Na današnji dan, 26. aprila, vrijedi se podsjetiti teksta pokojnog Miroslava Lazanskog, jednog od najpoznatijih vojnopolitičkih komentatora „Politike”, koji je pisao o jednoj od najzagonetnijih epizoda iz vremena NATO agresije 1999. godine — navodnoj akciji jugoslovenskih aviona G-4 „super galeb” na aerodrom Rinas kod Tirane.

Lazanski je u tom tekstu naveo da su piloti sa aerodroma Golubovci kod Podgorice, bez znanja i odobrenja komande u Beogradu, pripremili i izveli supertajnu misiju čiji je cilj bio aerodrom Rinas, gdje su se, prema njegovim navodima, nalazili američka borbena grupa „Soko”, helikopteri tipa „apač”, kao i djelovi 82. padobranske divizije iz Fort Brega.

Prema Lazanskom, u ranu zoru 26. aprila 1999. godine u akciju je krenulo šest aviona G-4 „super galeb” jugoslovenskog Ratnog vazduhoplovstva, iz sastava akro-grupe „Leteće zvezde”. Leteći izuzetno nisko, iznad morskih talasa, kako bi izbjegli radarsku kontrolu, avioni su, kako je pisao Lazanski, za manje od dvadeset minuta stigli do ciljeva u rejonu Rinasa.

U tekstu se navodi da su „galebovi” prišli iz pravca izlazećeg sunca, što je otežavalo njihovo vizuelno otkrivanje. Najprije je, prema toj verziji događaja, napadnut logor za obuku pripadnika OVK u blizini aerodroma, a potom su gađani američki helikopteri na zemlji. Lazanski je naveo da je tom prilikom uništeno devet „apača”, dok su još tri bila ozbiljno oštećena.

Posebnu pažnju u njegovom tekstu privukao je dio u kojem je ukazivao na okolnosti koje su, kako je smatrao, mogle da potvrde da se nešto na Rinasu zaista dogodilo. Italijanska državna televizija, prema njegovim navodima, istog dana je jednom objavila vijest o napadu na aerodrom, poslije čega je ona povučena. Ruska agencija Itar-Tas javila je da je aerodrom Rinas 26. aprila bio zatvoren za saobraćaj i da je tako ostalo nekoliko dana. Lazanski je podsjećao i da italijanski ministar unutrašnjih poslova poslije posjete Tirani nije poletio sa tog aerodroma, kao i da albanska delegacija, koja se vraćala sa sastanka Savjeta Evrope u Strazburu, nije sletjela na Rinas, već u Valonu.

U istom kontekstu pominjao je i prvu vijest o gubitku jednog američkog „apača” na „rutinskom letu”, koja se, kako je pisao, vremenski poklopila upravo sa 26. aprilom.

Dan kasnije, 27. aprila 1999. godine, NATO je, prema Lazanskom, u više navrata žestoko bombardovao aerodrom Golubovci kod Podgorice, posebno gađajući podzemni objekat Tuzi, u kojem su se nalazili avioni G-4 iz akro-grupe „Leteće zvezde”. Objekat je srušen, a avioni u njemu uništeni.

Lazanski je u svom tekstu naveo i da je jedan od jugoslovenskih pilota, prilikom primanja vojnog odlikovanja, rekao da ga prima „za uspjeh u tajnoj misiji”. Istovremeno, podsjetio je da piloti o akciji na aerodromu Rinas nisu željeli da govore, te da su Hag i sudbina srpskih generala uticali na kasnije ćutanje o mnogim događajima iz rata 1999. godine.

Zato je i završna ocjena Miroslava Lazanskog ostala najupečatljiviji dio tog teksta — službeno, ta priča se nikada nije dogodila. Neslužbeno, „Leteće zvezde” su odletjele u legendu.

Tekst pokojnog Miroslava Lazanskog i danas se čita kao podsjetnik na vrijeme u kojem su se, iza zvaničnih saopštenja i kontrolisanih ratnih informacija, odvijale operacije o kojima se decenijama kasnije govori šapatom, sa poštovanjem prema pilotima i sa sviješću da pojedine stranice ratne istorije nikada nisu do kraja otvorene.