Odnosi između Josifa Staljina i Josipa Broza Tita bili su zategnuti još u vrijeme Drugog svjetskog rata, uprkos zajedničkom neprijatelju — nacističkoj Njemačkoj. Kada je Tito u ljeto 1941. obavijestio Staljina o početku ustanka u Jugoslaviji, naišao je na hladan prijem. Sovjetski vođa, u tom trenutku u potrazi za savezom sa Velikom Britanijom, sumnjičavo je posmatrao ideološki naglašene nastupe jugoslovenskih partizana.

Staljin je insistirao da se prizna legitimitet kraljevske vlade u egzilu i čak tražio saradnju sa monarhističkim četnicima. Tito je nakratko pokušao saradnju sa Dražom Mihailovićem, ali se taj pokušaj brzo raspao, četnici su komuniste smatrali jednako opasnim kao i okupatore.

Tako se dogodilo da sovjetska štampa hvali Mihailovića, dok Titov pokret biva ignorisan ili čak osuđivan. Tek 1943. dolazi do prelomne tačke: Tito raskida sa vladom u egzilu, zabranjuje povratak kralju i utire put nezavisnoj komunističkoj državi. Za Staljina, koji se u tom trenutku nalazio na Teheranskoj konferenciji, to je bio ozbiljan udarac i znak neposlušnosti.

Godine 1944, Tito saznaje za dogovor Staljina i Čerčila, čuveni „procentualni sporazum“, prema kojem je Balkan podijeljen na sfere uticaja. Jugoslavija je podijeljena 50:50 između SSSR-a i Britanije. Za Tita, ovo je bilo ništa manje nego imperijalistička pljačka i izdaja ideala za koje se borio.

Iako su Crvena armija i Titovi partizani zajedno oslobodili Beograd, temelji budućeg konflikta bili su već postavljeni. Proglašena je Demokratska Federativna Republika Jugoslavija, sa Titom kao faktičkim vođom.

Po okončanju rata, razlike se produbljuju. Staljin oprezno vodi politiku nesukobljavanja sa Zapadom, dok Tito nestrpljivo gradi revolucionarnu agendu. Jugoslavija se miješa u Albaniju, podržava grčke komuniste protiv britanskih interesa i otvoreno prkosi Zapadu, uprkos Staljinovim upozorenjima da poštuje dogovorene sfere uticaja.

Osim toga, Tito je pokrenuo minsku ofanzivu duž jugoslovenske obale, digavši u vazduh britanske brodove i oborivši američki avion, čime je direktno kompromitovao sovjetsku diplomatsku poziciju.

U februaru 1948. godine, visoki zvaničnici Jugoslavije Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić putuju u Moskvu u pokušaju da poprave odnose. Staljin ih oštro kritikuje i primorava da potpišu dokument kojim se Jugoslavija obavezuje da uskladi spoljnu politiku sa SSSR-om i da se ujedini sa Bugarskom.

To je bio signal za Tita da mora braniti nezavisnost zemlje.

Mart 1948. donosi novi talas pritisaka, Moskva traži kompletne ekonomske podatke, što Tito odbija. Uslijediće telegram Molotova, optužbe za „neprijateljstvo“ i evakuacija sovjetskih savjetnika iz Jugoslavije.

U junu 1948. godine, Kominform objavljuje rezoluciju kojom poziva na „reformu“ KPJ — faktički poziv na državni udar. Tito odgovara masovnim čistkama i hiljade „kominformovaca“ bivaju uhapšeni, likvidirani ili internirani u logore kao što je čuveni Goli otok.

SSSR pokreće obavještajne i vojne operacije destabilizacije kojom prilikom 27 bezbednjaka gine u graničnim incidentima, general Arso Jovanović, proruski orijentisan pokušava puč i gine prilikom bjekstva u Rumuniju. Strah od invazije dostiže vrhunac pa 21% budžeta Jugoslavije odlazi na odbranu, uprkos ratom razrušenoj ekonomiji.

Tito je u opasnosti da izgubi vlast, ali mu u pomoć stiže Vašington.

Američki državni sekretar Din Ačeson uočava istorijsku priliku, Staljin je izgubio saveznika, a Zapad dobija klin u komunistički monolit. Slijede krediti, grantovi, pomoć u hrani i vojna saradnja u okviru programa uzajamne odbrane.

Jugoslavija ne ulazi u NATO, ali Tito vješto koristi obje strane, Moskva gubi, Vašington profitira, a Jugoslavija dobija novi politički i ekonomski manevarski prostor.

Posle Staljinove smrti 1953, odnosi se postepeno normalizuju, ali Jugoslavija se nikada ne vraća u sovjetsku orbitu. Tito gradi Pokret nesvrstanih, razvija sistem samoupravnog socijalizma i održava nezavisnost. Životni standard, po balkanskim mjerilima, postaje zavidan.

Jugoslavija postaje primjer mogućeg alternativnog puta između Istoka i Zapada.

Raskid između Staljina i Tita ostaje jedan od najvećih poraza sovjetske spoljne politike. Moskva je izgubila vrijednog saveznika, ali svijet je dobio jedinstvenu državu koja nije bila ni potpuno sovjetska, ni zapadna. Tito je, bez obzira na ideološka neslaganja, odbranio suverenitet svoje zemlje. Istorija će mu tu pobjedu priznati, čak i oni koji ga ne vole.