Prije dvadeset pet godina, 12. avgusta 2000, u hladnim i mračnim dubinama Barencovog mora, potonula je nuklearna podmornica „Kursk“, ponos Sjeverne flote Ruske mornarice. Ono što je trebalo da bude vježba ruske pomorske moći, pretvorilo se u jednu od najvećih tragedija poslije raspada Sovjetskog Saveza.

Podmornica „Kursk“, naoružana i opremljena kao simbol novog doba ruske mornarice, trebala je da izvede probno lansiranje torpeda 65-76A Kit. U 11:28 zabilježena je prva eksplozija, a tri minuta kasnije i druga, znatno snažnija — ekvivalentna tri tona eksploziva TNT.

Eksploziju su osjetili čak i na površini broda „Petar Veliki“, koji je učestvovao u vježbi. Nekoliko sati kasnije, sistemi u Norveškoj i Evropi zabilježili su potrese kao kod manjeg zemljotresa.

Ipak, komanda nije odmah reagovala. Podmornica je proglašena nestalom tek u kasnim večernjim satima, iako su SOS signali iz devetog odjeljka bili čujni cijelu noć.

Poruke iz mraka


Kada je „Kursk“ konačno pronađen na morskom dnu, bilo je jasno da je za pomorce već prekasno. Unutar podmornice pronađena su tijela i nekoliko poruka koje su u jednom trenutku potresle cijelu Rusiju.

Poručnik Dmitrij Kolesnikov ostavio je kratku i bolnu poruku svojoj supruzi:

„Olga, volim te, ne brini… Previše je mračno, ali pokušavam da pišem. Šanse su male, deset do dvadeset posto… Nadajmo se da će neko ovo pročitati.“

Njegov kolega Andrej Borisov oprostio se od porodice jednako jednostavno i strašno:

„Nataša, oprosti mi za sve. Saša, budi muškarac. Volim vas.

Treća poruka, ona poručnika Sergeja Sadilenka, nije bila ljubavna, nego gotovo službena — opis stanja u podmornici:

„U devetom odjeljku je 23 osobe. Osjećaju se loše, oslabljeni su efektima ugljen-monoksida. Ponestaje nam kiseonika… Nećemo izdržati više od jednog dana.“

Kasna reakcija i neuspjelo spasavanje


Iako su Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Norveška odmah ponudile pomoć, ruska mornarica je sve odbila. Tek nakon nekoliko dana bezuspješnih pokušaja i pod pritiskom javnosti, Moskva je pristala da prihvati stranu pomoć.

Tek 21. avgusta, norveški ronioci su uspjeli da otvore otvor za bekstvo. Ali, sve je bilo gotovo — odeljak je bio potpuno poplavljen, a unutra su zatekli tijela koja su mirno ležala na dnu.

Operacija izvlačenja tijela počela je tek 18. oktobra i trajala više od dvije sedmice, uz učešće britanskog i norveškog spasilačkog osoblja.

Istina, tajne i teorije


Zvanična istraga zaključila je da je nesreću izazvalo curenje vodonik-peroksida iz torpeda, koje je izazvalo požar i detonaciju bojevih glava. Eksplozija je uništila prednje odjeljke podmornice.

Ipak, neki i danas sumnjaju u zvaničnu verziju. Postojale su teorije da je „Kursk“ torpedovala američka podmornica, ili da je došlo do sudara tokom nadzora vježbe. Međutim, niti jedan dokaz nije potvrdio te navode.

Fotografije trupa, na kojima se vidjela okrugla rupa, pokazalo se da su posljedica radova ronilaca tokom spasilačke operacije, a ne vojnog napada.

Tragedija koja je otkrila slabosti sistema


„Kursk“ je postao simbol ne samo hrabrosti svojih mornara, nego i spore, birokratske i zatvorene reakcije države. U Rusiji se 12. avgust svake godine obilježava minutom ćutanja.

„Kursk nije potonuo zbog neprijatelja, nego zbog toga što država nije čula svoje mornare,“ napisao je jedan od podmorničara u memoarima.

Dvadeset pet godina kasnije, tragedija „Kurska“ ostaje bolna rana i opomena — da ponekad nije najjača vojska ta koja pobjeđuje, već ona koja na vrijeme posluša svoje ljude.