Kada je pitanje sudbine NIS-a preraslo iz ekonomske u geopolitičku temu prvog reda, značajnu pažnju posvetio mu je i uticajni ruski analitički forum – Valdaj klub. Takozvani „Putinov raspravni klub”, koji okuplja vodeće ruske i strane stručnjake za međunarodne odnose, objavio je opsežnu analizu posvećenu NIS-u, ali i širem kontekstu srpsko-ruskih odnosa.

Sam taj čin govori da se slučaj NIS-a više ne posmatra kao lokalni spor oko vlasničke strukture, već kao simbol promjene odnosa snaga u regionu i test izdržljivosti srpske energetske i političke strategije.

U analizama koje dolaze iz Moskve sve je jasnija ocjena da je opcija partnerstva sa mađarskim MOL-om predstavljala najracionalniji i najmudriji izbor u datim okolnostima – i za Beograd i za ruske partnere.

Mađarska je članica i NATO-a i Evropske unije. To suštinski mijenja poziciju cijelog posla. Za razliku od direktnog ruskog vlasništva, koje je bilo izloženo eksteritorijalnim sankcijama SAD, saradnja sa kompanijom iz države članice EU i NATO-a ne može se jednostavno tretirati istim instrumentima pritiska. Sankcionisati takvu strukturu značilo bi otvoriti front unutar samog zapadnog bloka.

Upravo u tome leži politička težina „mađarskog rješenja”. Formalno, ispunjavaju se zahtjevi da ruski kapital više nema kontrolni udio. Suštinski, otvara se prostor za dogovor u kojem Moskva ne gubi uticaj, već ga transformiše.

Poruka koja se može pročitati iz ruskih analiza glasi – Rusija ostaje u Srbiji, bez obzira na promjenu vlasničke strukture. Ne nužno kao direktni većinski vlasnik, već kao partner koji će kroz dogovor sa Mađarima i druge instrumente saradnje zadržati prisustvo u srpskoj energetici.

Takav model predstavlja adaptaciju na novu geopolitičku realnost, a ne povlačenje.

Politika pragmatizma i očuvan manevarski prostor

Posebnu težinu u cijeloj priči ima činjenica da je Srbija u trenutku najvećeg pritiska imala pripremljen i najdrastičniji scenario – privremenu nacionalizaciju NIS-a.

U državnom budžetu bilo je rezervisano 1,4 milijarde dolara za eventualnu nacionalizaciju i isplatu odštete Moskvi. To nije bila deklarativna politička poruka, već finansijski pokrivena opcija. Srbija je, dakle, imala sredstva da u potpunosti preuzme kontrolu nad strateškom kompanijom i istovremeno ispoštuje obaveze prema ruskoj strani.

Upravo taj podatak mijenja ton cijele rasprave. Srbija nije bila pritjerana uz zid bez ikakvog izbora. Imala je instrument u rukama – i spremnost da ga upotrebi ako bude neophodno.

Da ta sredstva nisu morala da budu potrošena svjedoči o diplomatskom uspjehu. Beograd je uspio da izbjegne najskuplji i najrizičniji scenario, a da istovremeno ne dovede u pitanje energetsku stabilnost zemlje.

Strateška transformacija, a ne kapitulacija

Kritičari su krizu oko NIS-a pokušali da predstave kao dokaz neminovne „kapitulacije”. Međutim, analize iz Moskve, uključujući i one sa Valdaj kluba, pokazuju da je riječ o strateškoj transformaciji modela prisustva, a ne o raskidu odnosa.

Rusija zadržava ključni instrument uticaja – snabdijevanje gasom. Pored toga, saradnja u poljoprivredi, farmaceutici, infrastrukturi i IT sektoru ostaje otvorena i manje izložena sankcionim mehanizmima.

Sa druge strane, Srbija dobija predah od sankcionog pritiska i mogućnost da energetski sektor integriše u širi centralnoevropski okvir, bez dramatičnog raskida sa Moskvom.

Mađarska kao posredni i partnerski most između Beograda i Moskve pokazala se kao geopolitički najelastičnije rješenje. Ono omogućava formalno usklađivanje sa zahtjevima Zapada, a da se suštinski ne prekinu strateške veze.

Najvažnija poruka cijele krize jeste da Srbija nije djelovala kao pasivni objekat pritisaka, već kao država koja je koristila sve raspoložive instrumente – od budžetskih rezervi, preko diplomatskih kanala, do kreativnog modeliranja vlasničke strukture.

I činjenica da se o srpskom energetskom pitanju raspravlja u najvažnijim ruskim analitičkim krugovima govori da Beograd ostaje faktor od značaja u široj geopolitičkoj jednačini.

NIS je postao simbol jedne nove faze srpske energetske politike – faze u kojoj se balans ne održava deklaracijama, već konkretnim finansijskim, pravnim i političkim potezima.

Umjesto konfrontacije, izabran je pragmatizam. Umjesto ishitrenih odluka, strategija više koraka. A činjenica da je najskuplja opcija – nacionalizacija – ostala u rezervi, a ne u primjeni, pokazuje da je politički manevarski prostor ne samo očuvan, već i vješto iskorišćen.