BEOGRAD – Aleksandar Vučić izgubio je parlamentarne izbore, ali njegovi politički protivnici već razmatraju kako da spriječe da iz opozicije ponovo dođe na vlast. Umjesto da se sa njim suoče u Narodnoj skupštini, gdje će njegova izborna lista imati 103 poslanika, u javnosti se pojavljuju zahtjevi da se njegovo dalje političko djelovanje osujeti optužnicama.

Takav pristup zastupa Aleksandar Dikić, ljekar i novinar KTV iz Zrenjanina, u autorskom tekstu objavljenom u listu „Danas” pod naslovom „Vučić je priznao poraz da bi se vratio na vlast”.

Dikić ne krije da u Vučićevom priznavanju izbornog poraza prepoznaje političku taktiku, a ne odustajanje od vlasti. Prema njegovom tumačenju, dosadašnja vladajuća stranka nastojaće da se predstavi kao glavna opoziciona snaga, dok će Vučić pokušati da zadrži položaj njenog neprikosnovenog lidera i iskoristi svaku slabost buduće vlade.

Zato nudi rješenje koje nema veze sa parlamentarnom raspravom, političkim programima ili borbom za povjerenje birača. On traži optužnice.

„Oni će insistirati na poziciji 'jedine stranke' u parlamentu, a on na statusu 'lidera' opozicije. To samozvanje treba odmah prekinuti optužnicama i kristalno jasnim dokazima”, piše Dikić.

Upravo je ta rečenica suština njegovog teksta. Optužnice se ne pominju samo kao posljedica eventualno dokazanih krivičnih djela, već i kao sredstvo kojim bi trebalo prekinuti Vučićevo pozicioniranje na čelu opozicije.

Izborni poraz nije dovoljan, slijede zahtjevi za optužnicama

Vučićeva lista „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija” osvojila je na parlamentarnim izborima 25. oktobra 103 poslanička mandata, dok je Studentska lista sa 140 mandata obezbijedila većinu u Narodnoj skupštini.

Nova većina ima brojeve potrebne za izbor skupštinskog rukovodstva i formiranje vlade. Vučićeva politička opcija, međutim, ostaje najveća opoziciona grupa u parlamentu, sa značajnom podrškom birača i mogućnošću da kontroliše i kritikuje rad buduće vlasti.

U Dikićevom tekstu upravo se ta mogućnost posmatra kao prijetnja koju treba preduprijediti.

On polazi od pretpostavke da Vučić planira povratak na vlast, da će iskoristiti nezadovoljstvo građana novom vladom i da će nastojati da SNS ponovo predstavi kao jedinu organizovanu političku alternativu.

Zbog toga autor ne predlaže političko suprotstavljanje njegovim idejama, već insistira na brzoj reakciji institucija i optužnicama koje bi, prema njegovom viđenju, mogle da spriječe takav razvoj događaja.

Vučić je, dakle, izgubio izbore, ali za Dikića to nije dovoljno. Problem predstavlja i sama mogućnost da nastavi političku borbu i pokuša da povrati povjerenje građana.

„Srebrni metak” protiv Vučića

Koliko je autor izričit u svom zahtjevu pokazuje završnica teksta, u kojoj Vučića naziva „Vukodlakom”, a djelovanje pravosudnih institucija opisuje kao „srebrni metak”.

„Srebrni metak za Vučićevog 'Vukodlaka' jeste brza reakcija reformisanih institucija i dokazivanje svih nepočinstava njegove kriminalne organizacije”, navodi Dikić.

On potom zahtijeva da se optužnice i dokazi predstave javnosti preko masovnih medija, uz tvrdnju da se SNS pretvorila u organizovanu kriminalnu grupu.

„To samozvanje treba odmah prekinuti optužnicama i kristalno jasnim dokazima (predočeni javnosti preko masovnih medija) o zlodelima koja se SNS prekvalifikovala u OKG. To je jedini put ne samo ka ozdravljenju, već i ka prevenciji ponovnog obolevanja”, piše Dikić.

Teške optužbe na račun čitave političke organizacije iznesene su bez konkretnih dokaza u priloženom tekstu. Nije navedeno ni na osnovu kojih bi krivičnih djela, niti protiv kojih pojedinaca, trebalo pokrenuti postupke.

Umjesto toga, autor polazi od političkog zaključka da SNS ne smije ponovo da ojača, a zatim insistira na pravosudnim mjerama koje bi, prema njegovom shvatanju, spriječile njen povratak.

Strah od Vučića u opoziciji

Posebno je upadljivo što Dikić svoj tekst objavljuje uoči konstitutivne sjednice Narodne skupštine, zakazane za 17. novembar, prije nego što je nova vlada uopšte formirana.

Studentska lista još nije preuzela upravljanje državom, nije predstavila rezultate rada buduće vlade, niti se suočila sa parlamentarnom kontrolom opozicije. Ipak, već se u javnosti pojavljuje zahtjev da se politički povratak poraženog protivnika spriječi optužnicama.

Dikić ne traži izričito masovna hapšenja, niti navodi da se krivični postupci moraju završiti prije konstituisanja vlade. Ali insistiranje da se Vučićevo pozicioniranje kao lidera opozicije „odmah prekine” optužnicama jasno pokazuje kakvu ulogu namjenjuje pravosudnim institucijama.

To nije poziv da se Vučić pobijedi u političkoj raspravi. Autor traži da institucije djeluju tako da se spriječi njegovo ponovno jačanje.

Činjenica da je Vučićeva lista osvojila 103 mandata znači da će nova vlast imati organizovanu i brojnu opoziciju. Njeni predstavnici imaće pravo da postavljaju poslanička pitanja, kritikuju ministre, ukazuju na propuste vlade i predlažu drugačiju politiku.

Vučićevo eventualno prisustvo u parlamentu i njegovo dalje političko djelovanje ne predstavljaju prijetnju demokratskom poretku, već legitimno pravo svakog političara koji djeluje u skladu sa zakonom.

Dikić, međutim, u tome vidi opasnost od ponovnog dolaska SNS-a na vlast i zato zahtijeva hitnu reakciju institucija.

Krivični postupci ne smiju da zamijene političku borbu

Za svako dokazano krivično djelo mora da postoji odgovornost, bez obzira na to da li je osumnjičeni predstavnik vlasti ili opozicije. Ali postoji suštinska razlika između krivičnog gonjenja zasnovanog na dokazima i zahtjeva da se optužnicama spriječi politički povratak određene stranke.

U prvom slučaju institucije postupaju po zakonu. U drugom se njihovo djelovanje povezuje sa unaprijed određenim političkim ciljem.

Dikićevo insistiranje na „brzoj reakciji reformisanih institucija” dodatno dobija na težini zbog njegovog zahtjeva da se istovremeno prekine Vučićevo političko pozicioniranje.

Krivična odgovornost ne može se utvrđivati na osnovu izbornog rezultata, stranačke pripadnosti ili procjene da bi neko mogao ponovo da osvoji vlast. Za optužnicu su potrebni dokazi o konkretnom krivičnom djelu, a o krivici odlučuje sud, ne politički protivnici i ne mediji.

Zato se i Dikićev predlog mora posmatrati kroz njegovu izričito navedenu svrhu: sprečavanje Vučića i SNS-a da iskoriste opozicioni položaj za novi politički uspon.

Pobjeda na izborima ne znači i pravo na ukidanje opozicije

Studentska lista dobila je povjerenje većine birača koji su izašli na izbore i pravo da formira vlast. Ali više od stotinu poslaničkih mjesta pripalo je Vučićevoj listi, čiji birači nisu izgubili pravo na političko predstavljanje zato što njihova opcija nije pobijedila.

Nova vlast imaće priliku da pokaže rezultate, a opozicija pravo da te rezultate osporava. Građani će na narednim izborima odlučivati kome vjeruju.

Zahtjev da se političko jačanje opozicije sprečava optužnicama ne može biti zamjena za taj proces.

Dikićev tekst nije zvaničan stav Studentske liste niti se njegovi zahtjevi mogu pripisati svim njenim predstavnicima. Ali on nedvosmisleno pokazuje jedan pristup političkom porazu Aleksandra Vučića: nije dovoljno što je ostao bez vlasti, već treba spriječiti da iz opozicije ponovo postane ozbiljan politički protivnik.

Vučić je priznao izborni poraz. Njegovih 103 poslanika ostaju u Narodnoj skupštini. A zahtjev da se njegov opozicioni status „odmah prekine” optužnicama pokazuje da za dio njegovih protivnika ni gubitak vlasti nije dovoljan.