Danas se navršava četvrt vijeka od 5. oktobra 2000. godine – dana koji se godinama predstavljao kao „pobjeda demokratije“, a koji se danas, iz istorijske distance, sve jasnije pokazuje kao početak dugog procesa političkog, ekonomskog i nacionalnog urušavanja Srbije.

Ono što je tog dana djelovalo kao spontani izliv narodne volje, ubrzo se pokazalo kao režirana promjena vlasti sa duboko pripremljenim scenarijom čiji je cilj bio da Srbija konačno izgubi suverenitet. Dok su ulice Beograda bile ispunjene euforičnim parolama o „demokratiji“, u sjenci su počeli procesi koji će zemlju godinama kasnije koštati teritorije, vojne moći, industrije i ponosa.

Nijedna država u modernoj istoriji nije tako brzo i dobrovoljno izručila svoje državne i vojne lidere stranim sudovima. Srbija je svoje generale, komandante i predsjednike poslala u tuđe zatvore – ne zato što je to bila pravna obaveza, već zato što su to od nje tražili oni koji su je do juče bombardovali. Time je stvoren opasan presedan: strani sudovi su sudili ne pojedincima, već čitavom narodu, njegovoj vojsci i njegovoj državi.

Svaka nova isporuka u Hag bila je predstavljana kao korak ka „evropskoj budućnosti“. A u stvarnosti, to je bio niz simboličkih poniženja kojima je Srbija polako ali sigurno uvođena u stanje potpune političke zavisnosti.

Na pokradenom referendumu u Crnoj Gori 2006. godine raspala se zajednička država, a odmah nakon toga započelo je otimanje Kosova i Metohije koje do danas traje. Dok su Srbi ubjeđivani da „Evropa nema alternativu“, u Briselu i Vašingtonu se stvarao novi Balkan bez Srbije kao državnog i političkog faktora.

Tih godina Srbija je bila tihi posmatrač sopstvenog komadanja – bez volje da se suprotstavi, bez snage da se odbrani i bez glasa koji bi se čuo. Umjesto suvereniteta, dobila je „partnerstvo“ u kojem su joj drugi određivali šta smije, šta ne smije, šta joj pripada, a šta više nije njeno.

I zato je sramota, da ne kažem nešto teže, što danas postoje pojedinci koji sebe nazivaju Srbima u Crnoj Gori, a koji su spremni da „pumpaju“ zajedno sa onima kojima je Srbija otvorila srce, dala utočište, priliku i posao. Srbija je mnoge iz Crne Gore dočekala kao svoje, omogućila im karijere, stvorila im uslove da napreduju, i zato je svaka njihova neblagodarnost prema državi koja ih je prihvatila – ne samo ljudski nego i nacionalni pad.

Četvrt vijeka traje obmana da je Srbija „na korak od Evropske unije“. Generacije građana slušale su istu rečenicu – „još samo malo, samo da ispunimo još ove uslove“. A svaki novi uslov značio je novo poniženje, novo odricanje, novu ucjenu. Srbija je u jednom trenutku, umjesto „evropskih standarda“, dobila zatvorene fabrike, uništenu industriju, pljačkašku privatizaciju i izgubljene generacije mladih koji su svoj spas potražili van zemlje.

Dok je Srbija klečala pred svjetskim centrima moći, srpski narod u regionu ostajao je bez zaštite. U Republici Srpskoj su smenjivani politički predstavnici koji su branili nacionalne interese, a u Crnoj Gori je srpski narod bio izložen sistematskoj diskriminaciji, ponižavanju i pokušaju nasilne asimilacije. Da Srbija u međuvremenu nije uspravila kičmu i povratila glas, ti procesi bi bili završeni – srpsko ime bi u Crnoj Gori postalo istorijska kategorija, i lično svjedočim tome.

Tek 2012. godine Srbija je počela da se podiže sa koljena. Polako, ali sigurno, vraćen je osjećaj državnosti, samopoštovanja i nacionalnog ponosa. Zemlja koja je godinama slušala šta drugi odlučuju o njenoj sudbini ponovo je počela da odlučuje sama o sebi i svojoj sudbini, i prestala da se izvinjava što postoji.

Dvadeset pet godina poslije 5. oktobra, vrijeme je za trezveno pitanje – šta je Srbija zaista dobila tog dana? Državu bez Kosova i Metohije, bez Crne Gore, bez vojske, bez fabrika, sa mladima u emigraciji i narodom koji se godinama obmanjivao da ga Evropa „čeka“. Istina je surova – tog dana nismo osvojili slobodu, već smo je predali. Srbija je tog dana počela da gubi sebe.

Fotografije linča nad političkim neistomišljenicima i zapaljenog Narodnog parlamenta danas su svjedočanstvo jednog nasilja koje je bilo predstavljeno kao „praznik demokratije“. Ali, kako istorija uvijek pokaže, iz laži i poniženja ne može nastati ni sloboda, ni dostojanstvo, ni budućnost.

Danas, četvrt vijeka kasnije, Srbija više nije zemlja koja se izvinjava što postoji. Umjesto države koja sluša naredbe, imamo državu koja vodi samostalnu i ponosnu politiku, čuva mir, ali i zna da pokaže snagu. Nedavna vojna parada, održana prije dvije sedmice, pokazala je da je Srbija danas u stanju da zaštiti svoju teritoriju, narod i nacionalne interese. Poslije decenija u kojima su drugi demonstrirali silu nad Srbijom, došlo je vrijeme da Srbija pokaže da ima svoju.

Srbija je danas zemlja koja se poštuje i prepoznaje širom svijeta. Sa Kinom je stvoreno čelično prijateljstvo zasnovano na uzajamnom poštovanju i povjerenju, sa Rusijom se njeguje vijekovno pravoslavno bratstvo i duhovna bliskost, dok sa evropskim prijateljima kao što su Mađarska, Slovačka i još neke države Srbija gradi odnose zasnovane na iskrenom uvažavanju i međusobnoj podršci u ključnim pitanjima suvereniteta i integriteta.

Srbija se nije obrukala ni pred sadašnjom administracijom u Vašingtonu. Od Amerike se najmanje očekuje promjena odnosa prema Srbiji, zbog činjenice da Srbi nisu izgubili obraz – nismo se ponizili, nismo trgovali svojim dostojanstvom, nismo pristali na ulogu potčinjenog. Upravo zato, danas Srbija sjedi za međunarodnim stolom kao ravnopravan sagovornik, ne tražeći dozvolu za teme koje se tiču nje.

Politika državnog jedinstva definisana na Svesrpskom saboru, vojne neutralnosti i snažne ekonomske stabilnosti koju je utemeljio predsjednik Aleksandar Vučić danas je temelj nove Srbije. Ona nije ni podanička ni izolovana, nego svjesna svoje snage i svog mjesta u svijetu. Upravo zato Srbija ponovo postaje oslonac svom narodu u regionu – država koja se ne stidi svoje prošlosti i ne plaši svoje budućnosti.

Dogodine u Prizrenu!