U Ankari se o tome ne govori javno, ali se već duže vrijeme podrazumijeva – poslije Erdogana, ponovo – Erdogan. Samo mlađi.

Prema navodima američkih i turskih medija, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan već je odlučio ko će ga naslijediti. To nije stranački kolega, nije dugogodišnji saradnik iz bezbjednosnog aparata, niti neko od veterana Partije pravde i razvoja. To je njegov sin, Nedžmedin Bilal Erdogan.

Formalno, ništa još nije odlučeno. Prema Ustavu, 2028. godine Turska bi trebalo da dobije novog predsjednika, jer Erdogan služi posljednji mandat. Ali u političkom životu zemlje sve je manje onih koji vjeruju da će ta godina donijeti i stvarnu promjenu na vrhu vlasti. Jer, za turskog lidera pitanje nasljeđa nije samo političko – ono je egzistencijalno.

Kada je početkom dvehiljaditih došao na vlast, Erdogan je predvodio široku koaliciju umjerenih islamista i konzervativaca protiv sekularnog establišmenta. Turska je tada bila parlamentarna republika, a njegova stranka – pokret različitih struja.

Danas je sistem drugačiji. Zemlja je predsjednička republika sa snažno centralizovanom vlašću, a stranka je u velikoj mjeri postala instrument volje jednog čovjeka. Mnogi nekadašnji saveznici otišli su u opoziciju, nespremni da prihvate transformaciju u sistem gdje je lojalnost važnija od autonomije.

Ali pravi sukobi nisu vođeni u parlamentu.

Prvi ozbiljan udar stigao je 2013. godine, kada su pokrenute istrage protiv više desetina ličnosti iz Erdoganovog okruženja zbog navodne korupcije. Turski predsjednik odgovorio je obećanjem da će „zgnječiti“ organizatore kampanje – i to je, u velikoj mjeri, učinio.

Nekoliko godina kasnije uslijedio je pokušaj državnog udara, za koji je Ankara optužila mrežu sljedbenika propovjednika Fetulah Gulen. Uslijedile su masovne čistke u vojsci, pravosuđu i administraciji. Hiljade ljudi završile su iza rešetaka.

Danas se u turskim zatvorima nalaze ne samo gulenisti i sekularni oficiri, već i liberalni političari, novinari i opozicioni funkcioneri. Krug ljudi kojima predsjednik može da vjeruje postao je izuzetno uzak.

U takvim okolnostima, izbor naslijednika postaje pitanje lične bezbjednosti i političkog opstanka.

Bilal Erdogan formalno nema državnu funkciju. Ipak, posljednjih godina sve češće se pojavljuje uz oca – na međunarodnim skupovima, zvaničnim posjetama i važnim događajima. Državni mediji pažljivo prate svaki njegov korak.

Nedavno je boravio u Saudijskoj Arabiji, gdje ga je primio prestolonasljednik. Taj susret u turskoj javnosti nije shvaćen kao protokolarna kurtoazija, već kao signal.

Istovremeno, u sjenci je ostao šef diplomatije, koga su pojedini vidjeli kao mogućeg naslijednika unutar stranke. Njegovo minimalno medijsko prisustvo na ključnim događajima dodatno je podstaklo spekulacije.

Erdogan ima iskustvo koje ga, prema ocjeni analitičara, čini opreznim. Njegov najstariji sin povukao se iz javnosti nakon kontroverzi iz mladosti i živi van Turske. Bilal je, naprotiv, ostao u centru političkog kruga.

I on je bio predmet istraga – 2013. godine u javnost su procurili audio-snimci koji su ga doveli u vezu sa finansijskim aferama. Postupci su kasnije obustavljeni, a prašina se slegla.

U međuvremenu, Bilal je izgradio imidž obrazovanog, umjereno religioznog i nacionalno orijentisanog biznismena. Školovao se u Sjedinjenim Državama, uključujući i programe na Harvardu, što ga čini neuobičajenom kombinacijom – zapadno obrazovanog, a politički čvrsto ukorijenjenog u očevoj viziji Turske.

Osmanska logika moderne republike

Od 2003. godine Turska je postepeno gradila model vlasti koji mnogi opisuju kao personalistički. Kritičari ga nazivaju „sultanskim“, pristalice – stabilnim i efikasnim.

U tom kontekstu, ideja porodičnog prenosa vlasti više ne djeluje kao radikalni prekid sa republikanskom tradicijom, već kao njena tiha transformacija.

Pred Turskom su, formalno, tri opcije: prijevremeni izbori koji bi omogućili novi mandat Erdoganu, kandidatura sina ili kombinacija oba scenarija. Ali u političkom životu Ankare sve se češće stiče utisak da je stvarni izbor već napravljen.

Pitanje nije da li će 2028. godine Turska dobiti novog predsjednika. Pitanje je da li će dobiti novo prezime na vrhu države.

Ako je suditi po dosadašnjem toku događaja – odgovor se već nazire.