BEOGRAD – Ista plata za petinu manje radnog vremena jedno je od najprivlačnijih obećanja u ekonomskom programu Studentske liste, ali i predlog čije bi sprovođenje moglo da predstavlja ozbiljan ispit za srpsku privredu. Ideja da zaposleni umjesto pet rade četiri dana nedjeljno, uz zadržavanje pune zarade, na prvi pogled nudi jednostavno rješenje za bolji životni standard. Međutim, iza takve zamisli nalazi se znatno složenija ekonomska računica, koja podrazumijeva odgovor na pitanje ko će nadoknaditi vrijednost rada koji više neće biti obavljen u dosadašnjem vremenskom okviru.

Studentska lista predviđa mogućnost uvođenja 32-časovne radne nedjelje, bez obaveze da svi poslodavci pređu na takav režim. Riječ je, dakle, o modelu koji bi kompanije mogle da primjenjuju u skladu sa organizacijom poslovanja, a ne o opštem zakonskom skraćivanju radne nedjelje za sve zaposlene.

Ipak, politička privlačnost ove mjere znatno je veća od izvjesnosti njenih ekonomskih rezultata. Srbija, u kojoj brojne privredne grane zavise od neprekidne proizvodnje, smjenskog rada i raspoloživosti radne snage, ne može jednostavno da preuzme organizacione modele razvijenijih ekonomija bez procjene posljedica po troškove, cijene, investicije i konkurentnost.

Posebno je važno što predlog ne prati javno predstavljena sveobuhvatna ekonomska računica koja bi pokazala koliko bi skraćivanje radnog vremena koštalo različite djelatnosti, koliki bi broj dodatnih radnika bio potreban i kako bi se eventualni gubici nadoknađivali.

Petina manje radnih sati, četvrtina skuplji rad

Osnovna ekonomska posljedica predloženog modela može se prikazati jednostavnim proračunom.

Zaposleni koji sada radi 40 sati nedjeljno, a ubuduće bi radio 32, proveo bi na poslu 20 odsto manje vremena. Ukoliko bi mu zarada ostala nepromijenjena, cijena njegovog radnog sata za poslodavca porasla bi za 25 odsto.

To ne znači da bi ukupni troškovi svake kompanije automatski porasli za četvrtinu, ali znači da bi za isti fond zarada dobijala znatno manji broj radnih sati.

Ukoliko bi željela da zadrži dosadašnji obim posla bez povećanja produktivnosti po satu, kompanija bi morala da angažuje dodatne radnike ili produži rad postojećih zaposlenih kroz posebno plaćene sate, u skladu sa propisima.

Primjera radi, preduzeće sa 100 zaposlenih, koji rade po 40 sati, raspolaže sa 4.000 radnih sati nedjeljno. Prelaskom na 32-časovnu nedjelju taj fond bi se smanjio na 3.200 sati. Da bi se zadržao prethodni broj radnih sati, bez drugih organizacionih promjena, bilo bi potrebno još 25 zaposlenih.

U sektorima u kojima je radno vrijeme neposredno povezano sa količinom proizvedene robe ili pruženih usluga, ovakva promjena mogla bi da utiče na ukupne troškove poslovanja, posebno ako ne bi bila praćena tehnološkim unapređenjima.

Matematika je još zahtjevnija kada se postavi uslov da ukupna proizvodnja ostane nepromijenjena. Za isti rezultat ostvaren u 32 umjesto 40 sati, produktivnost po radnom satu morala bi da poraste za 25 odsto.

Takvo povećanje nije nemoguće, ali se ne postiže administrativnom odlukom o novom rasporedu radnih dana.

Fabrike, trgovine i bolnice nemaju istu računicu kao kancelarije

Najveća slabost jednoobrazne rasprave o četvorodnevnoj radnoj nedjelji jeste zanemarivanje razlika između privrednih djelatnosti.

U kompanijama koje se bave programiranjem, projektovanjem, konsaltingom i drugim poslovima zasnovanim na znanju, postoji prostor da se dio radnih obaveza obavi za kraće vrijeme. Ukidanje nepotrebnih sastanaka, bolja raspodjela zadataka, automatizacija administrativnih postupaka i efikasnija komunikacija mogu da povećaju učinak bez produžavanja radnog dana.

Međutim, položaj radnika u fabrici automobilskih komponenata, medicinske sestre, vozača, prodavca ili zaposlenog u ugostiteljstvu bitno je drugačiji.

Proizvodna linija ima svoj kapacitet, bolnica mora da obezbijedi neprekidno dežurstvo, prodavnica zavisi od radnog vremena i broja kupaca, dok transportne kompanije moraju da ispunjavaju ugovorene rokove.

U takvim djelatnostima smanjenje fonda radnih sati najčešće zahtijeva drugačiju organizaciju smjena, angažovanje dodatnog osoblja ili ulaganje u opremu koja može da zamijeni dio ljudskog rada.

Poseban problem predstavljaju mala i porodična preduzeća. Za poslodavca koji ima tri ili četiri radnika, dodatno zapošljavanje nije uporedivo sa mogućnostima velike kompanije koja raspolaže značajnim kapitalom i razvijenom organizacijom.

Ako bi se kraća radna nedjelja u širem obimu ustalila kao novi standard, manji privrednici mogli bi da se suoče sa pritiskom da povećaju zarade po efektivnom radnom satu kako bi zadržali zaposlene, čak i u slučajevima kada formalno ne bi bili obavezni da prihvate novi model.

Posljedice bi mogle da budu smanjenje profitnih marži, više cijene proizvoda i usluga ili odlaganje novog zapošljavanja.

Šta zaista pokazuju iskustva iz inostranstva

Međunarodna istraživanja, međutim, pokazuju da skraćivanje radnog vremena ne mora nužno da izazove pad proizvodnje ili pogoršanje poslovnih rezultata.

U studiji objavljenoj u julu 2025. godine u naučnom časopisu „Nature Human Behaviour” analizirani su rezultati 2.896 zaposlenih u 141 organizaciji iz šest zemalja – Australije, Kanade, Irske, Novog Zelanda, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.

Istraživači su utvrdili poboljšanje zadovoljstva poslom, fizičkog i mentalnog zdravlja, kao i smanjenje profesionalnog sagorijevanja kod zaposlenih koji su prešli na kraću radnu nedjelju bez smanjenja zarada.

Ipak, jedna pojedinost ima poseban značaj za srpsku raspravu. Kompanije nisu samo skratile radno vrijeme i očekivale bolje rezultate. Prije početka šestomjesečnog ispitivanja sprovele su organizacione promjene usmjerene na povećanje efikasnosti i bolju saradnju zaposlenih.

Drugim riječima, pozitivni rezultati nisu bili posljedica isključivo kraćeg boravka na poslu, već i promjena načina poslovanja.

Slična iskustva zabilježena su na Islandu, gdje je u dva velika eksperimenta, sprovođena od 2015. do 2019. godine, učestvovalo oko 2.500 radnika. U većini obuhvaćenih organizacija produktivnost i kvalitet usluga ostali su nepromijenjeni ili su poboljšani.

Važno je, ipak, naglasiti da se na Islandu prevashodno ispitivala radna nedjelja od 35 do 36 sati, a ne univerzalni model od 32 sata.

Portugal je 2023. godine sproveo pilot-projekat u 41 kompaniji, sa više od hiljadu zaposlenih. Prema rezultatima koje su objavili istraživači sa britanskih poslovnih škola Birkbek i Henli, 95 odsto kompanija pozitivno je ocijenilo iskustvo, dok su zaposleni prijavili manje iscrpljenosti i bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Ali ni portugalski rezultati ne pružaju osnovu za tvrdnju da bi isto rješenje jednako funkcionisalo u svim sektorima srpske privrede. Riječ je o dobrovoljnom programu u koji su ulazile kompanije spremne da isprobaju drugačiju organizaciju rada, a prosječno smanjenje radnih sati bilo je manje od 20 odsto.

MMF upozorava na problem produktivnosti u Srbiji

Ključna ekonomska prepreka nije samo broj radnih dana, već vrijednost koju domaća privreda stvara tokom jednog radnog sata.

Međunarodni monetarni fond je u analizi srpske ekonomije iz 2025. godine ukazao na značajne strukturne nedostatke koji ograničavaju rast produktivnosti, uključujući nedovoljna ulaganja u inovacije, neusklađenost kvalifikacija radnika sa potrebama poslodavaca i ograničen pristup finansiranju za manje kompanije.

MMF ističe da Srbija mora da povećava ukupnu faktorsku produktivnost kako bi nastavila približavanje razvijenijim evropskim ekonomijama, jer će doprinos dodatnog zapošljavanja i akumulacije kapitala privrednom rastu postepeno postajati ograničeniji.

To znači da se dugoročno povećanje zarada, poboljšanje životnog standarda i eventualno skraćivanje radnog vremena moraju oslanjati na tehnološki napredak, efikasnije poslovanje i proizvodnju robe i usluga veće dodate vrijednosti.

Bez takvog napretka, zakonski ili ugovorno utvrđeno smanjenje radnih sati samo po sebi ne stvara dodatnu ekonomsku vrijednost.

Srpska privreda, pritom, već ima problem sa nedostatkom kvalifikovane radne snage u pojedinim djelatnostima. U takvim uslovima zahtjev da preduzeća nadoknade manjak radnih sati dodatnim zapošljavanjem mogao bi da bude posebno težak, čak i kada bi kompanije imale novac za nove radnike.

Pitanje konkurentnosti i stranih investicija

Predlog Studentske liste ima i širi ekonomski značaj, jer se tiče uslova pod kojima Srbija konkuriše drugim državama u privlačenju investicija.

Za kompanije koje proizvode robu namijenjenu izvozu, posebno u industrijama sa nižim profitnim maržama, troškovi rada predstavljaju važan dio poslovne računice.

Ukoliko bi se cijena efektivnog radnog sata povećala bez odgovarajućeg rasta produktivnosti, takve kompanije morale bi da pronađu način da očuvaju konkurentnost na tržištima na kojima posluju.

To bi moglo da podrazumijeva ulaganja u automatizaciju, promjenu organizacije proizvodnje, smanjenje drugih troškova ili korekciju prodajnih cijena.

Svaka od ovih mogućnosti ima svoja ograničenja.

Istovremeno, bilo bi neosnovano tvrditi da bi samo uvođenje mogućnosti četvorodnevne radne nedjelje izazvalo povlačenje stranih investitora. Odluke o investiranju zavise i od kvaliteta infrastrukture, poreske politike, pristupa tržištima, raspoloživosti radnika, pravne sigurnosti i stabilnosti poslovnog okruženja.

Međutim, u ekonomiji u kojoj se proizvodnja velikim dijelom oslanja na međunarodne lance snabdijevanja, svaka promjena troškova mora da bude pažljivo procijenjena. Posebno kada se od domaćih preduzeća istovremeno očekuje da povećavaju zarade, ulažu u novu opremu i očuvaju postojeća radna mjesta.

Da li bi kraća radna nedjelja bila privilegija bolje plaćenih

Osim ekonomskih troškova, postoji i pitanje pravednosti predloženog modela.

Ukoliko bi četvorodnevna radna nedjelja postala uobičajena u kompanijama koje zapošljavaju visokoobrazovane stručnjake, dok bi radnici u trgovini, industriji, zdravstvu i uslužnim djelatnostima nastavili da rade po dosadašnjem rasporedu, razlike u uslovima rada mogle bi dodatno da se prodube.

Zaposleni koji već imaju više zarade, fleksibilnije radno vrijeme i mogućnost rada od kuće dobili bi još jednu pogodnost, dok bi najveći dio radnika u neposrednoj proizvodnji i uslužnim djelatnostima ostao izvan novog sistema.

Posebno bi bilo važno utvrditi kako bi se eventualno skraćivanje radnog vremena odrazilo na zaposlene u javnom sektoru.

Škole, zdravstvene ustanove, službe socijalne zaštite i državna administracija imaju različite potrebe i obaveze prema građanima. Smanjenje radnog vremena u tim sistemima ne bi smjelo da znači manju dostupnost usluga ili produžavanje rokova za njihovo pružanje.

Ako bi bilo neophodno dodatno zapošljavanje, postavilo bi se i pitanje budžetskih izdataka, odnosno izvora iz kojih bi nova radna mjesta bila finansirana.

Između političkog obećanja i ekonomske stvarnosti

Skraćivanje radne nedjelje nije samo po sebi ekonomski neodrživo. Naprotiv, tehnološki razvoj i rast produktivnosti kroz istoriju su omogućavali postepeno smanjivanje radnog vremena i povećanje životnog standarda.

Ali upravo ta istorijska iskustva pokazuju da održivo skraćivanje radnog vremena mora da ima ekonomsku osnovu.

Predlog Studentske liste zato bi, prije eventualnog pretvaranja u konkretna zakonska rješenja, morao da bude praćen procjenom njegovog uticaja na proizvodnju, investicije, zaposlenost, cijene i javne finansije.

Potrebno je razjasniti i da li bi država samo stvorila zakonsku mogućnost za dobrovoljni prelazak na 32 radna sata, da li bi predvidjela podsticaje poslodavcima i na koji način bi se štitila prava zaposlenih u kompanijama koje ne mogu da primijene takav model.

Posebno pitanje jeste mogućnost da se, umjesto stvarnog povećanja efikasnosti, postojeće obaveze jednostavno preraspodijele na četiri radna dana. U tom slučaju kraće radno vrijeme moglo bi da proizvede veće opterećenje zaposlenih, što bi obesmislilo jedan od glavnih ciljeva reforme – smanjenje profesionalnog iscrpljivanja.

S druge strane, dobrovoljni i pažljivo nadzirani pilot-programi u različitim privrednim djelatnostima mogli bi da pokažu gdje postoji realan prostor za skraćivanje rada, a gdje bi troškovi bili veći od koristi.

Takvo ispitivanje moralo bi da obuhvati i velike kompanije i mala preduzeća, kako rezultati ne bi bili ograničeni na sektore u kojima je organizacija rada najfleksibilnija.

Za Studentsku listu, koja je osvojila parlamentarnu većinu, predlog četvorodnevne radne nedjelje više nije samo programska poruka upućena biračima. Ukoliko bude uvršten među prioritete buduće vlade, predstavljaće konkretno ekonomsko pitanje na koje će morati da budu ponuđeni mjerljivi i finansijski održivi odgovori.

Jer dodatni slobodan dan može da poboljša život zaposlenih, ali ne može sam da poveća nacionalni dohodak. Za to su potrebni produktivnija preduzeća, savremenija tehnologija, kvalifikovaniji radnici i investicije.

Bez tih preduslova, obećanje o istoj plati za manje rada rizikuje da se pretvori u preraspodjelu postojećih troškova, umjesto u stvarno povećanje blagostanja.

A pitanje koje ostaje pred predlagačima nije da li bi građani Srbije željeli da rade četiri dana nedjeljno, već kako će privreda za 32 sata stvarati vrijednost za koju joj je danas potrebno 40.