Novo istraživanje „Spektrum analitike”, prema kojem bi 62,8 odsto građana Crne Gore danas glasalo za nezavisnost, a 20,3 odsto za neki oblik državnog zajedništva sa Srbijom, nije samo anketa o jednom starom referendumskom pitanju. To je snimak političke svijesti društva koje je, poslije gotovo dvije decenije, u velikoj mjeri prihvatilo državni okvir koji je stvoren 2006. godine, ali bez ozbiljnog preispitivanja cijene po kojoj je taj okvir uspostavljen.

U tome je suština ovog nalaza. Crna Gora nije samo prihvatila nezavisnost kao institucionalnu činjenicu. Značajan dio njenih građana prihvatio je i politički rječnik, istorijsku interpretaciju i državnu mitologiju koju je decenijama gradio režim Mila Đukanovića. Zato rezultat ankete ne govori samo o odnosu prema Srbiji, već i o uspjehu dugotrajne državne i medijske operacije u kojoj je nezavisnost predstavljena kao jedini dokaz političke zrelosti, a svaka sumnja u njen nastanak kao retrogradnost, velikosrpstvo ili napad na državu.

Referendum iz 2006. godine formalno je riješen rezultatom od 55,5 odsto za nezavisnost i 44,5 odsto za zajedničku državu sa Srbijom. Međunarodni posmatrači su taj proces ocijenili kao u cjelini usaglašen sa demokratskim standardima, ali ta ocjena nikada nije uklonila duboko nepovjerenje velikog dijela građana koji su smatrali da je referendum održan u ambijentu neravnopravnosti, pritisaka, kontrole institucija i zloupotrebe državnih resursa.

To je tačka koju današnja anketa ne može da izmjeri do kraja. Ona mjeri trenutno raspoloženje, ali ne mjeri posljedice dvadesetogodišnje političke obrade društva. Ako danas 62,1 odsto ispitanika smatra da je bolje što je Crna Gora postala nezavisna, a 62,8 odsto bi ponovo glasalo za nezavisnost, onda se mora postaviti pitanje — da li je to slobodno sazrelo uvjerenje ili posljedica sistema u kojem je državnost izjednačavana sa lojalnošću jednoj političkoj strukturi?

Jer, nezavisnost Crne Gore nije nastala u praznom prostoru. Ona je nastala u doba vlasti koja je već bila opterećena ozbiljnim sumnjama i međunarodnim aferama. Italijanski tužioci su godinama dovodili Đukanovića i ljude iz njegovog okruženja u vezu sa švercom cigareta, dok su istraživačke organizacije i mediji pisali o vezama državnih struktura, kriminala i političke moći. Đukanović je te optužbe negirao, ali politička činjenica ostaje: država koja je 2006. predstavljana kao evropski projekat rođena je pod sjenkom tranzitnog kriminala, zarobljenih institucija i kontrolisanog javnog prostora.

Poslije toga, Crna Gora nije dobila samo zastavu, himnu i stolicu u Ujedinjenim nacijama. Dobila je i sistem u kojem su organizovani kriminal, partijska država i bezbjednosne strukture postali dio iste političke arhitekture. U godinama nakon referenduma, na prostoru Crne Gore izrastaju kriminalni klanovi čije su likvidacije, šverc narkotika i međunarodne policijske akcije postali dio evropskih bezbjednosnih izvještaja. Rojters je, pozivajući se na grčku policiju, pisao o „kotorskom klanu”, njegovom rascjepu na škaljarsku i kavačku grupu i desetinama ubistava širom Evrope.

Zato je politički problem Crne Gore dublji od pitanja da li bi danas većina glasala za nezavisnost. Problem je u tome što je jedan režim uspio da sopstveno nasljeđe predstavi kao državni identitet. Sve što je bilo sporno, od referendumskih okolnosti, preko kriminalnih afera, do antisrpske kampanje i udara na Srpsku pravoslavnu crkvu, vremenom je prekriveno formulom da je to bila borba za državu.

Posebno je važan podatak da bi, među opredijeljenima, 75,6 odsto građana danas bilo za nezavisnost, dok bi 24,4 odsto bilo za neku varijantu zajedništva sa Srbijom. Ta brojka pokazuje da je suverenistički narativ postao dominantan ne samo među tradicionalnim biračima DPS-a, manjinskim strankama i građanističkim strukturama, već i u dijelu biračkog tijela koje je poslije 2020. godine formalno glasalo za promjene.

Tu se dolazi do druge, možda i važnije teme, uloge onih koji su na vlast došli poslije 30. avgusta 2020. godine. Taj datum je u Crnoj Gori najavljivan kao kraj Đukanovićevog sistema. I zaista, Demokratska partija socijalista tada je prvi put poslije tri decenije izgubila vlast.

Ali pad DPS-a nije značio i demontažu njegovog ideološkog aparata. Nove vlasti su u velikoj mjeri prihvatile okvir koji je Đukanović ostavio: strah od ugrožavanja državnosti, rezervisanost prema srpskom identitetu, izbjegavanje ozbiljnog otvaranja pitanja referenduma, selektivno suočavanje sa kriminalnim nasljeđem i stalnu potrebu da se dokazuju zapadnim centrima moći. Umjesto da prekinu indoktrinaciju, oni su je često samo omekšali, prepakovali i nastavili pod drugim imenom.

Zato ne iznenađuje što istraživanje pokazuje da bi 72,2 odsto birača Pokreta Evropa sad glasalo za nezavisnost, kao i nešto više od polovine birača Demokrata. To su stranke koje su nastale ili ojačale poslije slabljenja DPS-a, ali su u državnom pitanju uglavnom prihvatile granice koje je taj isti DPS postavio. Drugim riječima, Đukanović je izgubio vlast, ali je njegova interpretacija Crne Gore nastavila da živi i u postđukanovićevskom sistemu.

Najveća slabost novih vlasti nije bila u tome što nisu poništile nezavisnost — to nije bilo realno političko pitanje. Njihova slabost je u tome što nisu otvorile istinu o državi koju su naslijedile. Nisu objasnile građanima kako je građena crnogorska nezavisnost, ko je na njoj profitirao, kako je stvarana antisrpska atmosfera, kako su kriminalni klanovi postali moćniji od institucija i zašto su se mnogi iz starog režima tako lako prilagodili novim okolnostima.

Zato ova anketa nije trijumf nezavisne Crne Gore, već dokaz da je političko nasljeđe Mila Đukanovića dublje nego što su mnogi željeli da priznaju. On više ne mora da bude na vlasti da bi njegov sistem proizvodio rezultate. Dovoljno je da nove elite prihvate njegove teme, njegove strahove i njegove zabrane.

Istovremeno, podaci o odnosu prema Srbiji pokazuju da Crna Gora nije izašla iz identitetskog konflikta. Samo 22,6 odsto ispitanika smatra da su odnosi sa Srbijom veoma dobri, 27,9 odsto misli da su bolji nego ranije, ali da mogu biti bolji, dok 7,7 odsto čak smatra da Crna Gora uopšte ne treba da teži dobrim odnosima sa Beogradom. To je posljedica politike u kojoj je Srbija godinama predstavljana kao opasnost, a srpski identitet u Crnoj Gori kao problem koji treba držati pod kontrolom.

Posebno upozorava podatak da bi 35,9 odsto građana izabralo članstvo u Evropskoj uniji i po cijenu sukoba sa Srbijom, dok bi 27,7 odsto izabralo prijateljstvo sa Srbijom i po cijenu neulaska u EU. Čak 36,4 odsto nema stav. To pokazuje koliko je duboko usađena lažna dilema da Crna Gora mora da bira između Evrope i Srbije. Upravo ta dilema bila je jedan od najuspješnijih instrumenata Đukanovićeve politike: ko je za dobre odnose sa Srbijom, taj je protiv Evrope; ko postavlja pitanje prava Srba, taj ruši državu.

Pravi izazov za Crnu Goru nije novi referendum. Pravi izazov je oslobađanje od političke svijesti koju je proizveo stari režim. Nezavisnost kao međunarodnopravna činjenica više nije sporna na način na koji je bila 2006. godine, ali je sporno ako se ona i dalje koristi kao paravan za prećutkivanje kriminala, korupcije, antisrpske diskriminacije i ideološkog inženjeringa.

Zato bi najpoštenije čitanje ovog istraživanja bilo sljedeće — većina građana Crne Gore prihvatila je nezavisnost, ali Crna Gora još nije izašla iz sjenke režima koji je tu nezavisnost pretvorio u svoje vlasništvo. A oni koji su došli poslije 30. avgusta 2020. nisu imali ni snage ni volje da tu sjenku rastjeraju. Naprotiv, u mnogim segmentima su je produžili.

I tu se krije najveća pobjeda Mila Đukanovića — ne u tome što je ostao na vlasti, već u tome što su i mnogi poslije njega nastavili da misle u granicama koje je on postavio.