Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ponovo je odlučio da javnosti priredi jednu od svojih političkih vratolomija. U intervjuu za Antenu M kazao je da je prije dvije decenije, kao student, ponosno zaokružio Da na referendumu o nezavisnosti Crne Gore, navodeći da ga je vodilo uvjerenje da se o sopstvenoj kući najbolje odlučuje u njoj samoj.

Lijepo zvuči. Glatko, prigodno, svečarski. Baš onako kako treba da zvuči kad čovjek, dvije decenije kasnije, pokušava da sebi naknadno upiše biografiju koju tada nije živio, ili je bar nije živio tako glasno kako je danas prepričava.

Jer, ako je Jakov Milatović 2006. godine bio tako ponosan pobornik nezavisne Crne Gore, onda bi bilo zanimljivo da javnosti objasni kako je taj njegov ponos izgledao u stvarnom životu, među ljudima koji ga pamte iz tog vremena. Ne iz današnjih intervjua, kabineta, političkih saopštenja pisanih da zadovolje novu publiku, nego iz škole, porodice, komšiluka i ambijenta u kojem se kretao.

Ima, kažu, svjedoka iz njegovih srednjoškolskih dana koji bi imali šta da kažu o tome šta je tada govorio i za šta je navijao. Ne tvrdim da su mu gledali u glasački listić. Nijesam mu vala ni zavirivao iza paravana dok je kružio „Da” ili „Ne”. Ali politički stavovi se, naročito u malim sredinama, ne čuvaju samo u kutiji za glasanje. Čuvaju se u razgovorima, u društvu, u porodičnom krugu, u onome što čovjek govori onda kad ne misli da će mu, dvadeset godina kasnije, svaka rečenica biti potrebna za novu biografsku šminku.

Milatović bi, prije nego što narodu ponovo održi lekciju o svom referendumskom ponosu, mogao da se prisjeti i porodičnog političkog miljea iz kojeg je došao. Ko god je 2006. godine živio u Crnoj Gori i pamtio ljude, stavove i podjele, dobro zna da se u njegovom okruženju nijesu baš vijorile zastave referendumskog „Da”. Naprotiv, njegov otac je u javnom sjećanju mnogih ostao kao čovjek koji je bio za očuvanje zajedničke države Srbije i Crne Gore.

Naravno, ni njegovom ocu niko nije gledao u listić. Možda je i on, kao i sin danas, jedno pričao, drugo mislio, treće zaokruživao. Možda je čitava porodica Milatović još 2006. bila tajni rasadnik suverenizma, samo se to, eto, nije primjećivalo. Možda su svi bili toliko diskretno za nezavisnost da ih niko u toj nezavisnosti nije prepoznao. Ali onda problem nije u javnosti, nego u Jakovljevoj naknadnoj potrebi da od sebe pravi heroja jedne odluke koju je, u najboljem slučaju, tada skrivao kao porodičnu sramotu, a danas prodaje kao lični ponos, da ne kažem kurčenje.

Posebno je zanimljivo što Milatović sada, sa visine predsjedničke funkcije, govori o 2006. kao da je bio jedan od stubova ideje nezavisnosti. A nije bio. Bio je student koji je, po sopstvenom priznanju, glasao. I to je sve. Nije vodio kampanju, nije nosio političku odgovornost, niti je bio lice i simbol te borbe. Zato ova njegova patetika o ponosu zvuči kao jeftina naknadna montaža čovjeka koji se kiti tuđim političkim projektom privatne države i pokušava da ga prepakuje kao sopstveni politički temelj.

Ako je već toliko siguran u svoju verziju prošlosti, neka pita i svoje savjetnike šta su oni radili 2006. godine. Neka pita one oko sebe koji su bar deklarativno važili za ljude bliske ideji zajedničke države. Neka pita i one čiji su roditelji bili u vrhu saveznih struktura, u Saveznoj vladi SRJ i političkom aparatu za koji nezavisna Crna Gora nije bila ni san ni cilj. Jesu li i oni u međuvremenu revidirali prošlost? Jesu li i oni, pošto im je šef sada otkrio da je bio ponosni glasač „Da”, odjednom počeli da prepravljaju sopstvene porodične albume?

To je suština Milatovićevog problema. Nije sporno da čovjek ima pravo da promijeni stav. Nije sporno ni da neko ko je 2006. bio za zajedničku državu danas može biti lojalan predsjednik nezavisne Crne Gore. Sporno je kad čovjek koji je na vlast došao zahvaljujući glasovima ogromnog broja ljudi koji nijesu glasali za njega zbog njegovog navodnog referendumskog suverenizma, nego zato što su birali između njega i Mila Đukanovića, sada te iste ljude tretira kao smetnju i bez srama ponižava da bi se dopao novoj publici.

Milatović je doveden iz bijelog svijeta kao tehnokratska maska promjena, a dobili smo predsjednika koji narod sluđuje biografskim rebusima. Jednog dana je pomiritelj, drugog dana tužilac, trećeg dana žrtva, četvrtog dana suverenista od kolijevke. Samo još fali da nam objasni kako je kao dijete u vrtiću crtao državni grb obnovljene Crne Gore i šaputao evropske integracije vaspitačici dok mu mijenja upišanu pelenu.

Jakov Milatović je 2006. godine imao pravo da na referendumu glasa kako je htio, samo je nejasno ko ga danas tjera da od toga pravi mit? Ko ga tjera da laže, ako laže? I ako ne laže danas, da li je onda lagao tada, pred ljudima koji ga pamte kao dio jednog drugog političkog kruga? Ko je, dakle, pravi Jakov Milatović, onaj iz 2006. koji se uklapao u ambijent zajedničke države, ili ovaj iz 2026. koji se pred Antenom M kiti referendumskim „Da” kao da je lično nosio barjak nezavisnosti?

I još nešto, ako je već bio toliko ponosan na državu koju je, kako tvrdi, podržao na referendumu, da li je danas ponosan na tvorevinu kojoj je predsjednik? Na državu u kojoj institucije, po njegovim sopstvenim riječima, nijesu nezavisne koliko je bila snažna ideja nezavisnosti? Na državu u kojoj govori o korupciji, partijskoj trgovini i zloupotrebi resursa kao da je politički analitičar sa strane, a ne čovjek koji sjedi na vrhu njenog ustavnog poretka?

Milatović bi, dakle, morao da odluči šta hoće da bude, predsjednik koji govori istinu, čak i kad je neprijatna, ili politički kameleon koji prošlost mijenja prema trenutnoj publici. I nije problem u tome što je neko 2006. zaokružio „Da” ili „Ne”, nego kad 2026. zaokružuje sopstvenu biografiju crvenom olovkom, pa briše sve što mu ne odgovara.

A narod u Crnoj Gori, ma koliko ga potcjenjivali, ipak pamti duže od još jednog intervjua za Antenu M.