ali i nakon toga, kroz povezana lica koja su ostala u sistemu ili su u njega ubačena uz blagoslov ljudi koji su upravljali Vladom Zdravka Krivokapića. Pri čemu nije bez značaja činjenica da su njena ćerka i rođeni brat bili zaposleni u resoru prosvjete, kao ni činjenica da su upravo ljudi koji su imali obavezu da pokrenu tužbe protiv prethodnika Vesne Bratić, konkretno protiv Damira Šehovića, Predraga Boškovića i sa njima povezanih struktura, te obaveze svjesno ignorisali.

Dušanka Jauković, koja je formalno otišla u penziju 28. maja 2020. za vrijeme premijerskog mandata Duška Markovića, nastavila je da preko starih i novih kadrova ima uticaj u više resora, a upravo je ta nevidljiva vertikala jedan od ključnih razloga zašto je Vesna Bratić danas uhapšena, uz činjenicu da je u zaštitu ljudi zatečenih u kriminalnim radnjama u prosvjeti bio uključen i jedan sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske, koji je, bez ikakvog mandata i odgovornosti, ulazio u institucionalne procese i štitio konkretne pojedince, zbog čega sam u jednom trenutku bio prinuđen da ga direktno upozorim da se ne miješa u poslove koji nisu ni njegova nadležnost ni njegova misija.

Ovdje je stvar suštinski jednostavna - svako ko je u tom periodu imao časne namjere i ko je stvarno želio da mijenja sistem, postao je meta, bilo kroz institucionalnu izolaciju, bilo kroz psihološke pritiske, bilo kroz medijske konstrukcije i podmetanja, uključujući i priče o navodnim agentima stranih službi, kojima su se ljudi zastrašivali i disciplinovali u gluvim sobama Vlade Crne Gore.

Zato javno pitam sadašnjeg premijera Milojka Spajića, predsjednika Jakova Milatovića i Zdravka Krivokapića da li su danas spremni da preuzmu odgovornost za procese u kojima su ljudi lomljeni, izolovani i ostavljani bez zaštite, i da li su tada, kada je Vesna Bratić bila pod sistemskim pritiscima, smatrali da je to normalan način funkcionisanja države.

Ja neću ćutati i braniću Vesnu Bratić ne kao ličnost, već kao simbol onoga što se dešava srpskom narodu u Crnoj Gori, jer ova žena nije ništa ukrala, imala je najbolje namjere, lomljena je od samog početka, kao i sve što je oko nje vrijedjelo, i zato je vrijeme da se pokaže konkretna solidarnost, a ne prazna demagogija, u državi u kojoj teška krivična djela ostaju nekažnjena, dok se političke poruke šalju lisicama.

Ovo nije kraj, ovo je početak pažljivog posmatranja ponašanja svih aktera u narednim danima, jer istina o poslednjih pet godina neće ostati zakopana, ma koliko to nekome odgovaralo.