MOSKVA – Predsjednik Rusije Vladimir Putin ponovo je otvorio jedno od najdugovječnijih infrastrukturnih pitanja ruskog Dalekog istoka – izgradnju stalne kopnene veze sa Sahalinom, najvećim ruskim ostrvom. Na sastanku sa predstavnicima autohtonih malobrojnih naroda Rusije, održanom 30. aprila, Putin je poručio da most prema Sahalinu treba izgraditi, uprkos tome što je riječ o izuzetno skupom projektu.

Povod za razgovor bilo je pitanje jednog stanovnika Sahalina, koji je ukazao da bi most mogao da poveća turistički promet i snažnije poveže ostrvo sa ostatkom zemlje. Putin je, međutim, odgovor postavio u znatno širi okvir, naglasivši da nije riječ samo o regionalnom ili turističkom pitanju, već o projektu strateškog značaja za cijelu Rusiju.

„To je skupa priča. Nije stvar samo u tome što je most skup, već je najskuplja prateća infrastruktura. Ali to ipak treba uraditi”, rekao je ruski predsjednik, ističući da se pitanje Sahalina ne može posmatrati izolovano od razvoja Sibira, Dalekog istoka i Arktika.

Ideja da se Sahalin trajno poveže sa kopnom nije nova. Ona se u ruskoj i sovjetskoj državnoj politici pojavljuje više od jednog vijeka, ali je prvi veliki pokušaj realizacije započet poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme Josifa Staljina. Tada se nije razmatrao most, već tunel ispod Tatarskog moreuza, tačnije ispod njegovog najužeg dijela – prolaza Neveljskog, između rta Lazarev na kopnu i rta Pogibi na Sahalinu.

Sovjetski Savjet ministara je 5. maja 1950. godine usvojio odluku o izgradnji podvodnog tunela. Projekat je nosio oznaku „Strojka broj 6”, dok su pristupne željezničke dionice vođene kao posebne gradnje. Zbog vojnog i strateškog značaja, čitav posao bio je obavijen strogom tajnošću. Planirano je da tunel bude dugačak oko deset do dvanaest kilometara, a da željeznička veza omogući transport ljudi i robe tokom cijele godine, bez zavisnosti od leda, oluja i stanja na moru.

Za Sovjetski Savez to je bilo pitanje bezbjednosti, ekonomije i kontrole prostora. Sahalin, koji je poslije pobjede nad Japanom u potpunosti vraćen pod sovjetsku vlast, imao je izuzetan značaj za istočne granice zemlje. Bez pouzdane željezničke veze sa kopnom, ostrvo je ostajalo zavisno od pomorskog transporta, što je u surovim uslovima Dalekog istoka predstavljalo stalni rizik.

Radovi su započeti početkom pedesetih godina. U projekat su bili uključeni stručnjaci za tunele, željezničke jedinice, vojni inženjeri, ali i veliki broj uslovno oslobođenih zatvorenika i radnika angažovanih na pristupnim trasama. Prema raspoloživim podacima, na kopnenoj strani izgrađen je dio željezničke trase, započeti su radovi na rtu Lazarev, iskopano je vertikalno okno, a u moreuzu je pripremano i vještačko ostrvo za buduće tunelske radove. Na sahalinskoj strani napredak je bio znatno skromniji.

Smrt Josifa Staljina 5. marta 1953. godine označila je kraj ovog megaprojekta. Već iste godine radovi su obustavljeni, zajedno sa nizom drugih velikih građevinskih poduhvata koji su ocijenjeni kao preskupi ili neusklađeni sa neposrednim potrebama sovjetske privrede. Tako je Sahalinski tunel ostao jedan od najpoznatijih nezavršenih projekata sovjetske epohe.

Umjesto stalne kopnene veze, Sahalin je od 1973. godine povezan sa kopnom trajektnom linijom Vanino–Holmsk. Ta veza ima veliki značaj, ali ne može u potpunosti da riješi probleme regiona, jer zavisi od vremenskih prilika, stanja mora i sezonskih ograničenja. Upravo zato se ideja mosta ili tunela povremeno vraćala u ruske razvojne planove, posebno od početka 21. vijeka.

Putin je i ranije govorio o potrebi da se Sahalin poveže sa kopnom. Još 2017. godine pomenuo je da se planovi za most „reanimiraju”, a 2018. vladi je naloženo da razmotri ekonomsku opravdanost tog poduhvata. Tema je ponovo aktuelizovana 2024. godine, kada je ruski predsjednik u razgovoru sa rukovodstvom Sahalinske oblasti ocijenio da bi stalna veza sa kopnom ubrzala razvoj regiona.

Sadašnja poruka iz Moskve pokazuje da je pitanje Sahalina ponovo postavljeno kao dio šire strategije razvoja ruskog Dalekog istoka. Most ne bi bio samo građevinski poduhvat, već simbolička i praktična promjena geografije Rusije: ostrvo bi dobilo stalnu kopnenu „pupčanu vrpcu” sa ostatkom zemlje, a država bi ojačala svoje prisustvo na prostoru koji ima veliki ekonomski, energetski, vojni i geopolitički značaj.

Ipak, glavno pitanje ostaje cijena. Putin je upravo na nju ukazao kao na najveću prepreku, naglašavajući da sam most nije jedini trošak. Da bi takav projekat imao smisla, neophodno je izgraditi i modernizovati ogromnu prateću infrastrukturu – željeznice, puteve, pristupne pravce, logističke centre i veze sa postojećim transportnim koridorima.

Zbog toga most do Sahalina nije običan regionalni projekat, već test sposobnosti Rusije da svoje strateške planove na Dalekom istoku pretvori u stvarnost. Ono što je Staljin započeo pod zemljom, Putin sada vraća kao ideju nad vodom – ali sa istom suštinom: trajno vezati Sahalin za kopno i od ostrva stvoriti prostor koji više ne zavisi od milosti mora.