Podgoričke „Vijesti” objavile su tekst Velije Murića pod naslovom „Otpriznavanje kao pravno nasilje”, u kojem se deklaracije i odluke lokalnih skupština o povlačenju priznanja tzv. Kosova predstavljaju kao opasan udar na ustavni poredak Crne Gore. Taj tekst je politički signal, formalno upakovan u pravni rječnik, sa jasnom namjerom da se svako preispitivanje odluke iz 2008. godine unaprijed proglasi protivdržavnim ponašanjem.

U tome je suština cijele konstrukcije. Autor ne brani pravo od politike, već jednu političku odluku od demokratske rasprave. Ne štiti ustavni poredak od stvarne pravne uzurpacije, već od javnog neslaganja sa priznanjem jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Umjesto da razdvoji pravno dejstvo od političkog stava, on ta dva nivoa namjerno spaja, pa iz tog spoja proizvodi tezu o nekakvom pravnom nasilju.

Ta teza ne može da izdrži nijednu ozbiljnu stručnu provjeru.

Lokalna skupština u Crnoj Gori, sama po sebi, ne može da vodi spoljnu politiku. Ne može da prizna državu, povuče neko priznanje, šalje diplomatske note, niti može da mijenja međunarodnopravne odnose Crne Gore. To je nesporno. Ali iz te nesporne činjenice ne slijedi zaključak koji autor pokušava da nametne. Politička deklaracija lokalne skupštine nije isto što i akt međunarodnog priznanja, jer stav odbornika nije isto što i odluka Vlade, niti je zahtjev da se državna politika preispita isto što i preuzimanje državne nadležnosti.

Murićeva konstrukcija počiva upravo na tom lažnom izjednačavanju. On deklarativni akt tretira kao izvršni akt. Politički stav lokalnog parlamenta predstavlja kao pravnu radnju sa neposrednim dejstvom. Iz toga zatim izvodi dramatičan zaključak o ustavnom poretku, krivičnoj odgovornosti i institucionalnom raspadu. A to je u ovom slučaju klasična tehnika zastrašivanja javnosti pravnim formulama.

Ustavni poredak ne ruši odbornik koji kaže da je priznanje tzv. Kosova bilo pogrešno, niti ustavni poredak ruši lokalna skupština koja usvoji političku deklaraciju. Ustavni poredak rušio bi organ koji bi, van svojih nadležnosti, proizveo obavezujući pravni akt i počeo da ga sprovodi kao državnu politiku. Deklaracija o povlačenju priznanja tzv. Kosova, kao politički stav, ne proizvodi takvo dejstvo. Ona ne obavezuje Ministarstvo spoljnih poslova, ne mijenja stav Vlade, niti ukida diplomatske odnose i ne stvara novu međunarodnopravnu realnost. Ona ima političku, simboličku i predstavničku funkciju.

Baš ta predstavnička funkcija najviše smeta autoru i redakcijskom okviru u kojem je tekst objavljen. Problem nije u tome što lokalna samouprava nema nadležnost da povuče priznanje Kosova. Problem je što se u institucionalnom prostoru Crne Gore čuje stav da je priznanje tzv. Kosova bilo istorijska, politička i moralna greška. Problem je što taj stav više nije samo kafanski razgovor, privatno nezadovoljstvo ili komentar na društvenim mrežama, već se formuliše u skupštinskim salama, kroz odborničke inicijative i javne akte.

Zato je tekst u „Vijestima” važan. On pokazuje nervozu jednog političko-medijskog kruga koji je godinama pokušavao da priznanje Kosova pretvori u završenu stvar, izmještenu iz javne rasprave. Za taj krug, priznanje Kosova nije jedna od spornih odluka crnogorske vlasti, već ideološki temelj postreferendumske Crne Gore. Ko dovede u pitanje tu odluku, ne tretira se kao politički neistomišljenik, već kao remetilac državnog poretka.

Tu se vidi šira pozadina napada na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, njegovu porodicu, Srbiju i sve one koji u Crnoj Gori odbijaju da prihvate antisrpski karakter politike bivšeg režima u Podgorici. Kampanja protiv Vučića nije odvojena od kampanje protiv ideje o povlačenju priznanja Kosova. To su dvije strane iste političke operacije. Srbija se mora predstaviti kao prijetnja, da bi se svaki srpski stav u Crnoj Gori lakše označio kao opasnost, a Vučić se mora predstaviti kao centar regionalne destabilizacije, da bi se svako pominjanje Kosova i Metohije u Crnoj Gori prikazalo kao dio tuđe agende.

Tako se proizvodi poznata matrica. Kada Srbi u Crnoj Gori traže ravnopravnost srpskog jezika, to se proglašava udarom na građanski karakter države. Kada brane Srpsku pravoslavnu crkvu, to se proglašava kleronacionalizmom. Kada osporavaju NATO dogmu, to se proglašava proruskom politikom. Kada kažu da tzv. Kosovo nije država, to se proglašava pravnim nasiljem. Svaki srpski politički stav dobija etiketu opasnosti, jer mu se ne dozvoljava da bude legitiman stav jednog dijela građana.

Murićev tekst upravo to radi. On ne analizira ravnopravno sve strane spora. On ne postavlja pitanje legitimiteta odluke iz 2008. godine. Ne bavi se činjenicom da je priznanje tzv. Kosova duboko podijelilo crnogorsko društvo. Ne bavi se time da je veliki broj građana Crne Gore tu odluku doživio kao udar na Srbiju i srpski narod. Ne bavi se ni političkom činjenicom da je vlast u Podgorici priznala tzv. Kosovo protiv osjećaja 85 procenata sopstvenih građana. Sve to ostaje van njegovog vidokruga. Jedina opasnost, u njegovoj interpretaciji, postoji onda kada neko tu odluku želi da ospori.

Takvim pristupom autor ne brani pravo, nego ga ideološki sužava i koristi kao sredstvo da se politički stav diskvalifikuje prije nego što uđe u ozbiljniju raspravu. To je posebno opasno jer se pravni rječnik upotrebljava kao zamjena za argument. Kada se kaže ustavni poredak, zloupotreba službenog položaja, krivična odgovornost i pravno nasilje, javnosti se šalje poruka da protivnici priznanja tzv. Kosova nisu učesnici demokratskog procesa, već potencijalni prestupnici. To je klasična tehnika političke patologizacije neistomišljenika.

Sa stručnog aspekta, ta tehnika ima ozbiljnu manu. Nadležnost ne isključuje pravo na inicijativu. Ako neki organ nema konačnu nadležnost da odluči o određenom pitanju, to ne znači da mu je zabranjeno da o tom pitanju zauzme politički stav, usvoji deklaraciju ili uputi inicijativu nadležnom organu. Demokratski sistem nije zbir ćutljivih institucija koje smiju da govore samo o usko tehničkim poslovima. Posebno lokalna samouprava nije puka komunalna služba bez političkog kapaciteta. Ona je nivo vlasti koji proizlazi iz izbora, a odbornici su predstavnici građana, ne činovnici bez prava na stav.

Zakon o lokalnoj samoupravi upravo prepoznaje da opštine mogu komunicirati sa državnim organima, davati predloge, inicijative i mišljenja. Taj prostor ne znači da opština preuzima nadležnost države, već da politički sistem ima kanale kroz koje se volja lokalnih zajednica može izraziti prema centralnoj vlasti. Ako lokalna skupština usvoji deklaraciju kojom traži povlačenje priznanja tzv. Kosova, ona time ne vrši posao Vlade, nego upućuje političku poruku Vladi. To je velika razlika, a Murićev tekst je namjerno briše.

Posebno je slab pokušaj da se ovakve deklaracije prikažu kao neka vrsta institucionalnog haosa. Pravni sistem ima jasne mehanizme za kontrolu zakonitosti akata lokalne samouprave. Ako je neki akt protivustavan ili nezakonit, postoji postupak, nadzor i nadležni organi koji o tome vode računa. Ali proglašavati već samu političku volju za pravno nasilje znači preskakati pravni postupak i unaprijed izricati javnu presudu upakovanu u pravničku terminologiju.

Ironija je u tome što se isti medijski i politički krugovi nisu tako uzbuđivali kada su lokalni parlamenti, organizacije, institucije i javni akteri u Crnoj Gori godinama zauzimali stavove o temama koje nisu bile strogo lokalne. O Ukrajini, NATO-u, Srebrenici, sankcijama Rusiji, evropskim integracijama, regionalnim pitanjima i istorijskim rezolucijama moglo se govoriti sa svih nivoa. Tada nije bilo priče o pravnom nasilju, niti su deklaracije rušile ustavni poredak. Tada je politička simbolika bila dozvoljena, a zabrana počinje tek kada tema postane Kosovo i Metohija i kada stav dolazi iz srpskog političkog korpusa.

To otkriva selektivnost cijele argumentacije, jer nije problem u pravnoj formi deklaracije, već u činjenici da ona dovodi u pitanje jednu od ključnih odluka bivšeg režima Mila Đukanovića. Priznanje tzv. Kosova bilo je jedan od najjačih simbola politike distanciranja Crne Gore od Srbije. Zato se danas njegovo preispitivanje doživljava kao udar na čitavu ideološku arhitekturu nastalu poslije 2006. godine.

Za srpski narod u Crnoj Gori priznanje tzv. Kosova nikada nije bilo obična diplomatska odluka, već poruka da država u kojoj žive može, u ime navodnih strateških interesa, da stane nasuprot Srbiji u najosjetljivijem nacionalnom pitanju. Poruka da se srpski istorijski osjećaj može pregaziti bez ozbiljne unutrašnje rasprave i da će novi državni identitet Crne Gore biti građen ne samo kao samostalan, već najčešće i kao antisrpski. Zbog toga je otpor priznanju tzv. Kosova trajni politički odgovor na odluku koja nikada nije dobila stvarni društveni konsenzus.

Zato je opasno kada se otpor toj državnoj odluci proglašava pravnim nasiljem. U demokratskom poretku sporne odluke se mogu kritikovati, preispitivati i politički osporavati. Priznanje tzv. Kosova nije sveta tajna države, već odluka jedne vlade i kao svaka odluka izvršne vlasti, ona može biti predmet političke kritike i zahtjeva za reviziju. Zbog toga država koja se plaši rasprave o sopstvenim odlukama ne brani svoj ustavni poredak, već štiti ideološki monopol, a to je mnogo opasno.

Tekst u „Vijestima” zato treba čitati kao pokušaj da se taj monopol sačuva. On šalje poruku lokalnim vlastima, odbornicima i srpskim političkim predstavnicima da je kosovsko pitanje zabranjena zona. On ne raspravlja sa argumentima protiv priznanja tzv. Kosova, već pokušava da samu raspravu proglasi opasnom. U tome je njegova najveća slabost. Kada jedan stav mora da se brani prijetnjom ustavom, tužilaštvom i krivičnom odgovornošću, to znači da njegovi politički branioci nemaju dovoljno snage da ga odbrane demokratski.

Pravni poredak Crne Gore neće biti ugrožen time što će neka opština usvojiti deklaraciju o povlačenju priznanja tzv. Kosova. Mnogo je veći problem ako se u Crnoj Gori stvori atmosfera u kojoj je jednom dijelu građana zabranjeno da institucionalno izrazi svoj stav o jednom od najvažnijih srpskih pitanja.

Ako je priznanje tzv. Kosova bilo legitimna državna odluka, onda mora izdržati političku kritiku. Ako ne može da izdrži kritiku lokalne skupštine, onda je ta odluka slaba i bez legitimiteta. Ako je država sigurna u svoju politiku, ne treba da se plaši deklaracija, a ako se plaši, onda zna da spor o Kosovu i Metohiji u Crnoj Gori nije završen.

Kosovo i Metohija ne mogu biti izbačeni iz političke svijesti Srba u Crnoj Gori jednim aktom Vlade iz 2008. godine. Ne mogu biti izbrisani ni tekstovima u „Vijestima”, pravničkim etiketama i prijetnjama institucionalnim posljedicama. Svaki pokušaj da se ta tema zabrani samo potvrđuje da je priznanje tzv. Kosova bilo nametnuta odluka, a ne izraz stvarnog društvenog saglasja.

Zato deklaracije o povlačenju priznanja lažne države Kosova nisu pravno nasilje, već politički odgovor na jednu odluku koja je godinama proizvodila dubok osjećaj nepravde kod najvećeg dijela građana Crne Gore. A što se tiče pravnog nasilja, ono ne počinje kada izabrani predstavnici građana kažu šta misle, nego onda kada im se poručuje da o Kosovu i Metohiji ne smiju da misle institucionalno.