Brutalni udar na Srpsku pravoslavnu crkvu i državu Srbiju, koji se u kontinuitetu plasira kroz tekstove na portalu Autonomija, predstavlja svjesnu i sistematsku kampanju usmjerenu na urušavanje duhovnih i nacionalnih temelja srpskog naroda, u kojoj se, pod maskom „kritičkog mišljenja“, otvoreno napadaju Crkva, država i sam identitet ovog naroda.

Tekst Pavla Radića, objavljen u medijskom krugu okupljenom oko Dinka Gruhonjića, ne krije svoju suštinu. On je ideološki pamflet u kojem se Srpska pravoslavna crkva označava kao izvor „mračnjaštva“, a državno rukovodstvo kao nosilac navodne „klerikalne agresije“.

Najprije, treba jasno reći da napad na Srpsku pravoslavnu crkvu nije atak na jednu instituciju, već na živo tkivo naroda. Crkva nije politička organizacija, već sabor vjerujućih, vjekovni čuvar vjere, pisma, kulture i istorijskog pamćenja. Ona je u najtežim vremenima bila utočište i oslonac, onda kada države nije bilo, kada je narod bio proganjan, raseljavan i ostavljen bez zaštite. U tom svjetlu, optužbe o „vlastoljublju“ i „srebroljublju“ nisu ništa drugo do pokušaj da se obesveti ono što je za milione ljudi sveto.

Posebno je problematičan dio teksta u kojem se prizivaju događaji iz 1991. godine i izjava ratnog komandanta Trebinja, kako bi se napravila vještačka i zlonamjerna paralela sa današnjim vrhom Srbije i Srpske pravoslavne crkve. To je pokušaj da se jedan narod trajno veže za karikaturalne i negativne predstave, da mu se oduzme pravo na razvoj, na promjenu i na dostojanstvo i takva logika ne služi istini, već isključivo političkoj diskreditaciji.

Još je opasnije što se taj narativ direktno prenosi na današnje vrijeme, pa se državno rukovodstvo i patrijarh označavaju kao nasljednici „duha rušilaštva“. To nije samo netačno, već i duboko uvredljivo, jer podrazumijeva da je svaka veza sa nacionalnim i duhovnim vrijednostima unaprijed sumnjiva i štetna. U takvom svjetonazoru nema mjesta ni za Svetog Savu, ni za Dositeja, ni za bilo kakvo autentično srpsko iskustvo i sve mora biti preoblikovano po mjeri jedne uske ideološke matrice.

Ideja osnivanja univerziteta koji bi, uz znanje, njegovao i moralne i duhovne vrijednosti, u tekstu se predstavlja kao „sumanuta“ i „opasna“. A šta je zapravo sporno? To što se obrazovanje ne svodi samo na tehničko znanje, već se vraća svom izvornom smislu, oblikovanju cjelokupne ličnosti čovjeka. U srpskoj tradiciji, obrazovanje nikada nije bilo odvojeno od vaspitanja, niti od duhovnosti. Upravo su Sveti Sava i Dositej, svaki na svoj način, pokazali da znanje bez morala nije dovoljno.

Zato je suština napada jasna i nije problem u univerzitetu, već u vrijednostima koje on simbolizuje. Problem je u tome što se u srpskom društvu ponovo afirmiše ideja da postoje temelji koji nisu podložni dnevnoj politici – vjera, tradicija, kultura, nacionalni identitet. Za one koji bi da Srbiju svedu na geografski prostor bez duhovnog sadržaja, to je neprihvatljivo.

Retorika koja se koristi u ovom tekstu, od uvreda do grubih generalizacija, pokazuje da ovdje nije riječ o dijalogu, već o obračunu. Kada se Srpska pravoslavna crkva naziva „kompromitovanom“, kada se država proglašava „mafijaškom“, kada se čitavi slojevi društva označavaju kao „mračnjaci“, onda je jasno da je cilj da se ukine svaka mogućnost legitimnog postojanja drugačijeg stava.

Ali istina je jednostavna i jasna. Crkva nije protiv znanja, već protiv praznog znanja bez smisla. Država nije protiv slobode, već protiv haosa koji se pod slobodom podmeće. I narod nije „masa“ koju treba „prosvjećivati“ prezirom, već zajednica koja ima svoju istoriju, svoju vjeru i svoje dostojanstvo.

Zato ovakvi tekstovi, ma koliko bili glasni, ne govore o slabosti Srpske pravoslavne crkve ili države, već o krizi onih koji ih napadaju. Jer onaj ko u Svetom Savi vidi problem, a u sopstvenom preziru vrlinu, ne vodi borbu za prosvjećenost, već protiv samog korijena naroda kome, htio ili ne, pripada.