Andrija Mandiću,

ne pišem ti povodom zakona, već povodom političke i nacionalne granice koju je Nova srpska demokratija, na čelu sa tobom, prešla glasanjem za izmjene Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Taj zakon nije sporan samo zbog imovine, protokola ili položaja jedne istorijske porodice, nego zbog činjenice da je u njemu ostala formulacija da je 1918. godina bila „nasilna aneksija”.

Time je tvoja stranka, koja je godinama tražila povjerenje srpskog naroda u Crnoj Gori, podržala akt u kojem je prihvaćen istorijski rječnik onih koji su ujedinjenje Srbije i Crne Gore predstavljali kao okupaciju, a ne kao ostvarenje državnog i nacionalnog ideala generacija koje su za to živjele, ginule i stradale.

Ta činjenica se ne može prikriti funkcijom predsjednika Skupštine, naknadnim objašnjenjima, pominjanjem Srpske pravoslavne crkve ili pozivanjem na Karađorđeviće poslije završenog glasanja. Politika se u ovakvim trenucima ne mjeri onim što se kaže poslije glasanja, nego onim što je izglasano.

Zato ti se ne obraćam kao predsjedniku parlamenta, jer je ta funkcija prolazna i manja od teme o kojoj je riječ. Obraćam ti se kao Srbin iz Crne Gore, kao čovjek čiji su preci pripadali onom istorijskom lancu koji je Crnu Goru i Srbiju vidio kao dvije srpske države i dva krila istog naroda. Obraćam ti se i kao zemljaku iz istog sela, sa prostora u kojem se dobro zna šta znače riječ, čast, zemlja, zavičaj i predački dug.

Tvoja porodica došla je u Polja na slobodnu teritoriju koju su moji preci, kao i preci mnogih drugih srpskih porodica, oslobađali od Osmanlija i branili od Austrougara. Ta teritorija nije nastala iz skupštinskih većina, dogovora klubova poslanika, stranačkih kalkulacija i diplomatskih šapata, nego iz krvi, gladi, zbjegova, tamnica, puške, krsta i vjere da je sloboda srpskog naroda iznad svake lične koristi.

Zbog toga imam i lično, političko i nacionalno pravo da ti kažem da je glasanje NSD-a za zakon u kojem je ostala formulacija o srpskoj okupaciji 1918. godine čin koji se ne može objasniti taktikom, niti opravdati naknadnim rečenicama.

Ovo nije došlo iznenada. Devetog februara sam ti, u našoj komunikaciji, stavio do znanja da imam informaciju šta se sprema i da će tvoja stranka učestvovati u glasanju za izmjene Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Tada sam te upozorio na posljedice i poslao ti svoj autorski tekst na tu temu.

Nisi bio neobaviješten, niti je sporna formulacija mogla da te iznenadi. Nije riječ o brzini procedure, o nerazumijevanju materije ili o rečenici koja je naknadno promakla poslanicima. Bio si upozoren na vrijeme, znao si šta je suština problema i ipak si dozvolio da se dogodi upravo ono na šta si bio upozoren. Zbog toga smatram da nisi napravio slučajan politički gaf, nego si svjesno stavio svoj lični potpis na nešto vrlo opasno.

U zakonu i nije toliko sporno to što država Crna Gora uređuje položaj potomaka dinastije Petrović Njegoš, još je manje sporno to što se priznaje da su Petrovići istorijska vladarska kuća. To niko ozbiljan ne osporava. Petrovići jesu potomci dinastije koja je vladala Crnom Gorom, ali u savremenom ustavnom poretku oni nijesu vladajuća dinastija, nijesu nosioci prestonog prava i nijesu nosioci suvereniteta, već privatna porodica kojoj je država posebnim zakonom priznala simbolički, protokolarni i imovinski status.

Upravo zato je suštinski sporno što je pitanje njihovog porodičnog i imovinskog statusa iskorišćeno kao nosač za državnu kvalifikaciju 1918. godine kao okupacione od strane Srbije. Dvorac Kruševac, Fondacija, godišnje finansiranje, protokolarni položaj i kulturna uloga potomaka kralja Nikole mogli su se urediti bez udara na istorijsko pamćenje srpskog naroda i bez formulacije koja ujedinjenje 1918. godine pretvara u akt nasilja, a državu koja je nastala poslije Velikog rata u aneksionu silu.

Riječ „nasilna” u ovom zakonu nije slučajna riječ i ti to dobro znaš. Nije stilska odrednica i nije pravnički ukras, već politička presuda. Ona je čitav jedan ideološki sistem sabijen u jednu formulaciju. Kada se u zakon unese da je 1918. bila nasilna srpska aneksija, onda se ne opisuje samo jedan istorijski događaj, već se određuju krivci i žrtve. Takvim jezikom država Srbija i država Karađorđevića postavljaju se u položaj aneksione sile, dok se srpski narod u Crnoj Gori gura u položaj nasljednika politike koja se predstavlja kao nasilna, okupatorska i anticrnogorska.

Zato je reakcija DPS-a bila logična. Oni su razumjeli šta se dogodilo bolje nego ono malo onih što je ostalo i koji te još brane. Oskar Huter, Andrija Nikolić, Jevto Eraković i čitav taj krug odmah su prepoznali da je tvoja stranka prihvatila njihovu ključnu tezu. Oni ne slave dvorac, tehničke izmjene, protokolarni status Petrovića ili Fondaciju, već slave to što je u zakonu ostalo ono na šta si ti pristao i što su za takav tekst glasali oni koji su se godinama predstavljali kao politički nasljednici srpskog otpora dukljanskom falsifikovanju istorije.

DPS nije morao da te napada. Dovoljno je bilo da ti se zahvali. Crnogorski separatisti nijesu morali da pišu saopštenja, jer je listing skupštinskog glasanja takav da govori više od svakog njihovog reagovanja. Njihova teza, koju su godinama gurali kroz udžbenike, medije, nevladine organizacije, državne ceremonije i ideološke komisije, dobila je podršku dijela parlamentarne većine u kojoj sjedi i tvoja NSD.

Tvoje pominjanje Karađorđevića i Srpske pravoslavne crkve na kraju glasanja nije popravilo stvar, već je dodatno ogolilo slabost tvog položaja. Kada je glasanje završeno, kada je zakon već dobio većinu i kada je politička šteta već bila učinjena, pokušao si da ponudiš naknadni alibi rečenicom da vjeruješ da će se, poslije ovog zakona i ove procedure, krenuti i u vraćanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi, drugim vjerskim zajednicama, Karađorđevićima i drugima.

Za nekoga ko ne poznaje istoriju, to može zvučati kao utjeha. Za nekoga ko ne čita zakonske formulacije, to može zvučati kao politička ravnoteža. Za nekoga ko je spreman da svaku tvoju riječ prihvati kao objašnjenje, to može biti dovoljno. Ali za onoga ko zna šta je izglasano, ta rečenica je dokaz da si pokušao da se spasavaš poslije politički potpisane kapitulacije i izdaje naroda, čije interese, tvrdiš, iskreno zastupaš.

Tvoji poslanici su prvo glasali za zakon u kojem je ostala formulacija da je 1918. bila period srpske okupacije. U tom narativu država Karađorđevića stoji kao aneksiona, odnosno okupaciona sila. Potom si, nekoliko trenutaka kasnije, pomenuo da bi se moglo krenuti i u vraćanje imovine Karađorđevićima. To ti nije argument, nego kontradikcija, a Karađorđevići su ti poslužili kao alibi za glasanje koje upravo državu Karađorđevića stavlja u položaj istorijskog krivca.

Još je teži istorijski problem koji si prećutao. Porodica Petrović Njegoš nije ostala bez poravnanja poslije 1918. godine. Kraljevina SHS, država Karađorđevića, 1927. godine materijalno je obeštetila porodicu kralja Nikole sa 42 miliona tadašnjih dinara i doživotnim rentama, odnosno penzijama. To nije bila simbolična pomoć, niti milodar, već državno poravnanje velikog obima, a ti uzmi onaj tekst pa ga pročitaj ponovo, pa će ti biti jasno koliko su preplaćeni za kapitulaciju i bježaniju iz Crne Gore koju su narodu prethodno priredili 1916. godine.

Ta činjenica ne ukida mogućnost da savremena Crna Gora posebnim zakonom uredi odnos prema potomcima Petrovića, ali potpuno mijenja politički smisao priče da se danas ispravlja jednostavna i do kraja neriješena istorijska nepravda. Ako je država Karađorđevića već platila poravnanje porodici Petrović, onda današnje davanje imovine nije prosta ispravka stare nepravde, već nova političko-pravna odluka Crne Gore. Kada se ta odluka veže za formulaciju o nasilnoj aneksiji, stvar više nije imovinska, nego ideološka.

Ti si to morao znati. Ako nisi znao, problem je u političkom neznanju. Ako si znao, problem je teži.

Nijedan srpski političar u Crnoj Gori nema pravo da 1918. godinu tretira kao materijal za stranačko nadgornjavanje, dogovore sa partnerima u vlasti ili očuvanje funkcije. Ta godina nije tvoja privatna imovina, niti je tema koju možeš da razmještaš u zavisnosti od trenutne političke koristi. Ona pripada pokoljenjima koja su je sanjala prije nego što si ti dobio prvu stranačku funkciju. Pripada mrtvima sa Cera, Kolubare, Mojkovca, Albanske golgote, Solunskog fronta i Plave grobnice. Pripada i onima u Crnoj Gori koji Srbiju doživljavaju kao svoju, a ne kao tuđu državu. A lično ti si dozvolio da se ta godina u zakonskom tekstu tretira rječnikom njenih protivnika i onih koji ne misle dobro srpskom narodu.

Nije najveća šteta to što si ovim potezima dodatno urušio svoju stranku. NSD je već mjesecima u političkoj krizi identiteta, jer njeni glasači više ne znaju da li su birali srpsku stranku ili servis za održavanje parlamentarne većine, da li su glasali za otpor ili za prilagođavanje, da li je srpsko pitanje još programska suština ili samo fraza za predizborne skupove, slave i komemoracije. Ipak, stranka nije najvažnija, ma koliko njen pad bio vidljiv.

Najveća šteta je to što se srpski nacionalni interes u Crnoj Gori ponovo potrošio kao moneta za politički opstanak, a to je tvoja stvarna odgovornost.

Kada si ušao u institucionalnu poziciju koja ti je dala funkciju predsjednika Skupštine, imao si priliku da pokažeš da srpska politika u Crnoj Gori može biti zrela, državotvorna i istorijski pismena bez odricanja od svojih temeljnih stavova. Mogao si da pokažeš da Srbi u Crnoj Gori ne traže privilegije, već poštovanje, da nema stabilne Crne Gore ako se trećina njenih građana istorijski ponižava.

Umjesto toga, tvoja politika sve češće liči na disciplinovano pristajanje na tuđe okvire, uz naknadno srpsko objašnjenje za domaću upotrebu. Tako je bilo i sada. Za separatiste je ostala nasilna aneksija, za PES i Demokrate ostao je dogovor, za tebe je ostala rečenica o Karađorđevićima i SPC izgovorena poslije glasanja, a za srpski narod u Crnoj Gori ostala je činjenica da je stranka koja se zove Nova srpska demokratija pomogla da se usvoji zakon u kojem stoji formulacija protiv koje je srpska politika morala da ustane bez ostatka.

Tvrdnja da Srbija nije izričito pomenuta ne mijenja suštinu. Kada se u crnogorskom zakonu govori o 1918. godini i okupaciji, svako zna na koga se misli. To znaju DPS i crnogorski separatisti, mediji u Podgorici, Beograd i svaki čovjek koji je pratio ideološku proizvodnju antisrpskog narativa u Crnoj Gori posljednjih decenija. Ne postoji pravnička magla koja može sakriti politički smisao te formulacije.

Ni tvrdnja da je pitanje Petrovića odvojeno od pitanja 1918. godine ne može izdržati ozbiljnu provjeru, jer ih je sam zakon povezao. Da je zakon uredio samo imovinu, status, protokol i kulturnu ulogu potomaka Petrovića koji su već preplaćeni, rasprava bi bila drugačija. Ali on je zadržao ideološku kvalifikaciju 1918. godine, zbog čega se ovaj slučaj ne može svesti na imovinsko pitanje.

Pozivanje na buduću restituciju Srpske pravoslavne crkve takođe ne može biti tvoj štit. Vraćanje crkvene imovine jeste posebno i važno pitanje, ali se ne smije koristiti kao izgovor za prihvatanje formulacije koja ujedinjenje Srbije i Crne Gore pretvara u okupaciju. Srpska pravoslavna crkva ne smije biti zaklon za politički udar na srpsko istorijsko pamćenje, niti tvoj alibi za političku trgovinu i izdaju.

Karađorđevići su još jasniji dokaz koliko je tvoja naknadna rečenica bila prazna. Država Karađorđevića je 1927. obeštetila Petroviće, a ti si 2026. glasanjem svoje stranke podržao zakon koji u istorijskom narativu tu državu stavlja na optuženičku klupu. Potom si Karađorđeviće pomenuo kao moguće buduće korisnike imovinske pravde, što te diskvalifikuje iz svake priče o ozbiljnom srpskom političaru.

Srpska politika u Crnoj Gori ne smije biti vježba iz tvog ličnog preživljavanja. Ona mora da ima nekoliko tačaka koje se ne prodaju, ne relativizuju i ne prepakuju. Jedna od tih tačaka je 1918. godina. O njoj se može naučno raspravljati, mogu se analizirati politički sukobi, unutrašnje podjele, odluke Podgoričke skupštine, otpori, greške, tragedije i posljedice, ali srpski političar ne smije prihvatiti da zakonski tekst srpsko ujedinjenje nazove srpskom okupacijom, jer time prihvata osnovni okvir onih koji su srpsku istoriju u Crnoj Gori pretvorili u optužnicu.

Tvoja greška nije u tome što nisi dovoljno glasno objasnio svoju namjeru, već u onome što je izglasano. Politika se ne mjeri naknadnim tumačenjima, već glasom u sali i ne mjeri se rečenicom poslije sjednice, već podignutom rukom. Ne mjeri se time šta kažeš svojim biračima, već time šta uradiš kada tvoj glas treba da odbrani ili preda jednu istorijsku granicu. A ti si tu granicu predao, nakon što si je bezočno prešao 21. maja ove godine.

Zato ovo nije molba da se popraviš, niti poziv da još jednom objasniš kako je sve urađeno radi višeg cilja. Dovoljno smo slušali viših ciljeva koji se uvijek završe niskim udarcima i bezočnim izdajama. Tu činjenicu ne mogu promijeniti tvoja funkcija, naknadno obrazloženje, pozivanje na SPC ili pominjanje Karađorđevića. A ti možeš i dalje govoriti o pomirenju, stabilnosti, evropskom putu, institucionalnoj odgovornosti i širim procesima, ali postoje trenuci kada sve te riječi postanu suvišne. Ovo je takav trenutak.

Suština je da si ovim glasanjem stao ispod nivoa istorijske odgovornosti koju si godinama prizivao.

Možda će ti to oprostiti oni koji od tvoje politike zavise. Možda će ti to opravdati oni kojima je svaka funkcija važnija od svake istorijske istine. Možda će se naći i oni koji će tvrditi da je sve bilo mudro, taktički, državnički i neophodno. Ali pred istorijom, pred precima i pred srpskim narodom u Crnoj Gori, ovaj glas ostaje ono što jeste — prihvatanje tuđeg narativa o 1918. godini.

Na to ne pristajem kao novinar, kao Srbin iz Crne Gore, kao čovjek čiji su preci znali da se sloboda ne čuva tako što se njeno ime mijenja u tuđim zakonima, kao neko ko zna da su Crna Gora i Srbija u istorijskom pamćenju srpskog naroda bile dvije države iste nacionalne ideje, a ne žrtva i okupator. Ne pristajem da se predački zavjet zamijeni tvojim naknadnim alibijem.

Ovo je trenutak u kojem se vidjelo ko čuva istoriju, a ko je troši, ko stoji na zavjetu, a ko ga pretvara u pregovarački materijal, ko zna šta je 1918. godina značila srpskom narodu, a ko je spreman da je prepusti onima koji su je čitav vijek pokušavali pretvoriti u optužnicu protiv Srbije.

Ti si izabrao svoju stranu. Zato te više ne treba pitati šta si mislio. Jasno je sve.