Kenana Strujić Harbić izjavila je u Sarajevu da „Srbi u Crnoj Gori imaju iza svojih leđa Srbiju, Albanci dvije države, Hrvati imaju dvadesetčetvorosatnu komunikaciju, a Bošnjaci su prepušteni sami sebi“. Govoreći na skupu „Geopolitičke promjene i pozicija Bošnjaka na Zapadnom Balkanu“, poslanica Bošnjačke stranke poručila je da „Bošnjaci u Crnoj Gori sa maticom nemaju komunikaciju ni na mjesečnom nivou“.

Ona je istakla da poziciju Bošnjačke stranke i Bošnjaka u Crnoj Gori olakšava činjenica da imaju ministra vanjskih poslova u Vladi Crne Gore, te izrazila nadu da će izbori u BiH donijeti promjene. Na kraju je naglasila da Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu, kao i Sarajevo, gledaju kao svoju matičnu državu.

Njen stav je jasan i izrečen bez uvijanja. I tu nema ničeg spornog – svaki narod ima pravo da osjeća kulturnu, istorijsku i političku povezanost sa državom koju doživljava kao maticu.

Zašto je onda „matica“ sporna samo kada je u pitanju Srbija?

Ono što, međutim, bode oči jeste dugogodišnji dvostruki aršin u crnogorskom javnom prostoru. Kada Albanci govore o Albaniji ili tzv. Kosovu kao svom osloncu – to se tretira kao legitimno nacionalno pravo. Kada Hrvati imaju institucionalnu i svakodnevnu komunikaciju sa Zagrebom – to je evropska praksa. Kada Bošnjaci otvoreno kažu da Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao maticu – to se razumije kao prirodna emocionalna i politička veza.

Ali kada Srbi iz Crne Gore kažu da im je matica Srbija – tada kreće stigmatizacija. Tada se u javni narativ ubacuju kvalifikacije o „nelojalnosti“, „dvostrukoj odanosti“ ili navodnom podrivanju države.

Zašto je pravo na maticu dozvoljeno svima – osim Srbima?

Istorijski gledano, pojam matice kod Srba nije nova politička konstrukcija, već dio duboke kulturne i nacionalne svijesti. Dovoljno je podsjetiti na riječi Petra II Petrovića Njegoša, koji je u razgovoru sa Matijom Banom Srbiju nazivao maticom srpskog naroda. Ta svijest nije bila usmjerena protiv Crne Gore, već je predstavljala izraz jedinstva jednog istog naroda u različitim državnim okvirima.

I upravo tu leži suština, osjećaj pripadnosti matici ne znači odricanje od države u kojoj se živi. On ne isključuje građansku lojalnost, niti znači nepoštovanje Crne Gore, nego je dio identiteta srpskog naroda u cjelini.

Izjava Kenane Strujić Harbić, htjela to ili ne, podsjetila je na jednu činjenicu - svi narodi u Crnoj Gori imaju pravo da se pozivaju na svoju maticu i da sa njom grade institucionalne, kulturne i političke veze.

Ako je legitimno da Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao maticu, onda je jednako legitimno da Srbi Srbiju doživljavaju kao svoju. Bez stigme, etiketa i bez pokušaja da se taj osjećaj predstavi kao prijetnja.

U društvu koje teži demokratskim standardima, jednaka prava moraju važiti za sve. I ako prihvatamo pravo jednih na maticu, onda moramo prihvatiti i pravo drugih, jer dostojanstvo identiteta ne može biti selektivno.