Ako je Crna Gora zaista stigla do tog uzvišenog stepena institucionalne zrelosti da se pred sudove izvode građani zato što su branili vodu, vazduh i zemlju, onda bi bilo nedostojno zaustaviti se na polovini puta. Naprotiv, treba ići do kraja. Hapsite Milana Kneževića, hapsite Botun, hapsite Zetu. Hapsite sve one koji još nisu razumjeli da je u novoj Crnoj Gori sloboda dozvoljena samo dok ne smeta projektima, interesima, kombinacijama i onoj staroj političkoj pameti koja je preživjela i sopstveni formalni poraz 30. avgusta.

Jer, šta je danas u Crnoj Gori veći prekršaj od zahtjeva za normalnim životom? Šta je opasnije od naroda koji kaže da ne želi da se preko njegovih kuća, njiva, izvora, pluća i dostojanstva prelamaju tuđi planovi? Kakva je to, uostalom, drskost da neko u Botunu pomisli da ima pravo na čist vazduh, na zdravu životnu sredinu i na sopstveni glas? Pa još da se poziva na referendumsku volju građana Zete, kao da je volja naroda nešto što obavezuje vlast, a ne dekorativni pojam koji se priznaje samo onda kada odgovara centrima moći.

Zato, hapsite, oslobodioci. Hapsite neposlušne, hapsite one rijetke koji su ostali na liniji onoga što je 30. avgusta predstavljalo nadu da je režim Mila Đukanovića poražen ne samo brojem glasova, nego i svojim metodama. Hapsite one koji su naivno vjerovali da će pad jedne vlasti značiti i pad njenog političkog morala, njene bahatosti, njenih mehanizama pritiska i njenog prezira prema običnom čovjeku. Hapsite ih zato što nisu shvatili da se u Crnoj Gori ponekad promijene samo lica, dok navike, apetiti i logika sile ostaju gotovo netaknuti.

Izvedite ih pred sudove, pa neka objašnjavaju zašto su branili vodu. Neka se pravdaju što nisu htjeli da ćute. Neka dokazuju da pravo na vazduh nije prekršaj, da nezagađena zemlja nije krivično djelo, da dostojanstvo nije napad na državu, a da ljubav prema zavičaju nije remećenje javnog reda i mira. Ako postojeći pravni poredak nije dovoljno kreativan, uvedite i novu kategoriju — prekomjerna privrženost mjestu rođenja. To bi, makar, bilo u duhu vremena u kojem se građanin sve češće tretira kao smetnja onda kada prestane da bude statista.

Jer šta je, zapravo, krivica Botuna i Zete? Nisu oborili državu, nisu napadali institucije, nisu uzimali milione, nisu potpisivali sumnjive ugovore, nisu crtali projekte preko tuđih života i nisu svoju korist proglasili javnim interesom. Samo su stali ispred jednog nauma i rekli da ne može. A u zemlji u kojoj je „ne može” uglavnom rezervisano za običnog čovjeka, dok za moćnike važi pravilo da sve može ako se dovoljno upakuje u proceduru, ta rečenica već zvuči kao pobuna.

Zato hapsite narod i u okove ga, simbolički ili stvarno, bacite pred lice pravde koja je toliko nezavisna da uvijek nekako prepozna neposlušnog građanina brže nego moćnog nalogodavca. Hapsite ga jer traži pravo na normalan život u Crnoj Gori. Hapsite ga jer brani svoje dostojanstvo. Hapsite ga jer još pamti da vlast nije gospodar, nego servis građana. Hapsite ga jer nije dovoljno disciplinovan da mirno posmatra kako mu se ispred kuće sprovodi politika sile, a potom od njega očekuje da se izvini onima koji su tu silu predstavljali kao zakon.

I nemojte, molimo vas, stati samo na Kneževiću. To bi bilo nedosljedno. Ako je krivica u otporu, onda je kriva svaka kuća u Crnoj Gori koja je stala uz Botun. Ako je krivica u nepristajanju, onda su krivi svi koji su odbili da budu nijemi svjedoci sopstvenog poniženja. Ako je krivica u tome što narod nije spustio glavu pred odlukama koje se donose u njegovo ime, ali protiv njegove volje, onda spisak optuženih mora biti mnogo širi od nekoliko političkih imena i prekršajnih poziva.

A vi ste, naravno, oslobodioci. Tako se bar predstavljate. Oslobodili ste građane od iluzije da ih neko pita. Oslobodili ste ih od naivne vjere da će poslije Đukanovića doći politika koja neće ličiti na njegovu. Oslobodili ste ih od pomisli da je država tu da štiti slabijeg od jačeg, a ne da jačem obezbjeđuje pečat, pratnju i službeno obrazloženje. Oslobodili ste ih, konačno, i od uvjerenja da promjena vlasti sama po sebi znači promjenu sistema.

Zato nastavite sa najvećim žarom. Šaljite pozive, pišite prijave, otvarajte predmete, privodite ako je to vrhunac institucionalne hrabrosti. Samo nemojte zaboraviti da u svakom tom pozivu, u svakoj prijavi i u svakoj sudnici neće stajati samo ime jednog čovjeka. Stajaće ime jedne zajednice koja je već dovoljno dugo čekala da joj neko objasni kako je moguće da se javni interes uvijek prelomi preko leđa malog čovjeka, dok se veliki interesi kreću nesmetano, uz policijsku zaštitu i administrativnu retoriku.

To je, možda, najveća ironija čitavog slučaja. Oni koji su godinama govorili o slobodi sada bi da disciplinuju one koji su u tu slobodu povjerovali. Oni koji su se zaklinjali u narod sada se čude što narod ima stav. Oni koji su se pozivali na 30. avgust sada kao da bi najradije uhapsili sve ono što je tog dana imalo smisla — nepristajanje, dostojanstvo, otpor bahatosti i uvjerenje da se država ne smije graditi na poniženju građana.

Zato, hapsite, oslobodioci, dok još ima onih koji vjeruju da je Crna Gora njihova kuća, a ne ničija privatna prćija. Hapsite dok još ima ljudi koji ne pristaju da se razvoj mjeri time koliko je narod pregažen da bi neki projekat prošao. Hapsite dok još ima onih koji misle da je 30. avgust bio početak slobode, a ne samo smjena garniture koja će nastaviti istim putem, sa novim licima i starim opravdanjima.

Hapsite Botun, hapsite Zetu, hapsite Milana Kneževića, hapsite svakoga ko vam se nađe na putu dok brani ono što je njegovo. Samo jedno imajte na umu: kada vlast počne da se brani od naroda, onda više nije pitanje šta će narod pred sudom, nego šta će takva vlast pred istorijom.