Sukob na Bliskom istoku ulazi u novu fazu u kojoj se, pored direktnih vojnih operacija, sve više vidi i diplomatska borba za široku međunarodnu podršku. Najnoviji potez Vašingtona, poziv drugim državama da pošalju ratne brodove u Ormuski moreuz radi zaštite trgovačkih ruta, pokazuje da se kriza širi izvan regionalnih okvira i dobija izrazito globalnu dimenziju.

Poziv Donalda Trampa upućen je ne samo tradicionalnim saveznicima Sjedinjenih Država već i državama koje se smatraju njihovim strateškim rivalima. Francuska, Velika Britanija, Japan i Južna Koreja našle su se među zemljama od kojih se očekuje učešće u pomorskoj misiji, ali je posebnu pažnju izazvala činjenica da je inicijativa adresirana i na Kinu.

U centru američke argumentacije nalazi se bezbjednost jednog od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu. Ormuski moreuz predstavlja arteriju kroz koju prolazi značajan dio globalne trgovine naftom i tečnim prirodnim gasom. Svako ozbiljnije narušavanje plovidbe na tom mjestu moglo bi da izazove nagle potrese na svjetskim tržištima energenata, ali i da produbi već postojeće geopolitičke tenzije.

Iako američki predsjednik tvrdi da su iranski vojni kapaciteti praktično uništeni, sama inicijativa da se formira široka pomorska koalicija otkriva da rizik od asimetričnih napada i dalje postoji. U uslovima savremenog ratovanja, čak i relativno ograničene akcije, poput postavljanja mina, upotrebe dronova ili lansiranja raketa kratkog dometa, mogu biti dovoljne da ugroze plovidbu i izazovu globalne posljedice.

Istovremeno, Vašington je najavio nastavak vojnih operacija duž iranske obale i protiv iranskih pomorskih jedinica. Takav pristup ukazuje na namjeru Sjedinjenih Država da istovremeno zadrže vojni pritisak i da međunarodnoj zajednici predstave Ormus kao zajednički bezbjednosni problem, a ne isključivo američko-iranski sukob.

Međutim, reakcije potencijalnih partnera pokazuju da ova strategija ne nailazi na jednoznačnu podršku. Norveška je već saopštila da neće uputiti svoje brodove u region, uz obrazloženje da je situacija previše nestabilna i da je neophodno tražiti diplomatsko rješenje. Slična uzdržanost primjetna je i kod drugih država koje formalno pripadaju zapadnom savezničkom krugu.

Posebno složenu poziciju ima Japan. Tokio raspolaže modernim minolovcima koji bi mogli biti korišćeni za obezbjeđivanje plovnog puta, ali ustavna ograničenja i politička osjetljivost upotrebe vojske u inostranstvu značajno suzbijaju prostor za djelovanje. Uoči predstojećih razgovora sa američkim rukovodstvom, japanska vlada moraće da balansira između savezničkih obaveza i domaćih političkih ograničenja.

Sličan pritisak osjeća i Južna Koreja, gdje bi eventualno učešće u američkoj operaciji moglo da izazove snažne političke podjele i proteste unutar zemlje. Za Seul je to klasičan primjer dileme između očuvanja strateškog savezništva sa Vašingtonom i izbjegavanja direktnog uvlačenja u konflikt koji nije od vitalnog nacionalnog interesa.

Kina se, s druge strane, za sada drži distancirano. Peking već ima sopstvene mehanizme saradnje sa Teheranom u oblasti bezbjednosti plovidbe, što mu omogućava da izbjegne direktno priključivanje američkoj inicijativi. Takva pozicija omogućava Kini da zadrži ulogu posmatrača koji pažljivo prati razvoj događaja, bez preuzimanja neposrednih vojnih obaveza.

Sa iranske strane, poruke su jasne i usmjerene ka regionalnim akterima. Teheran nastoji da predstavi američko prisustvo kao spoljnu intervenciju i poziva susjedne države da same obezbijede regionalnu stabilnost. Istovremeno, iransko rukovodstvo naglašava da zadržava inicijativu u sukobu, što ukazuje na uvjerenje da i pored američkih udara posjeduje dovoljne kapacitete za asimetrično djelovanje.

U široj geopolitičkoj perspektivi, američki poziv na formiranje međunarodne pomorske koalicije može se tumačiti i kao pokušaj da se odgovornost za bezbjednost regiona podijeli sa drugim državama. Takav pristup omogućava Vašingtonu da smanji sopstveni operativni teret, ali i da politički legitimizuje vojno prisustvo u zoni konflikta.

Istovremeno, reakcije saveznika pokazuju da zapadni blok više ne djeluje sa istim stepenom jedinstva kao u ranijim krizama. Sve veći broj država oprezno procjenjuje sopstvene interese i izbjegava direktno uključivanje u konflikte koji nose rizik šire eskalacije.

Zbog toga Ormuski moreuz danas nije samo strateška energetska arterija već i simbol nove faze međunarodnih odnosa. Način na koji će se svjetske sile postaviti prema američkoj inicijativi pokazaće koliko je globalni sistem savezništva i dalje funkcionalan – i da li se svijet kreće ka sve izraženijoj geopolitičkoj fragmentaciji.