VAŠINGTON – Nedavno objavljeni dokumenti Nacionalne bezbjednosne arhive SAD ponovo su otvorili jedno od najmračnijih poglavlja Hladnog rata, programe CIA za kontrolu ponašanja, upotrebu psihoaktivnih supstanci i eksperimente koji su kasnije postali poznati pod imenom MK-Ultra.

Prema istraživanju američkog portala „The Intercept”, deklasifikovani materijali prvi put direktno potvrđuju da su sjevernokorejski ratni zarobljenici, koji su se pedesetih godina nalazili u američkom pritvoru, bili među prvim subjektima ranih eksperimenata CIA, u okviru projekta „Plava ptica”, preteče kasnijih programa „Artičoka” i MK-Ultra.

Riječ je o dokumentaciji objavljenoj u okviru kolekcije „CIA and the Behavioral Sciences: Mind Control, Drug Experiments and MKULTRA”, koja okuplja više od 1.200 zapisa o jednom od najkontroverznijih programa u istoriji američke obavještajne službe. Nacionalna bezbjednosna arhiva navela je da je CIA, pod različitim šifrovanim nazivima, sprovodila eksperimente sa drogama, hipnozom, izolacijom, senzornom deprivacijom i drugim metodama nad ljudima koji često nijesu znali da su dio tajnog programa.

Do sada se učešće Korejaca u ovim eksperimentima uglavnom pominjalo u knjizi novinara Džona Marksa „U potrazi za Mandžurskim kandidatom” iz 1979. godine. Marks je pisao da je u oktobru 1950. godine grupa od 25 neimenovanih sjevernokorejskih ratnih zarobljenika izabrana za ispitivanje takozvanih naprednih tehnika ispitivanja. Novoobjavljeni dokumenti, međutim, daju službenu potvrdu onoga što je decenijama bilo poznato samo kroz fragmentarne navode.

U dokumentima se navodi da je osnovni cilj projekta bio razvoj metoda kojima bi se, uz upotrebu poligrafa, droga i hipnoze, postigli „najveći rezultati” u ispitivanju. Plan iz aprila 1950. godine predviđao je formiranje posebnih timova sastavljenih od psihijatra, stručnjaka za hipnozu i poligrafskog tehničara. Projekat je odobren kao izuzetno osjetljiv i tajan, a znanje o njemu trebalo je da bude ograničeno na najuži krug ljudi unutar agencije.

Posebno uznemirujuće djeluju pitanja koja su službenici CIA željeli da riješe eksperimentima: da li je moguće natjerati čovjeka da postupi suprotno sopstvenim moralnim uvjerenjima, može li se ličnost „izmijeniti” i koliko bi takva promjena trajala, kao i da li je moguće izazvati potpunu amneziju u svim uslovima. U dokumentima se pominju i planovi za nabavku uređaja za tajno ubrizgavanje sedativa, kao i modifikacije predmeta koji su mogli da posluže u tajnim operacijama.

Kako piše „The Intercept”, jedan izvještaj iz 1951. godine bilježi postojanje projekta u Japanu i Koreji, u kojem su američke vojne strukture koristile poligrafskog ispitivača i tim psihijatara i psihologa za rad sa korejskim ratnim zarobljenicima. To je jedan od najdirektnijih tragova koji rane eksperimente CIA povezuje sa zarobljenicima iz Korejskog rata.

Dokumentacija pokazuje da su eksperimenti imali i širi ideološki kontekst. Na sastancima američkih, britanskih i kanadskih obavještajaca razgovaralo se o psihološkom ratovanju, načinima borbe protiv komunizma, „prodaji” demokratije i sprečavanju prodora komunističkih ideja u sindikate. U isto vrijeme, jedan zapisnik iz maja 1950. godine ukazuje da je od vojnog saniteta traženo da u materijale za analizu uvrsti i dokumenta sa Nirnberškog procesa koja se odnose na psihoaktivne supstance, narkoanalizu i posebne tehnike ispitivanja.

Zvanično opravdanje za razvoj ovakvih programa godinama je bilo zasnovano na tvrdnjama da su američki vojnici u Korejskom ratu bili izloženi neprijateljskim tehnikama „ispiranja mozga”. Taj motiv kasnije je ušao i u popularnu kulturu, prije svega kroz roman i filmove „Mandžurski kandidat”. Međutim, deklasifikovani dokumenti ukazuju da sama CIA nije imala čvrste dokaze da su Kinezi ili Sjevernokorejci primjenjivali takve sofisticirane tehnike nad američkim zarobljenicima.

U svjedočenju iz 1983. godine, Sidni Gotlib, hemičar CIA i jedna od ključnih figura programa MK-Ultra, naveo je da poslije temeljnih provjera nije bilo dokaza da su američki ratni zarobljenici u Koreji bili podvrgnuti hipnozi ili psihoaktivnim sredstvima. Ipak, u jednom memorandumu Alenu Dalesu iz 1952. godine navedena je logika koja je, po svemu sudeći, vodila agenciju: odsustvo dokaza nije prihvatano kao dokaz da neprijatelj takve metode ne primjenjuje.

Nacionalna bezbjednosna arhiva ističe da su mnogi originalni dosijei MK-Ultre uništeni 1973. godine po nalogu tadašnjeg direktora CIA Ričarda Helmsa, ali da preživjeli dokumenti ipak otkrivaju uporan pokušaj agencije da razvije metode za brisanje i preoblikovanje ljudskog uma.

Novi dokumenti zato ne predstavljaju samo dopunu istorije jednog tajnog programa, već i potvrdu da su u ime hladnoratovske paranoje ljudi u pritvoru, uključujući ratne zarobljenike, korišćeni kao sredstvo za ispitivanje granica kontrole nad pojedincem. Istorija Korejskog rata, često nazivanog „zaboravljenim ratom”, time dobija još jedan mračan sloj – onaj koji pokazuje da zaborav ponekad nije posljedica vremena, već namjernog prikrivanja.