Najnevјerovatniji primјer žrtvovanja sebe za drugog u našoj novijoj istoriji predstavlja Mojkovačka bitka, koja se u svom svojem sjaju, ali i užasu, održala na pravoslavni Badnji dan i Božić 1916. godine.

U Mojkovačkoj bici učestvovali su sa jedne strane srpska vojska iz Kraljevine Crne Gore, njena 1. sandžačka divizija brigadira Petra Martinovića, a ponajviše kolašinska brigada od oko 4.000 ljudi koju je vodio komandant Miloš Medenica. Sa druge strane bile su austrougarske snage, koje su na glavnom pravcu udara imale nešto preko 14.000 vojnika.

Ako zamislite Termopile i čuvenih „300 Leonidinih Spartanaca“ koji su više hiljada Persijanaca zadržavali nadčovječanskim naporima, junaštvo onih koji su 1916. sprečavali prodor neprijatelja kroz Mojkovačka vrata nadmašuje ga višestruko, i po uslovima, i po značaju borbi.

Srbija je tada bila na koljenima. Napadnuta od dvije sile istovremeno, Austrougarske i Njemačke, dobila je i nož u leđa koji dan kasnije, kada se u Prvi svjetski rat uključila Bugarska – upravo napadom na Srbiju. Slavna ali i vojska izmučena što gubicima u borbama, što tifusom koji je harao 1915. godine, bila je prisiljena da se povlači. Želju da se povlačenje ka saveznicima koji su se prikupljali kod Soluna izvede vardarskom dolinom spriječili su svojim napadima Bugari, pa se odlučilo za prolazak ka moru preko Kosova i Metohije, a potom ili preko Crne Gore ili albanskim planinskim bespućima.

Zašto su Srbi iz Crne Gore pomagali Srbima iz Srbije? Neko će odgovor na to pronaći u državnom udžbeniku, Zemljopisu (geografiji) Knjaževine Crne Gore za učenike 3. razreda osnovne škole iz 1899. godine, u kome piše da „U Crnoj Gori žive sve sami čisti i pravi Srbi, koji govore srpskim jezikom, a ima ih oko 300.000 stanovnika. Većinom su pravoslavne vjere, a ima nešto malo rimokatoličke i muhamedanske vjere, ali treba znati da smo svi srpskoga porijekla i srpske narodnosti”. Piše u udžbeniku i ovo: „Osim Crne Gore ima još srpskih zemalja, u kojima žive naša braća Srbi. Neki su, kao mi slobodni, a neki nijesu, nego su pod tuđinom. Svaki Srbin u Crnoj Gori dužan je poznati i ljubiti svoju cjelokupnu domovinu – sve srpske zemlje, u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi. Nijedan Srbin i Srpkinja, ma koje vjere bili, ne smiju požaliti ni život za opštu srpsku slobodu, dobro i blagostanje. Treba da je brat mio, koje vjere bio, jer teško bratu bez brata“.

Dobro, ali zašto su pomogli kada je bilo izvjesno da je slom neminovan? Možda zato što je crnogorska kraljevska vlada 11./24. jula 1914. pred početak Velikog rata obavijestila ucijenjenu srpsku vladu sledeće: ”Teško je riješiti kakav odgovor da se dadne Austriji. Naše bi mišljenje bilo da se poslušaju savjeti Rusije. U svakom slučaju kažite gospodinu Pašiću, da nam je zlo i dobro zajedno sa Srbijom. Njena sudbina je i naša sudbina… Srbija može računati na bratsku i neograničenu pomoć Crne Gore, kako u ovom sudbonosnom času, tako i u svakom drugom…”. Ili, što reče kralj Nikola u svojoj objavi rata, “Crnogorci! Krv se već lije na Dunavu, Savi i Drini; lije se na granicama naše moćne zaštitnice Rusije i njene saveznice Francuske, pa sad – ko je junak, na oružje, ko je junak nek slijedi koracima dva stara srpska kralja: da ginemo i krv prolivamo za jedinstvo i slobodu zlatnu. Na našoj su strani Bog i pravda. Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat. Primite ga kao i uvijek, primite ga srpski i junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće ve u svim našim podvizima. Živjeli moji mili Crnogorci! Živjelo naše milo Srpstvo!”

I, šta je onda sad taj Mojkovac i što je važna Mojkovačka bitka? Pa, kada su posle bitke o kojoj nas ništa nisu učili, a koja je zapravo spasila Srbiju. Dakle kada su Srbi, vojska i narod, krenuli da se povlače pred tri sile koje su nagrnule, a sve u nadi da će ih na Jadranu odmah dočekati savezničke snage i prebaciti u neko mjesto oporavka (što se ne samo da nije odmah desilo, nego se posle užasa po albanskim planinama pješačilo i dodatnih dvestotinak kilometara po močvarim priobalnim predjelima), u jednom trenutku Srbi su umalo bili opkoljeni. Odozgo „stis’o Švaba“, s leđa udario Bugarin. Ipak, najveću prijetnju predstavljale su one austrougarske jedinice kojima je ostalo samo da se probiju kroz Mojkovačka vrata i, pravcem prema Kolašinu i Podgorici, prestignu Srbe i presijeku odstupnicu srpskoj vojsci. Srpska vojska iz Crne Gore je to sprečavala od 22. oktobra 1915, te se i smatra da je Mojkovačka bitka upravo tada i počela. Prve jezive borbe vodile su se od tog dana do 2. novembra oko Višegrada, druge od 8. do 16. na Javoru, ali su ta junaštva malobrojnijih – dobila kulminaciju na Badnji dan i Božić 1916.

Tada su 62. pešadijska divizija i brigada „Švarc“ iz 53. divizije dobile naređenje da se krene u proboj. Ipak, udarnu snagu činilo je, po nekim procjenama, oko 20.000 vojnika pod komandom generala Vilhelma fon Rajnara, koji su uz nemolisrdno korišćenje daleko veće municije, a i brojčanu nadmoć, u uvodnoj fazi dvodnevnih mojkovačkih okršaja zauzeli neke od ključnih tačaka odbrane, poput Bojne njive. Ne i Razvršje, najvažniji položaj na tom pravcu. Snijeg je bio do koljena, jurišalo se, borilo prsa u prsa, a malobrojnije crnogorske snage potpuno su spriječile prvi plan neprijatelja – da se silovitim naletom sve brzo riješi. I, dok su hrabre, požrtvovane žene po snijegu donosile hranu vojnicima koji i po nekoliko dana nisu ništa drugo jeli do parče hleba, a te iste žene sa bojišta odnosile ranjenike jer nije imao ko drugi, serdar Janko Vukotić, koji je bio nadležan za taj dio branilaca, došao je tokom noći na položaje, shvativši da će se sjutradan, na Božić rešavati bitka.

A onda, dok su se Srbi povlačili jedinim preostalim stazama, serdar Janko Vukotić iznenađuje sve svoje starešine i naređuje da se u zoru, na Božić, protiv jačeg, spremnijeg i odmornijeg neprijatelja, položaji ne brane. Naređuje i da se vojska ne povlači. Naređuje – juriš.

Nema pjesme koja bi vjerodostojno opisala polazak tih hrabrih junaka u smrt. Nema tih stihova koji bi opisali te prizore, mada guslari čuvaju sjećanje, uz riječi „Mi ginemo Hristos da se rodi… Crnogorci na Golgotu pošli“. Ginuli su jedan po jedan, desetina po desetina. A išli naprijed. „Snijeg se vas iskrvario“, što reče jedan od rijetkih preživjelih. Ali, juriši nisu prestajali. Braneći braću od smrti, davali su svoje živote jedan za drugim. I zauzeli šta im je dan ranije oteto. Odbranili čast za sva vremena. I ostavili nama u amanet da to nikada ne zaboravimo.

Umjesto “hvala”, koje nikada neće biti dovoljno, borba protiv zaborava biće najveći dar na oltaru mojkovačkih junaka, koji su strašni, najuzvišeniji zavjet ispunili. Što reče vladika Nikolaj, „da ne bješe smrti na Mojkovcu, ne bi bilo vaskrsa na Kajmakčalanu“. Neka je slava i hvala svima koji su po bukovim šumama, snijegom prekrivenim kosama Bojne njive i Razvršja, svima njima koji su baš tu gdje se magla spuštala sa vrhova Bjelasice – svojom krvlju ostavili potvrdu onih riječi iz onog Zemljopisa „Teško bratu bez brata“. Jer, najteža je muka ne kada se mre, već kada se u maglama ispraznosti životari a na bratstvo zaboravi. E, pa, ne zaboravljamo. Evo, ovog časa smo se dogovorili da nikada ne zaboravimo.