Iako je široka javnost decenijama ubjeđena da je Zalivski rat okončan 1991. godine, stvarna slika tog sukoba daleko je kompleksnija. Vojna operacija koalicije predvođene SAD-om nije predstavljala konačnu tačku nego tek prelomni trenutak u mnogo dužem i upornijem nadmetanju sa Irakom, koje je pod nazivom „Primirje u Jugozapadnoj Aziji“ trajalo do kraja 1995. godine. Za to vrijeme, Sadam Husein je nastavljao da testira odlučnost Zapada, a SAD i saveznici su, uprkos formalnom miru, redovno izvodili vazdušne i raketne operacije.

Sukob je otpočeo kada je Sadam u ljeto 1990. godine izvršio invaziju na Kuvajt, pravdajući napad optužbama da Kuvajt krade iračku naftu. Međutim, suština je bila u dugovima koje je Irak nagomilao tokom rata s Iranom, kao i u Sadamovoj dugogodišnjoj ambiciji da obezbijedi trajni izlaz na more. Promjena međunarodno priznatih granica nakon Drugog svjetskog rata bila je nedopustiva, što je na kraju dovelo do ujedinjenog nastupa velikih sila u Savjetu bezbjednosti UN.

Uprkos tome, u Vašingtonu se u početku dvoumilo da li uopšte ulaziti u još jedan veliki rat daleko od svojih granica. Prelom je nastupio nakon razgovora američkog predsjednika Džordža Buša Starijeg i britanske premijerke Margaret Tačer, koja je upozorila da bi Irak, ako zauzme i Saudijsku Arabiju, kontrolisao većinu globalnih rezervi nafte i time ucjenjivao čitav svijet. Njene riječi natjerale su Vašington da se odlučno suprotstavi Bagdadu.

Sadam je računao da će kopneni sukob Amerikancima naneti ogromne gubitke. Iračka vojska, jedna od najvećih na svijetu, dugo se pripremala za odbranu: kopali su se rovovi, postavljana minska polja, građeni bunkeri, a artiljerija je bila razmještena na strateškim tačkama. Američki komandanti su u to vrijeme procjenjivali da bi frontalni napad mogao da znači na hiljade poginulih. Ali, stvari su se razvile sasvim drugačije.

Kada je 17. januara 1991. počela operacija „Pustinjska oluja“, koalicija nije krenula u kopnenu ofanzivu nego je šest sedmica sistematski uništavala iračke položaje iz vazduha. Uz tehnološku nadmoć koja dotad nije viđena na bojištu, američke i britanske snage su paralisale komunikacije, snabdijevanje i komandne strukture Iraka. Ključna prekretnica bio je manevar stotinama kilometara sjeverozapadno od Kuvajta, gdje su mehanizovane kolone koalicije prošle kroz slabo branjenu pustinju, zaobišle iračke položaje i duboko ušle u pozadinu. Tako je odbrana Bagdada potpuno slomljena, a iračke snage natjerane u haotično povlačenje.

Gubici su bili neuporedivi: koalicija je izgubila nekoliko stotina vojnika, dok je Irak pretrpio preko sto hiljada poginulih i ranjenih. Bagdad je morao da se povuče iz Kuvajta, bez ikakvih uslova i ustupaka.

Ipak, sukob se time nije završio. Sadam je odmah nakon prekida vatre počeo da testira granice američkog strpljenja — od napada na kurdske pobunjenike u zoni zabrane leta do provokacija usmjerenih prema Kuvajtu. Uslijedila su obaranja aviona, redovni američki udari na iračke položaje, operacije zaštite civilnog stanovništva i čak otkrivena zavjera o atentatu na bivšeg američkog predsjednika Buša 1993. godine. Predsjednik Bil Klinton odgovorio je masovnim udarom krstarećim raketama Tomahavk na iračke obavještajne objekte u Bagdadu.

Zvanično, američka vojna misija okončana je tek 30. novembra 1995. godine. U stvarnosti, to je bio samo prelaz između dva rata, jer je već 2003. počela nova, još obimnija invazija.

Priča o navodno kratkom i jasnom ratu u Zalivu samo je mit koji je godinama pojednostavljivao stvarnost. Istina je da se sukob nikada nije zaista zaustavio 1991. godine — već da je u raznim oblicima tinjao sve do početka XXI vijeka, ostavljajući duboke posljedice po region i svjetsku politiku.