BEOGRAD – Srbija se, uoči formiranja nove vlade, suočava sa zahtjevima za preispitivanje dosadašnje spoljne politike, prije svega koncepta „četiri stuba” i vojne neutralnosti, iako za takvu promjenu nije ponuđena jasna alternativa niti su objašnjene njene posljedice po državne interese. Na to upozorava istoričar i profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Čedomir Antić, koji u autorskom tekstu za magazin „Srpski kompas” analizira položaj Srbije u međunarodnim odnosima i političke pritiske kojima je izložena.

Antić podsjeća da je, uprkos dubokim unutrašnjim podjelama, srpska politika prije gotovo dvije decenije postigla saglasnost o strateškom opredjeljenju da razvija odnose sa četiri najvažnija međunarodna centra moći – Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskom unijom, Ruskom Federacijom i Narodnom Republikom Kinom.

Prema njegovoj ocjeni, takvo usmjerenje bilo je opravdano 2009. godine, a ni danas nije izgubilo smisao, posebno za državu koja nema snagu velikih vojnih i ekonomskih sila i koja je tokom prethodnih decenija bila izložena značajnim međunarodnim pritiscima.

U uslovima sve veće ekonomske međuzavisnosti, tehnoloških promjena i globalnih kriza, smatra Antić, interes malih država jeste da proširuju krug ekonomskih partnera i zemalja na čiju političku podršku mogu da računaju, umjesto da sopstvene mogućnosti ograničavaju svrstavanjem uz jedan centar moći.

Posebnu pažnju posvećuje činjenici da ni tokom dvogodišnje političke krize, uključujući i period poslije izborne pobjede Studentske liste, nije predstavljen cjelovit prijedlog drugačije spoljne politike.

Istovremeno, kako navodi, iz krugova koji su politički podržavali pobjedničku listu stižu poruke da Srbija neće moći da nastavi dosadašnju politiku neutralnosti, naročito vojne, o kojoj je još 2007. godine postignuta široka nacionalna saglasnost.

„U očima onih koji su izazvali Rat u Ukrajini Srbija je neprijatelj, a svaka njena samostalna politika, kakva god bila, prepoznata je kao dokaz loših namjera”, ističe Antić.

On ocjenjuje da se u takvom pristupu pravo Srbije na samostalno odlučivanje ne posmatra kao legitimno pravo suverene države, već kao odstupanje od politike koju od nje očekuju pojedini međunarodni akteri.

Kritika zahtjeva za napuštanje „četiri stuba”

Neposredan povod za Antićevu analizu jeste tekst novinara i političkog komentatora Željka Pantelića, koji se zalaže za napuštanje dosadašnjeg spoljnopolitičkog koncepta Srbije.

Profesor Filozofskog fakulteta naglašava da je zalaganje za drugačiji kurs legitimno političko i intelektualno stanovište, ali posebno osporava obrazloženje prema kojem je politika „četiri stuba” ugrožavala susjedne zemlje i stabilnost Balkana.

„On tvrdi kako je dosadašnja politika narušavala stabilnost Balkana i ugrožavala susjedne države!”, navodi Antić, ocjenjujući da bi slična argumentacija mogla da postane jedno od glavnih opravdanja za promjenu državne politike u narednom periodu.

Antić u tekstu za „Srpski kompas” podsjeća na položaj Srbije poslije političkih promjena 2000. godine, smatrajući da su zapadne sile tokom narednih decenija prema Beogradu primjenjivale kriterijume koji nisu važili za druge države.

U tom kontekstu navodi raspad državne zajednice Srbije i Crne Gore, jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije, saradnju sa Haškim tribunalom, kao i zahtjeve za usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa rješenjima koja, prema njegovom mišljenju, pojedine zapadne zemlje ne bi prihvatile u sopstvenim političkim sistemima.

Smatra da je Srbija, uprkos takvim okolnostima, nastojala da sačuva mogućnost samostalnog spoljnopolitičkog odlučivanja, što je posebno došlo do izražaja poslije početka rata u Ukrajini 2022. godine.

Odluku Beograda da se ne pridruži zapadnim sankcijama Rusiji Antić posmatra kao primjer politike zasnovane na procjeni sopstvenih interesa, a ne na automatskom prihvatanju zahtjeva velikih sila.

Upravo to, prema njegovoj ocjeni, predstavlja suštinu spora – ne konkretna odluka Srbije, već njeno nastojanje da zadrži pravo da takve odluke donosi samostalno.

Srbija proglašena prijetnjom i kada brani svoje interese

Antić posebno kritikuje, kako smatra, višedecenijsku praksu da se gotovo svaki potez Beograda u regionalnim odnosima tumači kao izraz agresivne politike.

„Srbija je agresivna kada traži svoja prava, ona je agresivna kada ne prihvata, agresivna je kada ćuti zato što se ne suočava”, piše profesor, ukazujući na protivrječnosti takvih ocjena.

U autorskom tekstu ističe da se Srbiji pripisuje odgovornost za regionalne nesporazume čak i onda kada reaguje na mjere koje vlasti u Prištini ili susjedne države preduzimaju prema njoj.

Prema njegovom tumačenju, problem takvog pristupa jeste što se od Beograda ne očekuje samo uzdržanost nego i prihvatanje političkih rješenja koja mogu biti suprotna njegovim nacionalnim i državnim interesima.

Kao ilustraciju navodi događaj od prije dvadesetak godina, kada je tokom javne diskusije u beogradskom Medija centru jedan makedonski novinar za nestabilnost Balkana optužio tadašnjeg predsjednika Vlade Srbije Vojislava Koštunicu.

Antić podsjeća da je Koštunica predvodio manjinsku vladu u periodu značajnih zakonodavnih reformi i pregovora o statusu Kosova i Metohije, tokom kojih je Beograd, prema njegovoj ocjeni, pokazivao spremnost na kompromis u brojnim pitanjima, izuzev formalnog priznavanja nezavisnosti južne srpske pokrajine.

Ipak, kako piše, upravo je odbijanje priznanja nezavisnosti Kosova i Metohije navedeno kao obrazloženje za tvrdnju da Koštunica ugrožava regionalnu stabilnost.

Za Antića je taj primjer pokazatelj kontinuiteta političkog pristupa u kojem se od Srbije očekuje da odustane od određenih državnih interesa kako bi bila prihvaćena kao konstruktivan partner.

Kosovo i Metohija kao mjerilo političkih pritisaka

Značajan dio analize posvećen je odnosu Evropske unije prema pitanju Kosova i Metohije i činjenici da ni među njenim članicama ne postoji jedinstven stav o jednostrano proglašenoj nezavisnosti.

Antić podsjeća da pojedine države EU i dalje ne priznaju nezavisnost Kosova, zbog čega smatra protivrječnim zahtjeve da Srbija, radi evropskih integracija, prihvati političko rješenje o kojem ne postoji saglasnost ni u samoj Uniji.

Posebno se osvrće na ranije objavljene stavove prema kojima bi Beograd trebalo da pruži uvjerenja zemljama poput Španije da bi njihovo eventualno priznanje nezavisnosti Kosova predstavljalo izuzetak, kako bi se olakšao nastavak evropskih integracija.

Takvu logiku oštro odbacuje, smatrajući da bi Srbija time praktično radila na slabljenju sopstvenog međunarodnopravnog položaja.

„Biće da je vrijeme nedjeljnikovskog mazohizma stiglo”, ocjenjuje Antić, aludirajući na političke prijedloge prema kojima bi Beograd trebalo da prihvati i rješenja koja neposredno protivrječe njegovim dosadašnjim stavovima o teritorijalnom integritetu.

Upozorenje na političku i društvenu netrpeljivost

U završnici teksta za magazin „Srpski kompas”, Antić se osvrće i na atmosferu političke netrpeljivosti u regionu, navodeći primjere iz Hrvatske, gdje se tokom karnevalskih svečanosti spaljuju lutke koje predstavljaju predsjednika Rusije Vladimira Putina i Aleksandra Vučića.

Ove pojave tumači kao dio šireg političkog i kulturnog ambijenta u kojem se protivnici određenih ideoloških i spoljnopolitičkih opredjeljenja ne posmatraju samo kao politički neistomišljenici, već i kao neprijatelji.

Antić upozorava da bi se slični oblici netrpeljivosti mogli prenijeti i na političku scenu Srbije, ukoliko se različita stanovišta o nacionalnim interesima i međunarodnim odnosima budu predstavljala kao moralno ili politički nedopustiva.

„Doći će ta kultura i u Srbiju, nema sumnje. Uz nadu da u ime ’vrijednosti’ koje nam nameću kod nas neće spaljivati i ljude”, zaključuje Čedomir Antić.

Njegova analiza ukazuje na suštinski spor koji bi mogao da obilježi spoljnu politiku buduće vlade Srbije, da li će Beograd nastaviti da održava odnose sa različitim svjetskim centrima moći i zadrži vojnu neutralnost ili će prihvatiti zahtjeve za promjenu kursa koji bi podrazumijevao značajnije vezivanje za jedan međunarodni politički blok.

Prema stanovištu koje Antić zastupa, napuštanje dosadašnje politike ne bi predstavljalo samo promjenu diplomatskih prioriteta, već i odluku sa dugoročnim posljedicama po sposobnost Srbije da samostalno štiti svoje državne i nacionalne interese.