General-pukovnik u penziji Vladimir Lazarević, koji je tokom NATO agresije 1999. godine bio komandant Prištinskog korpusa, kaže da je srpska vojska u tom periodu pokazala besprimjerni patriotizam, antologijski heroizam i nesalomiv moral, kao i vrhunsku osposobljenost, efikasno komandovanje i promišljenu taktiku upotrebe snaga.

Lazarević, povodom 27 godina od početka NATO agresije na našu zemlju, ističe da niko iz martovske generacije vojnika nijednog trenutka nije dovodio u pitanje produženje vojnog roka.

„Mi smo se suprotstavljali beskonačno superiornoj vojnoj sili. U odnosu na njih, bili smo beskonačno ništa, ali smo imali ono što oni nisu – imali smo svoje strateške prednosti“, rekao je Lazarević.

Prema njegovim riječima, u zvaničnim dokumentima u Pentagonu zabilježena je taktika tadašnje Vojske Jugoslavije.

„Kažu da je to taktika 4M, koju smo mi dešifrovali kao maskiranje, manevar, mobilnost i moral“, istakao je Lazarević.

Dodaje da je vojska zahvaljujući tome uspjela da sačuva srpski narod na prostoru Kosova i Metohije.

Lazarević je naveo da je „tajno oružje“ srpske vojske bio i princip vojničke efikasnosti ispod humanosti.

„Mi smo trpjeli gubitke spasavajući civile. Ja sam kao komandant naredio, ne znam da li postoji u bilo kojoj vojsci takav dokument, da svaka jedinica od bataljona pa naviše ima odrede za spasavanje civilnog stanovništva. Nijedna vojska se ne bavi time, to rade snage unutrašnje bezbjednosti“, ukazao je Lazarević.

Naglašava da je vojsci od velike pomoći bila i neraskidiva veza sa srpskim narodom.

„Naš narod je po trgovima, mostovima slao poruke da izdržimo. Naša poruka narodu i Crkvi bila je – nama otadžbina komanduje, granice ćemo odbraniti po svaku cijenu“, kaže Lazarević.

Dodao je da vojska nije odlazila u rat gledajući snagu agresora, već svetinje koje treba odbraniti.

Lazarević se prisjetio i posljednjih riječi Ljiljane Žikić Karađorđević, majke šestoro djece i vojnika-dobrovoljca, koja je 1. aprila 1999. godine poginula u selu Ljubenić kod Peći, nakon što je upala u zamku Albanaca sa još dva srpska vojnika.

„Za ovu zemlju vrijedi ginuti, i mrtva ću braniti Srbiju“, glasile su njene riječi, navodi Lazarević.

Prema njegovim riječima, NATO agresija 1999. godine bila je izvjesna, imajući u vidu da je američki Senat raspravljao o planu napada na našu zemlju još u avgustu 1998. godine.

„Oni su imali svoj plan i čekali su pogodnu priliku, čekali su neki povod. Albanci su čekali i dočekali Račak, najveću prevaru 20. vijeka, da bi rekli: ‘Sada smo ubjedili svijet, krećemo u agresiju’“, naveo je Lazarević.

Istakao je da je tada Prištinskom korpusu bilo najvažnije da sačuva živu silu i tehniku od uništenja, da odbrani državnu granicu i slomi napadnu moć agresora.

„Ali kako da sačuvate živu silu kada vas napada agresor šest puta jači? Kada vas napada svim sredstvima, kada se vodi jedan višedimenzionalni rat – propagandni, psihološki, informacioni... Reklo bi se da je bilo beskonačno naspram jedan“, kaže Lazarević.

Kao najteži trenutak tokom rata navodi izmještanje srpske vojske sa prostora Kosova i Metohije.

„Ja lično smatram da mi je to najteži dan tokom odbrane otadžbine. Nisam mogao da prihvatim da ostavljamo neizvučene borce. Ni danas ne znamo gdje su tijela njih osmorice“, rekao je Lazarević.

Naveo je da je srpski narod na Kosovu i Metohiji tada bio u očaju.

„Morali su da napuste sve svoje, mali broj njih je ostao. Bila je to dramatično teška situacija“, prisjeća se Lazarević.