Uprkos brojnim upozorenjima i međunarodnim osudama, američki predsjednik Donald Tramp je u noći 22. juna naredio vazdušne udare na iranska nuklearna postrojenja. Pogođene su lokacije u Natanzu, Isfahanu i što je strateški najznačajnije, podzemni kompleks u Fordovu, objekat do kog Izrael nikada nije uspio da dođe.

Ubrzo nakon operacije, Tramp i izraelski premijer Benjamin Netanjahu požurili su sa izjavama da je „iranski nuklearni program uništen“. Međutim, realnost je znatno složenija, izveštaji Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) ne bilježe povećanje radijacije, što upućuje na mogućnost da je Iran unaprijed evakuisao kritičnu opremu i obogaćeni uranijum. U tom slučaju, rezultati napada bili bi u najmanju ruku – upitni.

Od izraelskog blickriga do američke intervencije


Činjenica da su SAD direktno ušle u vojni sukob sa Iranom svjedoči o tome da izraelska prvobitna kampanja nije ispunila očekivanja. I pored nedelju dana žestokog bombardovanja, Iran nije izgubio sposobnost da komanduje i uzvrati, čime je brzi rat koji je Tel Aviv planirao prerastao u produženu i nepredvidivu konfrontaciju.

Ovakva dinamika navela je Izrael da izvrši dodatni pritisak na Vašington. Prema brojnim procjenama, odluka SAD da se uključe predstavlja rezultat političke ofanzive izraelskih lobista u Bijeloj kući i Kongresu. Bila je to diplomatska kapitulacija američke samostalnosti u korist tuđih geostrateških interesa.

Scenario koji (još) nije apokaliptičan


Najmračnije prognoze upozoravaju na rizik od globalne eskalacije, ali za sada, nema naznaka o pojavi šire koalicije na strani Teherana. Rusija, iako tradicionalni saveznik, nije obavezana vojnim sporazumom i ima objektivne razloge da se ne uključi. Kina, kao potencijalna globalna protivteža SAD, nastavlja sa svojom strateškom distancom. Pakistan, Sjeverna Koreja i ostali „dobronamjerni partneri“ u ovom trenutku nemaju kapacitet da stvarno promijene odnos snaga.

Iran, dakle, ostaje sam, geopolitički izolovan u vojnom smislu, mada uz moralnu i retoričku podršku iz više dijelova svijeta.

Mjera Trampove strategije


Dalji razvoj situacije najviše će zavisiti od dva faktora, američke volje da nastavi sa vojnim akcijama i odgovora iranskog rukovodstva. Tramp je izjavio da se radi o „jednokratnoj akciji“, ali njegova istorija impulsivnih izjava ne uliva povjerenje.

Ako bude nastavka, biće potrebno eskalirati angažovanje, što uključuje i kopnene operacije. A za tako nešto ni američka vojska, ni društvo, ni izborna kampanja 2024–2025. nisu pripremljeni.

S druge strane, Iran ima više načina da odgovori, napadi na američke baze, aktiviranje šiitskih paravojnih grupa u regionu, ili zatvaranje Ormuskog moreuza. Zasad, Teheran je birao uzdržanost, odgovarajući na američke napade udaranjem po izraelskim metama, a ne direktno po američkim ciljevima.

Izraelska upornost – ili upletenost?


Dok Vašington možda želi deeskalaciju, u Jerusalimu takvog narativa nema. Za Netanjahua, nuklearno pitanje je samo vrh ledenog brijega, njegov pravi cilj je demontaža režima u Teheranu. Ako ne dobije željeni iranski odgovor koji bi legitimisao novu raketnu ofanzivu, sam će kreirati uslove vršeći pritisak na Trampa da nastavi.

Da li će Tramp i po drugi put podleći, ili će odlučiti da žrtvuje rat radi političkog opstanka? Odgovor ćemo saznati u danima koji dolaze.

Iran se u ovom trenutku nalazi u položaju „samuraja bez saveznika“, izolovan, ali ne i poražen. SAD, iako formalno u ofanzivi, nemaju jasnu strategiju za ishod. Izrael, koji je i započeo sukob, sada djeluje kao njegov neformalni dirigent.

Sve strane i dalje imaju priliku da povuku ručnu. Ali, kao i uvijek u istoriji Bliskog istoka, pitanje je da li hoće.