Pitanje statusa i prava porodice Petrović nakon ujedinjenja 1918. godine dugo je predstavljalo jedno od najosjetljivijih otvorenih pitanja nove jugoslovenske države. U godinama političke nestabilnosti, spoljnih pritisaka i unutrašnjih podjela, ono je imalo potencijal da preraste u trajni legitimistički spor. Upravo zato način na koji je taj problem konačno riješen 1927. godine zaslužuje da bude sagledan bez mitova i naknadnih interpretacija.

Za razliku od mnogih istorijskih primjera u kojima su poražene dinastije ostavljane u pravnoj i materijalnoj neizvjesnosti, kralj Aleksandar Karađorđević je izabrao drugačiji put. Umjesto da pitanje porodice Petrović ostane trajni izvor političkih sporova i budućih zahtjeva, država je donijela odluku da se sa njima izvrši konačno i potpuno poravnanje.

Ta odluka nije bila izraz slabosti, već državničke procjene da je stabilnost mlade države važnija od produžavanja istorijskih sukoba.

Zakonska i finansijska tačka na spor

Ključni dokument predstavlja Finansijski zakon za budžetsku 1927/28. godinu, kojim je država ovlastila Ministarstvo finansija da izvrši isplatu ukupno 42 miliona dinara članovima porodice Nikole Petrovića. Pravo na sredstva imali su bivši prestolonasljednik Danilo, djeca knjaza Mirka, knjaz Petar, kao i knjeginje Ksenija i Vjera.

Isplata je bila predviđena dijelom u gotovini, a dijelom kroz doživotnu rentu, što jasno pokazuje da nije riječ o simboličnoj naknadi, već o temeljno osmišljenom i finansijski značajnom poravnanju.

Ovim aktom država je, praktično, zatvorila višegodišnji spor koji je nakon 1918. opterećivao i unutrašnje političke odnose i međunarodni položaj Kraljevine.

Nije, međutim, riječ bila o pukoj finansijskoj odluci. Istorijski izvori ukazuju da je prethodno došlo do političkog „otopljavanja“. Danilo Petrović je 7. februara 1927. godine u Đenovi dao izjavu kojom je prihvatio realnost nove države i normalizovao odnos prema Beogradu. Upravo se taj čin u izvorima prepoznaje kao uslov da se uopšte pristupi zakonskom rješavanju njegovog i statusa ostalih članova porodice.

Dobra volja, a ne obaveza

Važno je naglasiti da ovaj potez nije bio rezultat pravne prinude. Država nije bila u obavezi da isplaćuje naknadu bivšoj dinastiji čija je vlast prestala 1918. godine. Odluka da se to ipak učini predstavljala je izraz dobre volje kralja Aleksandra, koji je želio da niko ne može da tvrdi da je nova država bilo kome ostala dužna – ni politički, ni moralno, ni materijalno.

Time je jasno poslata poruka da Kraljevina SHS ne gradi svoju budućnost na nepravdi, već na zatvaranju sporova i jasnim pravnim aktima.

U trenutku isplate, dinar je bio vezan za zlatni standard. Iznos od 42 miliona dinara odgovarao je količini od oko 12,18 tona zlata, što bi u današnjim uslovima iznosilo oko 730 miliona evra, a po osnovu kupovne moći i ekonomske težine čak i do jedne milijarde evra.

To pokazuje da država nije štedjela kada je riječ o konačnom rješenju pitanja koje je moglo da opterećuje njenu budućnost.

Šta ova činjenica znači danas

Upravo zbog ovakvog, potpunog i zakonski uređenog poravnanja, svaki pokušaj da se potomci dinastije Petrović danas predstavljaju kao „prestolonasljednici“ ili nosioci nekakvih neostvarenih prava, nema ni pravno ni istorijsko utemeljenje.

Država je platila, i to platila u cjelosti. Spor je zatvoren, nagodba prihvaćena, a politička realnost priznata. U tom smislu, 1927. godina predstavlja jasnu istorijsku granicu poslije koje više ne postoji osnov za bilo kakve dinastičke pretenzije.

Državnički primjer za istoriju

Odluka kralja Aleksandra da problem ne gura pod tepih, već da ga riješi otvoreno i velikodušno, ostaje jedan od primjera državničkog postupanja u složenim vremenima. Ona pokazuje da je nova jugoslovenska država željela da svoje temelje gradi na jasnim odlukama i zatvorenim pitanjima, a ne na neriješenim računima iz prošlosti.

Istorija, međutim, jasno bilježi da je porodica Petrović 1927. godine isplaćena, a time je i priča o prestolu Crne Gore dobila svoju konačnu tačku.