Bivši predsjednik Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić ponovo je podlo pokušao da otvori pitanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ovoga puta objavom na Iksu u kojoj, polazeći od stare vijesti RTCG-a o susretu patrijarha Porfirija sa liderima nekadašnjeg Demokratskog fronta, traži da se „odmah povrati Odluka iz maja 2006. godine kojom je definisana Pravoslavna crkva u Crnoj Gori”.

Ta rečenica je suština njegove objave. Sve ostalo, napad na patrijarha, pozivanje na „Gospodara svih Srba”, patetične formulacije o Svetom Duhu i dostojnosti, samo je politički dim iza kojeg se krije pokušaj da se, i poslije potpisivanja Temeljnog ugovora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, ponovo otvori pitanje koje je upravo tim ugovorom pravno zatvoreno.

Posebno je sporno što to traži čovjek koji je imao istorijsku priliku da Temeljni ugovor potpiše dok je bio na čelu 42. Vlade Crne Gore, ali to nije učinio. Prema tadašnjim tvrdnjama iz SPC, Krivokapić je 2021. godine došao u Beograd, bilo je očekivano da ugovor bude potpisan, ali do toga nije došlo, što je izazvalo razočaranje u crkvenom vrhu.

Temeljni ugovor je, na kraju, potpisan tek 3. avgusta 2022. godine u Podgorici, a potpisali su ga patrijarh srpski Porfirije i tadašnji premijer Dritan Abazović.

Upravo taj potpis ostaje jedina krupna dobra stvar koja se dogodila nakon rušenja režima Mila Đukanovića i Krivokapićeve vlade. Status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori konačno je pravno garantovan i izvučen iz zone ucjenjivanja, dnevne politike i ideološkog pritiska.

Zato je Krivokapićevo današnje pozivanje na maj 2006. godine krajnje problematično. Ta odluka nije nastala u idealnim uslovima crkvene slobode, već u atmosferi neposredno poslije spornog referenduma, u vremenu snažnog pritiska tadašnjih državnih struktura na čelu sa Milom Đukanovićem. Blaženopočivši mitropolit Amfilohije djelovao je u uslovima u kojima je Crkva morala da brani svoj opstanak, imovinu, kanonski poredak i vjerni narod od aparata koji je već tada gradio temelje kasnijeg otvorenog udara na SPC.

Zbog toga je opasno kada se danas taj kontekst vadi iz istorijske nužde i predstavlja kao model za budućnost. Ono što je 2006. bilo iznuđeno u uslovima pritiska, Krivokapić sada pokušava da predstavi kao politički recept i pozivanje na zaostavštinu mitropolita Amfilohija, klasičnim instrumentalizovanjem.

Još je opasnije što se sve ovo dešava poslije Temeljnog ugovora. Ako je ugovor potpisan, ako je status SPC u Crnoj Gori pravno utvrđen, ako su odnosi sa državom konačno postavljeni na jasan osnov, onda se nameće pitanje za čiji račun Krivokapić sada traži povratak na rješenja iz 2006. godine.

Da li to radi u svoje ime, kao politički penzioner koji pokušava da se vrati u javnost preko crkvene teme, ili u ime krugova koji su ga poslije avgustovskih izbora 2020. iznijeli na čelo vlasti, a zatim preko njega kupovali vrijeme za konsolidaciju poraženih struktura starog režima? Da li je njegova objava u funkciji Mila Đukanovića, Milojka Spajića, separatističkih krugova unutar i oko Mitropolije crnogorsko-primorske — ili svih njih zajedno?

To su pitanja koja najozbiljnije treba da se otvore i koja ne smiju da se izbjegavaju. Jer čovjek koji nije potpisao Temeljni ugovor onda kada je to morao da uradi, nema političko ni moralno pravo da danas drži lekcije o zaštiti Crkve. On je imao vlast, imao je priliku, imao je istorijski dug prema narodu koji ga je izabrao, i nije ga ispunio.

Narod koji je 30. avgusta 2020. glasao protiv režima Mila Đukanovića nije glasao za eksperiment u kojem će izborna volja biti razvlašćena, a pobjeda pretvorena u prostor za povratak poraženih parapolitičkih struktura. Taj narod nije glasao za premijera koji će se odreći političke snage koja ga je dovela na mjesto predsjednika vlade, niti za čovjeka koji će u odsudnom trenutku oklijevati oko pitanja zbog kojeg su litije i nastale.

Zato Krivokapić danas djeluje kao čovjek koji bi da naknadno prekraja sopstvenu biografiju. On bi da bude i litijski premijer i tužilac protiv onih koji su branili SPC. I čovjek mitropolitove zaostavštine i čovjek povratka na model koji je mitropolit prihvatao pod pritiskom Đukanovićevog aparata. I branilac Crkve i politički akter koji nije potpisao najvažniji pravni akt za tu istu Crkvu. U tome je suština njegove najnovije objave.

Nije problem samo što je koristio staru vijest RTCG-a iz 2021. godine, napisanu politički nepismeno i sa jasnim ideološkim predznakom. Problem je što je iz te stare vijesti izveo zahtjev koji bi, u praksi, ponovo otvorio pitanje koje je Temeljnim ugovorom zatvoreno.

Krivokapić se, dakle, ne javlja kao zaštitnik Crkve, već kao čovjek koji bi da ponovo vrati Srpsku pravoslavnu crkvu u politički lavirint iz kojeg je, uz mnogo muke, izvučena. A poslije svega što se dogodilo od 2020. do danas, to više ne može da se tumači kao njegova naivnost. To je politička poruka. I na nju treba odgovoriti jasno, jer Srpska pravoslavna crkva nije ničiji instrument, niti je Temeljni ugovor privremena smetnja koju će svaki poraženi politički projekat moći da dovodi u pitanje kad god mu zatreba nova uloga.