​Izjava Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, objavljene na stranici „Ne damo Svetinje“, izazvale su pažnju javnosti zbog svog izrazito pomirljivog i ekumenskog tona. Iako je u multikonfesionalnoj sredini poput Crne Gore dijalog neophodan, pažljiva analiza njegovih riječi otkriva mjesta koja zahtijevaju dublje promišljanje o granicama dogmatske popustljivosti.

​„One vjekove jedinstvene Crkve, to je naše zajedničko nasljeđe... malo se podsjećamo da smo vjekovima bili jedna Crkva.“

​Insistiranje na zajedničkoj prošlosti prije Velikog raskola često služi kao most za povezivanje. Međutim, kritički posmatrano, naglašavanje ove činjenice može prikriti surovu stvarnost hiljadugodišnjeg razlaza. Iako je istorija zajednička, sadašnjost je obilježena dubokim razlikama koje nisu samo običajne, već suštinske. Postavlja se pitanje, da li se previše romantizovanim pogledom na prošlost relativizuje značaj svetootačkog predanja koje je kroz vijekove definisalo pravoslavno učenje nasuprot latinskim inovacijama?

​„Daj Bože da dođe do toga konačnog, da možemo i zajednički da služimo.“

Ovo je možda najspornija tačka izlaganja. U pravoslavnom predanju, zajednička Liturgija je kruna potpunog jedinstva u vjeri, a ne sredstvo za postizanje tog jedinstva. Izražavanje želje za zajedničkim služenjem dok su dogmatske razlike (poput pitanja papskog primata, Filiokve-a i drugih) i dalje netaknute, za mnoge vjernike može djelovati kao preuranjen korak. Može li se služiti „zajednički“ ako prije toga nije postignuta punoća istine? Ovakva nada, iako izrečena u duhu ljubavi, rizikuje da zanemari činjenicu da je Liturgija neraskidivo vezana za ispravno ispovijedanje vjere.

​„Ne treba biti nestrpljiv... neka svako njeguje svoju vjeru pa će se to vremenom, vidjećemo kako će to sve da se razrješava.“

​Mitropolit ovdje poziva na strpljenje i miran suživot, što je za svaku pohvalu sa građanskog aspekta. Ipak, formulacija da će se stvari „vremenom razrješavati“ djeluje pasivno i nedorečeno. Da li je vrijeme samo po sebi lijek za dogmatske ponore, ili je potrebno aktivno i nepokolebljivo čuvanje pravoslavnih istina? Ovakav stav može stvoriti utisak da je istina podložna istorijskim okolnostima, a ne da je ona vječna i nepromjenljiva kategorija.

​„Može da bude ponekad, to se među ljudima događa, bila je toga i u našoj prošlosti pa smo prevazilazili...“

​Mitropolit ispravno primjećuje da su ljudski konflikti često lične prirode. Međutim, teološki razlaz Istoka i Zapada nikada nije bio samo „ljudski konflikt“, već sukob oko same suštine puta ka spasenju. Svođenje teških istorijskih iskušenja na prolazne nesuglasice koje smo „prevazilazili“ može se tumačiti kao svjesno ublažavanje oštrine koju je Crkva kroz vjekove pokazivala u odbrani Pravoslavlja.

Zato ova izjava Mitropolita Joanikija odiše diplomatskom mudrošću i željom za mirom, što je uloga koja mu je kao arhijereju u Crnoj Gori primarna. Međutim, kada se teološka analiza postavi iznad diplomatije, ostaje gorak ukus nejasnoće. Hrišćanska ljubav prema bližnjem nikada ne smije biti izgovor za teološki relativizam. Poštovanje prema komšiji katoliku je jedno, ali težnja ka zajedničkom putiru bez prethodnog povratka izvornom učenju nedjeljive Crkve je staza koja može odvesti u zabludu. Istinsko jedinstvo je moguće samo u Istini, a ne u ljubaznom prećutkivanju razlika.