Nisam sklon lakom tumačenju crkvenih događaja kao političkih, niti svako javno istupanje sveštenstva posmatram kroz prizmu ideološke funkcije. Međutim, ono što se dogodilo u Budvi, na promociji knjige episkopa Grigorija, uz saučesništvo sveštenika Gojka Perovića, ne može se više podvesti pod tu vrstu naivnosti. To nije bila promocija knjige, nego politički performans. I to performans koji, u analitičkom smislu, ispunjava sve uslove jedne promišljene javne intervencije: vremensku preciznost, diskurzivnu usaglašenost i jasno profilisan politički efekat. Održan u trenutku izborne tišine u Srbiji, ovaj događaj dobija karakter indirektnog političkog djelovanja izmještenog izvan formalnih institucionalnih okvira. Upravo ta izmještenost nije slučajna, već je suštinska.

Budva nije izabrana samo zato što je pogodna za književne večeri, već zato što omogućava artikulaciju poruka koje se odnose na Srbiju, a da se pritom izbjegne neposredna odgovornost za njihove posljedice. U teoriji političke komunikacije, takav postupak se označava kao eksternalizacija poruke, koja se šalje van prostora na koji se odnosi, kako bi se zadržao efekat, a izbjegla direktna odgovornost.

Ako je sve bilo u domenu duhovnog i kulturnog, zašto isti događaj nije organizovan u Beogradu? Zašto se govor o studentima, protestima i „nejednoobraznosti“ crkve izmješta u drugu državu, i to u trenutku kada je javni prostor u Srbiji formalno zatvoren za političke poruke? Odgovor je, po meni, očigledan: upravo zato što se na taj način djeluje, a da se ne odgovara.

Diskurzivni okvir koji je tom prilikom korišćen dodatno potvrđuje tu tezu. Pozivanje na pismo šestorice episkopa, insistiranje na legitimitetu studentskih protesta i naglašavanje unutrašnje „različitosti“ crkve predstavljaju elemente jednog koherentnog ideološkog narativa. Taj narativ se ne zasniva na sabornosti, već na njenoj relativizaciji. Ne teži jedinstvu, već njegovoj rekonfiguraciji u skladu sa određenim političkim parametrima. Posebno je važno uočiti da pozivanje na „različitost“ u ovom kontekstu nije poziv na dijalog, već mehanizam legitimacije već uspostavljene linije djelovanja. Drugim riječima, ne otvara se prostor za mišljenje, već se normalizuje stanje u kojem su granice već pomjerene.

U tom procesu, uloga Gojka Perovića i episkopa Grigorija nije ni spontana ni slučajna. Naprotiv, njihovo djelovanje pokazuje visok stepen koordinacije i svijest o komunikacionom efektu koji proizvode. Ono što je, međutim, posebno problematično jeste model djelovanja koji primjenjuju: artikulacija poruke bez preuzimanja odgovornosti za njene posljedice. Takav model ima svoju preciznu teorijsku definiciju — iniciranje procesa uz istovremeno distanciranje od njegovog ishoda. U javnom diskursu, to se najčešće prepoznaje kao „pranje ruku“, odnosno pozicioniranje koje omogućava uticaj bez odgovornosti.

Upravo u tom ključu treba čitati i pokušaj pritiska na mitropolita Joanikija. Podsjećanje na pismo episkopa nije bilo informativno, već funkcionalno — kao sredstvo normalizacije jednog procesa koji teži da Mitropoliju crnogorsko-primorsku uvuče u eksplicitnije političko pozicioniranje. Treba reći i da Joanikijeva trenutna uzdržanost nije izraz principijelne distance, već svjesne kalkulacije unutar složenog odnosa snaga. Upravo zato on postaje prepreka za one koji žele bržu i jasniju artikulaciju, pa se zato pritisak više ne vrši unutar Crkve, već javno.

I zato je Budva postala politička scena za dvojicu koji su crvene linije odavno prešli. Ni struktura samog događaja ne ostavlja prostor za iluzije. Prisustvo unaprijed profilisanog kruga istomišljenika, mobilisanog iz više sredina, ukazuje da nije riječ o spontanom okupljanju, već o organizovanom javnom nastupu sa jasno definisanom ciljnom grupom. To je komunikacija zatvorenog kruga, koja teži da se predstavi kao opšti stav. Sve to ukazuje da je budvanski događaj dio kontinuiranog procesa unutrašnje politizacije crkvenog prostora. Taj proces ima svoju dinamiku, svoje aktere i svoje instrumente. Ono što ga čini posebno osjetljivim jeste činjenica da se odvija kroz instituciju koja po svojoj prirodi treba da bude iznad takvih konfiguracija.

Upravo zato je neophodno o ovome govoriti bez eufemizama i reći javno: Budva preksinoć nije bila mjesto promocije knjige, nego poligon za artikulaciju poruka koje imaju političku funkciju — za testiranje granica i za postepeno pomjeranje linije između duhovnog i političkog. A to je linija koja, kada se jednom trajno pređe, više ne može lako da se vrati. Narod to vidi. Ne zato što mu se objašnjava, već zato što prepoznaje razliku između pastirskog glasa i političke retorike. I zato što osjeća kada se institucija koristi kao sredstvo.

Evo, ispoštovao sam i izbornu tišinu u Srbiji.