U vremenu kada su nam potrebni tihi, a snažni duhovni stubovi, kada se više nego ikad traži čovjek koji će nas svojim životom, riječju i pogledom navesti da se okrenemo svojim izvorima, Gospodu i Svetinji, uzdizanje Eparhije budimljansko-nikšićke u rang Mitropolije i  Visokopreosvećenog Metodija u čin Mitropolita događaji su od izuzetnog i duboko blagoslovenog značaja. Tako Gospod podiže svoje svetionike, ljude krotke ali odvažne, tihe, molitvene i razborite, koji stoje na braniku vjere i naroda. Jedan od takvih je naš Mitropolit Metodije.

Sa radošću u srcu i molitvom na usnama, iz lične bliskosti i bratske ljubavi, želim da i javno izrazim svoje čestitke i ponos zbog ovog istorijskog momenta. Juče sam, u Beogradu, imao čast da ga lično zagrlim i čestitam mu i u tom zagrljaju osjetim sabran cio jedan život molitve, podviga, smirenja i bezgranične ljubavi prema Crkvi i narodu. Bila je to tiha, ali snažna scena, bez velikih riječi, ali ispunjena dubinom iskrenosti, bratskog poštovanja i duhovnog razumijevanja.

Mitropolit Metodije je čovjek mirnog glasa, ali duboke riječi. Njegovo monaštvo je suštinsko, jer u njegovom prisustvu osjećate mir, u njegovim očima prepoznajete dubinu molitve, a u njegovim djelima doslednost Jevanđelju. Kao prijatelj, uvijek je bio otvoren, čist i bratski neposredan. Kao duhovnik mudar, trezven, istrajan i duboko predan. Njegova životna misija nije bila usmjerena na počasti, već na podvig. I upravo zato, ova počast dolazi kao prirodni plod jednog života ugodnog Bogu. On je pastir čija se riječ ne nameće. On je monah koji nije u svijetu, ali živi za svijet, za svoj narod Božiji. Njegova duhovnost je duboka, lična i proživljena. Molitva mu nije obaveza, već dah, a služenje nije dužnost, već radost. U njemu se na najljepši način susreću mir Hilandara, mudrost Ostroga i postojanost Morače kao duhovnih stupova našeg naroda.

Metodije nosi onu autentičnu Svetosavsku liniju, gdje su Krst i sloboda uvijek išli zajedno. Njegovo Srpstvo nije politički program, nego vjerski i kulturni identitet, duboko ukorijenjen u jevanđelskoj ljubavi prema svome rodu, ali i prema svima drugima. Jer on zna da voli svoj narod bez mržnje prema bilo kome, a to je najviši oblik duhovne zrelosti.

Njegov put nije počeo juče, niti je u slavi ovoga dana njegov vrhunac, već neprekidna linija služenja. On ne juri za slavom, ali ga ona pronalazi. I kao što je Gospod rekao da se ne stavlja svjetlost pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima, tako je i on, svojim životom, prirodno postavljen da svijetli našem srpskom narodu i Crkvi. U njegovom podvigu i u ovoj novoj ulozi Mitropolita prepoznajemo ne samo priznanje za djela iz prošlosti, već i veliko povjerenje za budućnost. U njemu imamo duhovnika koji neće trgovati sa istinom, pastira koji neće žrtvovati dušu radi popularnosti i Mitropolita koji će svoj narod voditi putem Krsta i vaskrsenja.

Eparhija budimljansko-nikšićka kroz vjekove je bila temelj duhovnosti, prosvjete i nacionalnog identiteta. Danas, kao Mitropolija, ona dobija svoj zasluženi položaj u okviru Srpske Pravoslavne Crkve i srpskog naroda u cjelini.  Uzdizanje Eparhije u Mitropoliju nije samo administrativna odluka nego priznanje istorijskog, duhovnog i narodnog značaja tog kraja, njegovih svetinja, monaških bratstava i naroda koji je kroz vjekove čuvao i sačuvao vjeru.

I na kraju, ne mogu a da ne podijelim jedan trenutak našeg jučerašnjeg susreta. Sa svojim prepoznatljivim osmjehom, u šaljivom tonu, ali i s onim tihim autoritetom koji ne traži poštovanje nego ga izaziva, reče mi: „Sad ćeš morati više da me slušaš — ipak sam ja sad Mitropolit Srpske pravoslavne crkve.“ Nasmijasmo se obojica, ali u tome je bilo i istine i ljepote, jer sam ga i do sada slušao, i slušaću ga, ne zbog titule, već zbog čovjeka koji je tu titulu svojim životom zaslužio.

Ovo je trenutak radosti i blagodarnosti Bogu, Crkvi i narodu. Neka novo dostojanstvo bude na korist spasenju duša, učvršćenju vjere i očuvanju Svetosavskog predanja.

Čestitam Ti, dragi brate i duhovniče, na zasluženoj časti i podvigu koji je do nje doveo. Čestitam Tvojoj duhovnoj porodici, Tvojoj Mitropoliji i svim vjernicima koji u Tebi prepoznaju živo prisustvo blagodati, narodnog identiteta i pastira po mjeri srca Hristovog.

Neka Gospod bude s Tobom u svemu, da Te snaži i čuva na svakom novom koraku duhovnog rukovođenja. Molitveno Te pratim, s ponosom Te gledam i bratoljubivo Ti kličem — AKSIOS! DOSTOJAN!