Atentat na 35. predsjednika Sjedinjenih Država Džona Kenedija ostaje najozloglašeniji zločin 20. vijeka. Uprkos činjenici da je strijelac, bivši marinac, uhvaćen u potjeri, milioni ljudi širom svijeta i dalje sumnjaju u zaključke istrage. Obožavaoci Kenedija odbijaju da vjeruju da bi jednog od najuticajnijih političara na svijetu, miljenika Amerike, mogao da ubije neki neuravnoteženi usamljenik. Neki u tome traže ruku svemoćnog KGB-a , drugi grade teorije zavjere o osveti CIA-e , Kubanaca i mafije. Šta se zna o slučaju Kenedi 60 godina kasnije, pokušaćemo da podsjetimo ovim tekstom na Aloonline.me.

Narodni heroj


[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Predsednik Kenedi puši cigaru tokom dobrotvorne večere Demokratske stranke u Commonvealth Armori Bostonskog univerziteta[/caption]

35. predsjednik Sjedinjenih Država Džon Ficdžerald Kenedi bio je pravi pop idol. Postao je šef države sa samo 42 godine. Holivudski izgled, status heroja Drugog svjetskog rata i naslednika bogatstva od milijardu dolara, Pulicerova nagrada za autobiografiju „Profili hrabrosti“ – sve je to osvojilo srca Amerikanaca, jer je novi predsjednik bio toliko sličan njihovom miljeniku. Filmski likovi iz doba procvata masovne televizije. Ali Kenedi je takođe ušao u istoriju kao jedan od najkontroverznijih predsjednika Sjedinjenih Država.

Za manje od tri godine njegove vladavine, Sjedinjene Države su se uključile u brojne unutrašnje i spoljnopolitičke krize: neuspješno iskrcavanje u Zalivu svinja na Kubi, Berlinsku krizu, kubansku raketnu krizu i Vijetnamski rat. Oštar lijevi zaokret politike, liberalizacija građanskih prava i široka finansijska podrška besplatnom obrazovanju i zdravstvu otuđili su konzervativnu Ameriku od Kenedija i doveli do polarizacije društva.

Pucnji u Dalasu


[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Automobil 35. predsednika SAD Džona Kenedija ulazi u Dalas. Snimak je snimljen neposredno prije ubistva. 22. novembra 1963.[/caption]

U petak 22. novembra 1963. Džon Kenedi i njegova supruga Žaklin odletjeli su u Dalas u Teksasu. Godinu dana kasnije trebalo je da se održe predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama, a Kenedi se nadao da će privući sponzore iz ovog bogatog grada na svoju stranu. Predsjednička kolona je napustila aerodrom u deset minuta do dvanaest. Kenedi i njegova supruga i guverner Teksasa Džon Koneli i njegova žena sjedjeli su u kabrioletu Linkoln kontinental. Pozdravljali su pristalice pored puta i mahali fotografima i snimateljima.

Kolona je skrenula iz glavne ulice u ulicu Hjuston, guvernerova žena se okrenula Kenediju i rekla: „Gospodine predsjedniče, složićete se da vas Dalas voli“, na šta je Kenedi odgovorio: „Naravno“. Povorka je zatim skrenula u Ulicu brestova. Tačno u 12:30 odjeknuli su pucnji iz obližnjeg skladišta školskih knjiga: jedan metak pogodio je Kenedija u leđa i izašao kroz vrat, drugi u glavu.

[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Gomila se okuplja ispred bolnice Parkland u Dalasu, gdje je Kenedi odveden nakon atentata[/caption]

Odmah nakon prvog pucnja, agent Tajne službe Klinton Hil, vozeći se na nosaču bezbjednosnog automobila iza predsjednikovog kabrioleta, sustigao je Kenedijev automobil i samim sobom prekrio predsjednikovo tijelo. Međutim, kada je ugledao rupu u predsjednikovoj glavi, Hil je odmah pokazao kolegama palac nadolje. Vozač predsjedničkog kabrioleta Vilijam Grir odmah je dodao gas i pet minuta kasnije dovezao Kenedija u bolnicu Parkland. Po dolasku u bolnicu predsjednik je još bio živ, ali je, uprkos svim naporima ljekara, preminuo do 13 časova.

Prvi osumnjičeni


[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Li Harvi Osvald, 24-godišnji bivši marinac uhapšen zbog atentata na Kenedija[/caption]

Odmah nakon pucnjave, 24-godišnji Li Harvi Osvald izašao je iz knjižare. Nije se brinuo, nije se ni po čemu izdvajao iz okoline, pa stoga nije privlačio pažnju. Osvald se vratio kući, ali nije dugo ostao tamo. Dok je izlazio iz kuće, prozvao ga je policajac Džej Tipit, koga je Osvald upucao iz revolvera.

Oko 14 časova, Osvalda je policija zadržala u bioskopu, gdje se ušunjao bez karte i pogledao film. Uveče 22. novembra zvanično je optužen. Osvald nije dugo ostao u zatvoru. Dana 24. novembra u 11:20, dok su Osvalda izvodili iz policijske stanice u auto-vagon, vlasnik noćnog kluba Džek Rubi je pritrčao i upucao ga.

[caption id="" align="aligncenter" width="1084"] Mapa oblasti Oak Cliff (Dalas) koja pokazuje lokacije očevidaca koji su svjedočili o kretanju Li Harvija Osvalda. U ovoj oblasti, Osvald je ubio policajca Tipita tokom pokušaja hapšenja[/caption]

Neuravnoteženi marksista


Formalno, prema zakonima Sjedinjenih Država, pokojniku se ne može suditi, ali vladina Vorenova komisija, koja je istraživala smrt Kenedija, jasno ga naziva ubicom. I za to postoje veoma dobri razlozi. Rodom iz Nju Orleansa, porijeklom iz disfunkcionalne porodice, Osvald je od malih nogu bio nervozna i ne baš uravnotežena osoba. U mladosti se zainteresovao za marksizam i sa 16 godina se pridružio Socijalističkoj partiji Amerike, a sa 17 se prijavio u američki marinski korpus.

[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Li Harvi Osvald[/caption]

Tokom svoje službe, tri puta je bio na vojnom sudu, ali se pokazao kao dobar strijelac. Vođen komunističkom ideologijom, Osvald je naučio ruski, uštedio novac i 1959. godine, sa nepunih 20 godina, emigrirao je u Sovjetski Savez. U SSSR-u je živio u Minsku i radio u radio postrojenju Gorizont. Zanimljivo je da mu je mentor i nastavnik ruskog jezika bio budući prvi predsjednik nezavisne Bjelorusije Stanislav Šuškevič.

Kubanski trag


Život u Sovjetskom Savezu brzo je postao dosadan bivšem marincu, a već u junu 1962. godine, zajedno sa svojom mladom suprugom, Osvald se vratio u Sjedinjene Države i nastanio u Dalasu. Tamo se kreće među lokalnim socijalistima i poštovaocima kubanskog vladara Fidela Kastra. A dva mjeseca prije pokušaja atentata, Osvald je čak otišao u Meksiko, gdje je, kako navodi CIA, posjetio sovjetsku i kubansku ambasadu i kontaktirao oficire KGB-a, koje su Amerikanci smatrali specijalistima za ubistva i subverziju.

[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Njujork, veče posle Kenedijevog ubistva. Čovjek na ulici čita novine[/caption]

Penzionisani pukovnik KGB-a Oleg Nečiporenko potvrdio je da se sastao sa Osvaldom dva mjeseca prije Kenedijevog ubistva, ali je bivšeg marinca okarakterisao kao osobu „nestabilne psihe, neurotičnog karaktera sa ispoljavanjem histerije u nekim situacijama“ i stoga nezanimljivog kao metu za regrutaciju. S obzirom na intenzitet konfrontacije tokom Hladnog rata i Osvaldove veze sa komunistima, verzija o umiješanosti Sovjetskog Saveza u atentat na Kenedija očigledno bi mogla da bude jedan od prioriteta, ali CIA nikada nije pronašla nijedan ozbiljan dokaz.

Nepobitni dokazi


Ako verzija o sovjetskom faktoru u ubistvu Kenedija ostaje samo nepotvrđena teorija zavjere, onda Osvaldova krivica ima mnogo dokaza. Policija koja je stigla na mjesto zločina ubrzo nakon pucnjave pronašla je iza kutija italijansku pušku Karkano, u principu sličnu sovjetskoj pušci Mosin.

[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Policajac pokazuje javnosti pušku kojom je pucao na Kenedija[/caption]

Kasnije se ispostavilo da je ovu pušku kupio Osvald, na njoj su pronađeni njegovi otisci, vlakna košulje su identična tragovima vlakana iz Karkana, a meci koji su pogodili predsjednika ispaljeni su iz ovog oružja. Međutim, i ovdje je bilo mjesta, ako ne za teorije zavjere, onda barem za sumnju u potpunost i pouzdanost zvanične verzije.

U kasnijim testovima, koje su sproveli i FBI i novinari, nisu svi strijelci bili u stanju da ispale tri metka na potrebnoj udaljenosti i sa visokom preciznošću u kratkom vremenskom periodu. Ovo je tim interesantnije što je i sam Osvald bio dobar, ali nikako sjajan strijelac. Zauzvrat, ove okolnosti su dale povoda za pretpostavku da je ubica zapravo bilo više i da su prave ubice uspjele da pobjegnu.

Nezgodna istina


[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Žaklin Kenedi predvodi pogrebnu povorku 25. novembra 1963. godine. Pored nje hodaju braća pokojnog predsjednika Robert i Ted Kenedi[/caption]

Da bi se istražile okolnosti Kenedijevog ubistva, u Sjedinjenim Državama je stvorena specijalna komisija na čijem čelu je bio predsjednik Vrhovnog suda Erl Voren. FBI je preuzeo sve istražne radnje. Nakon deset mjeseci rada, komisija je predstavila izvještaj o atentatu na Kenedija. Iz toga slijedi da je Li Harvi Osvald bio jedini ubica i da nije imao saučesnika. Komisija je potvrdila i takozvanu teoriju jednog ili, kako je nazivaju teoretičari zavjere, magičnog metka.

Činjenica je da je prvi metak, nakon što je Kenedija pogodio u leđa i izašao kroz vrat, pogodio i guvernera Konelija, koji je sjedio ispred njega. Metak mu je ušao kroz desno rame, izašao iz desne strane grudi i ponovo ušao u lijevu ruku. U kabrioletu je postojala razlika u visini između prednjeg i zadnjeg reda sjedišta; Kenedi je bio viši od suvozača; pored toga, guverner je bio napola okrenut ka predsjedniku u trenutku pucanja, što objašnjava čudnu putanju od metka na prvi pogled. Rezultati rada Vorenove komisije izazvali su široku diskusiju u društvu, a bilo je kritika i sumnji u pouzdanost zvaničnih podataka.

Na tragu Kubanaca i CIA


[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] Porodica u Francuskoj se okupila ispred televizora da gleda prenos Kenedijeve sahrane 25. novembra 1963. godine. Televizor je ukrašen portretima pokojnog američkog predsjednika[/caption]

1966. tužilac Nju Orleansa Džim Garison započeo je sopstvenu istragu o atentatu na Kenedija, oslanjajući se na dostupne fotografije i video snimke atentata. On je vjerovao da su zavjeru za atentat na predsjednika organizovali pojedini zaposleni u CIA i anti-Kastro diverzantske grupe kubanskih prognanika. Razlog bi mogao biti kurs Kenedijeve administracije, koja je pokušala da okonča konfrontaciju sa SSSR-om i nije više pokušavala da svrgne Kastra.

Garison je vjerovao da su bila tri strijelca, a glavni osumnjičeni su pilot Dejvid Feri i bankar Klej Šo. Nekoliko dana nakon što su informacije o ovoj istrazi objavljene u javnosti, Feri je preminuo. Garison nije uspio da dokaže Šoovu krivicu na sudu tokom dvije godine saslušanja; metode njegove istrage od strane odbora Predstavničkog doma nazvane su „sumnjivim“.

Pitanja za CIA i FBI


[caption id="" align="aligncenter" width="1200"] 14. januara 1964. godine. Žaklin Kenedi posjetila je kancelariju državnog tužioca Roberta Kenedija, gdje je dala svoju prvu javnu izjavu od ubistva njenog muža. Bivša prva dama rekla je da je primila skoro 800.000 pisama saučešća, koja će sva biti postavljena u Memorijal centru predsjednika Kenedija[/caption]

S vremena na vrijeme u Sjedinjenim Državama su se vraćali na temu istrage ubistva Kenedija. Činjenica je da, prema objavljenim istraživanjima javnog mnjenja, 70 odsto stanovnika SAD ne vjeruje u zvaničnu verziju ubistva, a 61 odsto vjeruje da Osvald nije djelovao sam. Predsjednik Kenedi je zaista imao mnogo zlobnika među američkim elitama; mafiji se nije dopala njegova oštra borba protiv kriminala, a njegov spoljnopolitički kurs vjerovatno nije odgovarao određenim snagama u obavještajnim službama. Bez skidanja tajnosti sa arhiva specijalnih službi, teško da je moguće utvrditi neke nove činjenice koje mijenjaju uobičajenu sliku o atentatu na Kenedija.

[caption id="" align="aligncenter" width="720"] Džon Kenedi[/caption]

Američki kongresmen Stiv Koen smatra da obavještajne agencije pokušavaju da uspore objavljivanje dokumenata iz arhiva, između ostalog, i zbog toga što preostali dosijei mogu pokazati nekompetentnost ili pogrešne radnje CIA, FBI i drugih agencija. I, vjerovatno, želja da se sakriju pogrešne procjene i nedostaci onih koji su trebalo da zaštite Kenedija ili nadgledaju Osvalda, postaje glavni faktor koji generiše nove talase teorija zavjere.